Malo je događaja 20. vijeka čije posljedice ne samo da osjećamo, već u njima i dalje živimo, kao što je Islamska revolucija u Iranu. Taj događaj nije samo promijenio unutrašnji poredak jedne države, već je trajno izmijenio dinamiku međunarodnih odnosa i redefinisao ulogu religije u savremenoj politici.
Nastankom Islamske Republike Iran uspostavljen je model države u kojoj religijska ideologija nije privatna stvar društva, već centralni instrument političke moći. Islamska revolucija je pokazala da religija može postati sredstvo geopolitičkog uticaja, a ne samo unutrašnje legitimacije vlasti. Od tog trenutka, Iran ne djeluje isključivo kao država, već kao ideološki projekat sa ambicijom širenja.
1
Ta ambicija se ne ostvaruje samo kroz diplomatiju ili vojnu silu, već prije svega kroz izvoz nestabilnosti. Iran već decenijama izvozi terorizam i ekstremizam, prvenstveno u svoje neposredno okruženje, ali i znatno šire. Taj izvoz rijetko je direktan; on se odvija kroz mreže, posrednike, paravojne strukture i ideološke kanale koji omogućavaju da odgovornost ostane zamagljena, a efekti dugotrajni.
Danas su iranski građani u otvorenom sukobu sa takvim sistemom. Represivni, autokratski režim suočen je sa društvom koje više ne pristaje na strah kao osnov političkog poretka. Zato pitanje Irana više nije pitanje da li će režim pasti, već kada će i kako. Ostaje da se vidi da li će američka administracija sprovesti promjenu režima do kraja ili će se zadržati na neutralizaciji iranske vojne moći i ključnih vojnih postrojenja, pretvarajući Iran u oslabljenog, ali i dalje ideološki motivisanog aktera.
Međutim, bez obzira na ishod tog procesa, ključno je razumjeti način na koji Iran djeluje van svojih granica. Strateško čekanje nije koncept unutrašnjeg iranskog funkcionisanja, već model iranskog djelovanja na Balkanu, posebno u Crnoj Gori.
Pad iranskog režima ne bi automatski riješio probleme, ali bi značajno smanjio pritisak i kontekst u kojem se vjerski fundamentalizam razvija i širi
Riječ je o dugoročnoj strategiji u kojoj se ne traže brzi politički preokreti, već strpljivo stvaranje ideoloških i bezbjednosnih uporišta. Ključni instrument tog djelovanja nije država, već islamski radikalizam. Iran podstiče i koristi vjerski ekstremizam kao sredstvo uticaja, oslanjajući se na mreže koje funkcionišu ispod institucionalnog radara.
Sjeveroistok Crne Gore, zajedno sa Kosovom i Albanijom, koristi se kao svojevrsni inkubator za razvoj ideološkog ekstremizma i regrutaciju kadrova. Ti prostori ne služe samo za lokalnu radikalizaciju, već i kao regrutni bazeni za paravojne formacije koje djeluju na Bliskom istoku, ali i kao dugoročna prijetnja bezbjednosti Zapadne Evrope.
U regionalnom kontekstu često se problematizuje i uloga Turske, ne kao isključivog nosioca tog procesa, već kao tranzitnog prostora kroz koji se ideološki i logistički uticaji prelivaju ka Balkanu. Sve to čini region trajno osjetljivim na spoljne ideološke intervencije.
Crnogorskoj javnosti se o ovim pitanjima gotovo nikada ne govori. Ne zato što problem ne postoji, već zato što ne proizvodi trenutne krize. Umjesto toga, stvara ono što se u bezbjednosnim krugovima opisuje kao „tihi problem“ – spor, ali uporan rast vjerskog fundamentalizma i paralelnih ideoloških lojalnosti.
Pad iranskog režima ne bi automatski riješio te probleme, ali bi značajno smanjio pritisak i kontekst u kojem se vjerski fundamentalizam razvija i širi. To bi se osjetilo ne samo u Crnoj Gori, već i na čitavom Zapadnom Balkanu.
Zato Iran i Balkan nisu odvojene teme. One su dio iste bezbjednosne i ideološke slike, u kojoj se globalni konflikti najprije testiraju na periferiji. A Crna Gora, kao mala i otvorena država, mora naučiti da prepoznaje prijetnje koje ne dolaze naglo, već strpljivo.
