U ovom nezahvalnom vremenu, a i zbog svoje prirodne odbojnosti prema ratovima, sve rjeđe gledam televiziju, zapravo, češće je moja supruga ta koja je jednostavno isključi. Slike razaranja i beskrajni niz tumačenja, analiza i političkih opravdanja čovjeka prije ili kasnije umore i ostave bez riječi.
Umjesto te buke sa ekrana, sve češće se vraćam onome što mi je oduvijek bilo bliže, mirnije i prirodnije.
Knjiga kao bijeg od buke rata
Iz svoje skromne biblioteke ovih dana ponovo sam izvukao knjigu “Svi šahovi ljudi” (All the Shah’s Men) američkog novinara i dugogodišnjeg dopisnika New York Timesa Stephena Kinzer-a. To je priča o događaju iz 1953. godine, američko-britanskom državnom udaru u Iranu i o političkim odlukama čije posljedice, na ovaj ili onaj način, osjećamo i danas u nestabilnostima Bliskog istoka.
Kinzer o tome ne piše kao akademski istoričar, već kao novinar koji pokušava razumjeti kako jedna politička odluka može promijeniti tok istorije čitavog regiona. Njegova priča počinje sa iranskim premijerom Mohamedom Mossadeghom i nacionalizacijom nafte, a završava pitanjem koje i danas lebdi nad međunarodnom politikom: koliko kratkoročne geopolitičke pobjede velikih sila mogu stvoriti dugoročne krize koje kasnije više niko ne može lako kontrolisati.
Čitajući ponovo tu knjigu, pokušavam njene stranice uklopiti u kontekst današnjih zbivanja. Jer istorija rijetko nestaje; ona se često vraća u novim oblicima. Ovaj tekst zato nije pokušaj da preuzmem ulogu istoričara, već prije razmišljanje jednog čitaoca koji vjeruje da se mnogi današnji sukobi ne mogu razumjeti bez pogleda unazad. Ponekad je upravo prošlost najtiši, ali i najpouzdaniji vodič kroz sadašnjost.
Mossadegh i borba za nacionalni suverenitet
Mnogi događaji u istoriji traju duže od svog vremena. Oni nijesu samo epizoda u knjigama istorije, već rana koja ostaje otvorena kroz generacije. Za Bliski istok, a posebno za Iran, jedan od takvih događaja desio se 1953. godine, kada je srušena vlada premijera Mohameda Mossadegha.
Mossadegh nije bio revolucionar u klasičnom smislu te riječi. Bio je pravnik, aristokrata i uvjereni pobornik ustavne monarhije. Njegova politička karijera bila je duboko ukorijenjena u ideji parlamentarne vlasti i nacionalnog dostojanstva. Nakon dugog političkog rada i snažne podrške u iranskom parlamentu, Medžlisu, izabran je za premijera 1951. Njegov izbor nije bio rezultat vojnog puča niti dvorskih intriga, već političkog procesa koji je u Iranu tada imao snažnu podršku javnosti.
Već na početku mandata postalo je jasno da Mossadegh namjerava povući potez koji će promijeniti odnose snaga u regionu. Nacionalizovao je iransku naftnu industriju, do tada pod kontrolom britanske kompanije Anglo-Iranian Oil Company. Za Iran je to bilo pitanje suvereniteta. Za Veliku Britaniju gubitak jednog od najvažnijih energetskih izvora.
U jeku tog spora Mossadegh je 1951. otputovao u Njujork kako bi pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija branio pravo Irana na sopstvene resurse. Njegov govor u Ujedinjenim nacijama ostao je zapamćen kao jedno od najznačajnijih izlaganja nekog lidera zemlje u razvoju u poslijeratnom svijetu. Smirenim tonom, pravničkom argumentacijom i snažnim osjećajem nacionalnog dostojanstva, Mossadegh je objasnio da Iran ne traži ništa više od onoga što pripada svakoj suverenoj državi, pravo da upravlja sopstvenim prirodnim bogatstvima.
U tom trenutku mnogi su u njemu vidjeli simbol novog talasa političkog buđenja u državama koje su izlazile iz kolonijalnog poretka.
Državni udar koji je promijenio Bliski istok
Ali ono što je za Iran bilo pitanje dostojanstva, za Britaniju je bilo pitanje interesa, a za Sjedinjene Američke Države pitanje hladnoratovske geopolitike.
Dvije godine kasnije, 1953, CIA i britanski MI6 organizovali su operaciju poznatu kao “Ajax”. Kombinacijom propagande, političkog pritiska i manipulacije ulicom, Mossadegh je srušen, a šah Mohamed Reza Pahlavi vraćen na vlast sa znatno većim ovlašćenjima.
