Saopštavaju ih iz jerarhije SPC, dovodeći u zabludu svoju pastvu. Na primjer, SPC podvaljuje sugestijom da je način pričešćivanja vjernikâ jednom kašičicom tradicija od osnivanja Crkve, tj. bezmalo dva milenijuma.
Sa svoje mjerodavne adrese, od strane Sinoda u Beogradu, javnim saopštenjem od 23. marta, SPC odbacuje optužbe što svoju pastvu pričešćuju „na tradicionalni način koji se primenjuje evo već dve hiljade godina“. To je čist falsifikat!
Pričešće ili Evharistija (Θεία Ευχαριστία) – jedna od Svetih Tajni, nije, niti može za pravoslavne hrišćane biti sporna (Lk. 22, 19-20; 1. Kor. 11, 23-26; Mt. 26, 26-28; Lk. 22, 17-19; Mk. 14,31; etc). Uz liturgijsko učešće u zajednici Svetih, Pičešće Svetinjom je konvergentni centrum eklisiologije. U Pričešću je ipostas Hristova (Lk. 24, 30; 1. Jn. 5, 6), supstancija održanja života i hrana vječnoga života (Jn. 6, 33, 49-51, 58)…
Za teologe i crkvene istoričare, poznata je činjenica da se način pričešćivanja jednom kašičicom za sve pričesnike u Istočno-pravoslavnoj crkvi primjenjuje tek od 11-12. vijeka, dakle nakon Velike šizme.
U 101. kanonu VI Vaseljenskoga sabora (održan 680-681. godine) čitamo: „…A kako je stradanjem Spasitelja čovjek udostojen da jede i pije Hrista, i time se neprekidno preobražuje ka vječnome životu, i tijelo i dušu osvećuje kroz pričešćivanje Svetim Tajnama, radi toga onaj, ko hoće u vrijeme liturgije da se prečisti Tijelom, i da jedno sa Njim postane, taj čovjek mora da krstoobrazno sklopi ruke, i da tako pristupa, i da prima zajednicu blagodati…”
Vjernik, dakle, sâm sebe u to vrijeme pričešćuje – stavljajući Pričešće u usta. Liturgijski trag ovakvoga načina uzimanja Prišešća i sada imamo u Istočno-pravoslavnoj crkvi, kada naforu (ostatak prosofore iz koje je na proskomidiji izvađen Sv. Agnec) vjernik prima od sveštenika na ruke, upravo na krstoobrazno preklopljene dlanove, i potom naforu sâm stavlja u usta.
Dakle, prema 101. kanonu VI Vaseljenskoga sabora, svaki vjernik od sveštenika prima Prišešće na ruku – ne prima ga jednom kašičicom za sve pričesnike od sveštenika; i to tako što vjernik dlanove namješta u obliku krsta (desni preko lijevoga) – sada se to obavlja sa rukama prekrštenim na grudi, zabacivanjem glave unazad i otvaranjem usta…
Hoću da kažem da je još u 12. vijeku pričešćivanje sa istom kašičicom novina u Crkvi na Istoku i izaziva – čuđenje. U to vrijeme patrijarh antiohijski Teodor Valsamon (Θεόδωρος Βαλσαμῶν), čuveni kanonista, piše: „Nemoj se čuditi ni pitati za uzrok zbog kojega se u nekim crkvama laicima Sveto Tijelo Hristovo daje [u usta], a ne uručuje im se, shodno sinopsisu kanona”.
Poznati savremeni teolog Vaseljenske patrijaršije, mitropolit Jovan Zizjulas, nedavno je, na pitanje potiče li pričešćivanje sa jednom kašičicom iz 11-12. vijeka odgovorio: „Da. To je prilično poznija praksa i mislim da se privremeno, dok traje epidemija, može vratiti drevnim rješenjima”.
Za promjenu načina pričešćivanja s jednom kašičicom u Istočno-pravoslavnoj crkvi naravno postoji utemeljeno teološko, kao i sociološko objašnjenje, što je druga i duga priča. Međutim, narednih stoljeća, od 11-12. vijeka, tokom pandemijâ, taj način se mijenjao – obavljala se ili dezinfekcije dijela pribora za pričešćivanje, ili njegovo uništenje nakon jednokratne upotrebe kad su pričesnici bili zaraženi na primjer od kuge.
Imamo takođe novovjekovne podatke o – samopričešćivanju, i to ne kašičicama, nego pincetama, koje se nakon toga spaljuju; o tome svjedoči Sveti Nikodim Svetogorac Agiorit (1749-1808), etc.
Samopričešćivanje, po svemu sudeći, nije nepoznato u SPC. Jedan tekst o tome, upravo naslovljen „Samopričešćivanje”, autora protojereja–stavrofora Slobodan-Bobana Jokića iz Nikšića, pojavio se prije par dana na sajtovima Mitropolije crnogorsko-primorske SPC (mitropolija.com i svetigora.com), prenio ga je najmanje još jedan portal, ali je – ubrzo s tih adresa uklonjen! Možemo samo nagađati da li je saglasan sa falsifikatom iz Sinoda SPC da vjernike pričešćuju „na tradicionalni način koji se primenjuje evo već dve hiljade godina“.
Za razliku od SPC, shodno ikonomiji (οἰκονομία), ili snishođenju Crkve, sada po nuždi zlokobnih oklolnosti nastalih pandemijom korone, Rumunska pravoslavna crkva je već promijenila dugo ustaljenu praksu: za pričešćivanje svojih vjernika je uvela jednokratne plastične kašičice, koje se, nakon upotrebe, uništavaju.
Ruska pravoslavna crkva je uvela obaveznu dezinfekciju kašičice poslije pričešćivanja svakoga pričasnika ponaosob, kao i spektar „antikorona” mjera u pogledu drugih Svetih Tajni.
Naređeno je da se „poslije svakog pričesnika kašičica briše ubrusom koji je natopljen u medicinski alkohol (ubrus se redovno dodatno natapa) i potom potapa u vodu; sa vodom postupiti kao što se postupa kod redovnoga pranja ubrusa – preporučuje se etil-alkohol 75% ili izopropil-alkohol 70%”.
Nafora se sada u Ruskoj crkvi dijeli u jednokratnim higijenskim rukavicama; ubrus tokom pričešćivanja koristi se samo za sprječavanje slučajnoga padanja Svetih Tajni na pod i za brisanje kašičice, a za brisanje usta pričesnicima koriste se papirne salvete, koje zatim spaljuju; pričasnici ne cjelivaju Putijer poslije Pričešća, etc.
(Pogledati: Инструкция настоятелям приходов и подворий, игуменам и игумениям монастырей Русской Православной Церкви в связи с угрозой распространения коронавирусной инфекции, na linku: http://www.patriarchia.ru/db/text/5608607.html)
Drukčije rečeno, sve je suprotno deklarisanim stavovima SPC – i upozorenju iz saopštenja o liturgijskim „antikorona” mjerama Ruske crkve:
„Objasniti vjernicima da ispunjavanje ovih propisa i ograničenja treba shvatiti kao poslušnost riječima Svetoga pisma”.
Dakle, za Rumunsku i Rusku crkvu u najmanju ruku kašičica za Pričešće i drugi pirbor za davanje Svetih Tajni, sâm po sebi, nema pouzdana dezifekciona svojstva. A SPC svoju pastvu izlaže neshvatljivim rizicima. Iako je zapisano:
„Nemoj kušati Gospoda Boga svojega (Mt. 4, 7)”.
