Ovo uvjerenje zasniva se na pretpostavci da Tijelo i Krv Hristova predstavljaju apsolutno dobro, dok je virus infekcija zla; a dobro, dakle, ne može prenijeti zlo. Međutim, virus je zaraza samo za nas, i to ne za sve, budući da će ga većina nas preležati a da to neće imati veće posljedice.
Sâm po sebi, poput svakoga mikro ili makroorganizma, virus je dio Božije tvorevine. Kao fizička realnost, virus je ontološki „dobar”, kao i sve što je stvoreno i što postoji u ovome svijetu (vidi: Postanak 1: 31).
Poplave, vulkane, uragane smatramo zlom, ali oni su prirodni procesi i zbog toga nijesu ontološko zlo. Zmije i pauci takođe nas ujedaju i za nas mogu biti smrtonosni – ali po svojoj prirodi oni nijesu zli.
Skupa sa svim ostalim virusima i bakterijama i sa svim ostalim, COVID-19 je dio ekosistema koji je stvorio Bog. Sada neću ulaziti u pitanje koji dio toga ekosistema je Bog stvorio direktno, a koji kroz zakone postepenoga razvoja, a njih je u tvorevinu takođe usadio Bog. Samo ću reći da su neki djelovi toga ekosistema za nas korisni, dok drugi nijesu. Bez obzira na to, svi su dio Božje tvorevine.
Štaviše, COVID-19 je zajedno sa drugim stvorenjima uključen u „rekapitulaciju“ koju je Sveti apostol Pavle opisao Efežanima: „da se sve sastavi (ἀνακεφαλαιώσασθαι) u Hristu, ono što je na nebu i što je na zemlji“ (1:10). Maksim Ispovjednik to objašnjava u svom Ambiguumu 7…
Ni sve tvorevine nijesu u miru jedna s drugom. Neke od njih se ubijaju međusobno: ljudi ubijaju druge organizme, uključujući i ljudske, dok neki organizmi, i makro i mikro, pa i COVID-19 – ubijaju ljude.
Vaskrslo Tijelo Hristovo, kojim se mi pričešćujemo, ontološki je bilo isto ovakvo tijelo kakvo je i naše. U njemu su nastavljali da žive isti oni mikroorganizmi koji žive i u našem tijelu. Nema razloga da vjerujemo da su ti mikroorganizmi nestali njegovim Vaskrsenjem.
Razlika između Hristova tijela [prije Vaskrsnuća] u odnosu na naše je samo u tome što ti mikroorganizmi Njega nijesu mogli da ga ubiju. Ali, oni mogu da ubiju naše tijelo, zato što ono još nije vaskrslo. Štaviše, mogu se prenijeti preko evharistijskoga Tijela Hristova (Pričešća), zato što mikroorganizmi nijesu ontološko zlo, nego su dio Božije tvorevine.
SPC podvale: Primjer falsifikata o kašičici za Pričešće
Isti takav dio Božije tvorevine je, na primjer, penicilin, zbog kojega se – sveštenici to dobro znaju – evharistijsko Tijelo Hristovo može ubuđati. Međutim, ta buđ je samo u našoj interpretaciji „truležnost“. To nije ona truležnost za koju kažemo da Hristos u njoj nema udjela.
Truležnost u kojoj Hristos nema udjela je grijeh i smrt, a penicilin nije grijeh i smrt, već živi organizam, koji se, uzgred, i za nas pokazao veoma „životvoran“.
No, iako se buđ koju smo mi posmatrali i koju posmatramo kao „trulež“ pokazala kao „životvorni“ antibiotik, to nije razlog zbog kojeg ona prelazi iz ontološkoga statusa zla i truleži u ontološki status dobra i netruležnosti. Ontološki status buđi je uvijek bio pozitivan – zato što je ona dio Božije tvorevine.
Sada da se vratim na one koji smatraju da virus ne može da se prenese preko Pričešća…
Njihova greška je, kao prvo, doketska, zato što oni smatraju da tijelo Hristovo, uključujući i evharistijsko Tijelo Hristovo, nije podložno zakonima prirode. Doketi, a kasnije i evtihijevci, su isto tako smatrali da je Hristova ljudska priroda bila ontološki drugačija od naše, tj. da to više i nije bila naša priroda, već nešto drugo. Oni tako padaju i u grešku manihejstva, dualističkoga učenja koje je fizički svijet dijelilo na dva dijela – dobro i zlo. Dualisti su smatrali da jedan dio svijeta koji nas okružuje jeste esencijalno (ontološko) zlo.
U suštini, mnogi i danas takvim zlom smatraju, na primjer, virus. I zato vjeruju da se on ne može naći u Svetim Darovima – Pričešću. To je rezultat dualističkoga pogleda na svijet.
Zlo je ukorijenjeno isključivo u ljudskoj slobodi: zlo se dešava kada ljudska bića donose pogrešan izbor. Takav izbor je ignorisanje opasnosti od infekcije.
Zbog toga, pravo zlo možda nije u virusu, nego, na primjer, u tome da čovjek, umjesto da se brine o bližnjemu, odlučuje da ignoriše zakone prirode, dolazi na sabranje i zaražava druge.
(Autor je pravoslavni univerzitetski profesor patristike, istorije Crkve, eklisiologije i sociologije religije)