U tom trenutku činilo se da je kriza riješena. Zapad je osigurao pristup nafti, a Iran je ostao u zapadnoj sferi uticaja.
Ali istorija rijetko završava tamo gdje političari misle da su stavili tačku.
Sljedećih dvadeset pet godina Iran je živio pod autoritarnom modernizacijom šaha. Zemlja je ekonomski rasla, gradili su se putevi, univerziteti i industrija, ali je politički prostor bio sužen. Tajnu policiju SAVAK mnogi Iranci pamte kao simbol represije, a politička opozicija je gušena.
U takvom ambijentu počela je da se formira nova opozicija. Ona nije dolazila iz liberalnih krugova koji su podržavali Mossadegha, već iz religijskog i tradicionalnog sloja društva. Jedan od njihovih glasova bio je i ajatolah Ruholah Homeini.
Ironija istorije je u tome što je rušenje jednog sekularnog, nacionalnog i demokratskog projekta otvorilo prostor za nešto sasvim drugačije. Kada je 1979. godine izbila Islamska revolucija, Iran nije dobio liberalnu demokratiju o kojoj su mnogi sanjali početkom pedesetih. Dobio je islamsku republiku.
Godina koja traje
Od tog trenutka odnosi između Irana i Zapada ulaze u trajni konflikt. Kriza sa američkom ambasadom, decenije sankcija, regionalni sukobi i političko neprijateljstvo postali su dio svakodnevice međunarodne politike.
Današnji ratovi i napetosti na Bliskom istoku imaju mnogo uzroka: regionalne rivalitete, religijske podjele i geopolitičke interese velikih sila. Ali kada se prati lanac događaja unazad, jedan od ključnih trenutaka nalazi se upravo u 1953. godini.
Tada je uništen pokušaj da Iran pronađe put između tradicije i modernog društva kroz demokratske institucije. Umjesto toga otvoren je ciklus nepovjerenja, revolucije i sukoba koji traje već više od sedam decenija.
Istorija nas često uči jednostavnoj lekciji: kratkoročne pobjede velikih sila ponekad stvaraju dugoročne probleme koje više niko ne može kontrolisati.
Kada danas gledamo ratove i krize na Bliskom istoku, vrijedi se sjetiti da je jedna od najvažnijih prekretnica tog regiona počela ne na bojnom polju, već u jednoj političkoj odluci donesenoj prije više od sedamdeset godina. I upravo zato 1953. godina još uvijek traje.
Lekcija istorije za male države
Možda će neko reći da su Iran pedesetih godina prošlog vijeka i današnja Crna Gora dvije potpuno različite priče. I naravno da jesu. Istorija se nikada ne ponavlja na isti način, niti se političke drame odvijaju pod istim nebom i u istim okolnostima. Svaka zemlja ima svoje vrijeme, svoje slabosti i svoje iskušenja, pa i kada događaji liče jedni na druge, njihovi uzroci i posljedice uvijek nose pečat prostora i epohe.
Ali jedna pouka ostaje gotovo univerzalna: male države često postaju prostor u kojem se prelamaju interesi većih sila, naročito onda kada su unutrašnje podjele duboke, a političke institucije slabe.
U takvim okolnostima sudbina države ponekad zavisi manje od velikih istorijskih planova, a mnogo više od sposobnosti društva da očuva političku stabilnost, međusobno povjerenje i svijest o sopstvenom suverenitetu.
Zato priča o Mossadeghu nije samo epizoda iz istorije Irana. Ona je podsjetnik koliko političke odluke mogu imati dug život i posljedice koje nadžive generacije koje su ih donijele.
Možda baš zato vrijedi sa posebnom pažnjom posmatrati i ono što se danas dešava u Crnoj Gori. Nedavne promjene zakona usvojene u Skupštini, bez šireg društvenog i političkog konsenzusa, ponovo otvaraju stare podjele i produbljuju nepovjerenje među političkim akterima. Kada vlast, oslanjajući se samo na tanku parlamentarnu većinu, gura odluke koje mijenjaju osjetljive temelje sistema, društvo se ne smiruje, ono se polako uvodi u novu fazu političkih sukoba.
A istorija nas, nažalost, uči da takvi sukobi rijetko imaju brz kraj.
Zato lekcija iz 1953. godine nije samo priča o Iranu. Njene pouke možemo prepoznati i iz naših sopstvenih istorijskih uglova, često posmatranih kroz prizmu nacionalnih osjećaja i vjerskih uvjerenja. Ona nas podsjeća da politička stabilnost i društveni konsenzus nijesu slabost jedne države, već njen najvažniji oblik snage.
Jer kada politika izgubi sposobnost dogovora, tada istorija polako preuzima riječ. A kada ona počne da govori, često piše poglavlja koja niko nije planirao, i koja se kasnije teško zatvaraju.
