Preksinoć sam, poslije mnogo godina, otišla u Gimnaziju “Slobodan Škerović”, svoju nekadašnju školu. Posljednji put sam tamo bila na protestu protiv seksualnog uznemiravanja u toj školi. Prvi put kad sam bila imala sam 15 godina i mislila sam da je to najveličanstvenije zdanje na svijetu. Školska biblioteka mi se činila kao ona iz “Ljepotice i zvijeri”.
Preksinoć mi je izgledala mala. Otišla sam tamo na promociju knjige “Pljevlja u poznom srednjem vijeku” Veselina Konjevića. Kad odrasteš u Podgorici s pljevaljskim prezimenom, htio ne htio, to te prati, uz sve šale o sjevernjacima za koje se očekuje da ih i sam prepričavaš, jer si ti bolji od “njih” pošto imaš podgorički naglasak. Da sam imala euro svaki put kad me je neko pitao jesam li iz Bijelog Polja ili Pljevalja, ovu zimu bih provodila na Maldivima.
Na početku promocije saznaću da je autor knjige profesor u ovoj Gimnaziji i rođen u Bijelom Polju. Autor i drugi govornici iznijeli su zanimljive podatke o Pljevljima u poznom srednjem vijeku, ali i o istoriji Pljevalja uopšte. Govorili su o bogumilima, Husein-paši Boljaniću, vezama Pljevalja i Dubrovnika, o tome kako su Pljevlja stotinama godina bila važan centar, a ne nečija periferija, kao i o bogatstvu koje su Pljevlja donijela Crnoj Gori kad su i zvanično ušla u njen sastav. Autor je objasnio kako je granica Istočnog i Zapadnog Rimskog carstva prolazila kroz Crnu Goru. Dotakli su se toga da su Pljevlja bila dio Rimskog carstva, Duklje, Raške… Bavili su se svim djelovima istorije Pljevalja, a da nijesu ništa rekli o Pljevljima danas.
Mislim da u publici nije bilo nikoga iz Pljevalja. Ništa o nama bez nas. Nihil de nobis, sine nobis.
O Pljevljima se pričalo kao o nekom mitskom mjestu “suživota” i čuvenog crnogorskog multikulturalizma, na koji se uvijek pozivamo kada želimo da se nečim pohvalimo. Za sat vremena dođeš s planine na more i imaš multikulturalizam. To prodajemo turistima, a i sebi. Godine 1943, 1991. i 2026. spomenute su u jednoj rečenici, kao nevažne godine u odnosu na tako slavnu i dugu istoriju Pljevalja. Traume su ostale za neku drugu priliku. Zanemareno je nasilje nad nezaštićenima.
Niko nije rekao ništa o tome da se ovo važno djelo u samim Pljevljima vjerovatno i nema gdje promovisati. Izdanjima Matice crnogorske sigurno nema mjesta u Centru za kulturu, a ni u Biblioteci u Pljevljima. Tamo su trenutno u 1389. godini.
Ima jedan vic o tome kako Podgoričanin šalje ženu da se porodi u pljevaljskoj bolnici da bi se dijete bolje snašlo u Podgorici. Vicevi o Pljevljacima su, što bi rekli stari Crnogorci,low-hanging fruit. U Skupštini Crne Gore više puta se govorilo o tome kako su Pljevlja „samo slučajno“ u Crnoj Gori.
I zaista, čini se da postoje dvije verzije Pljevalja u Podgorici. Jedna su “Svi pljevaljski tamburaši”, diatreta, “suživot” i “tolerancija” koji cvjetaju i Rimsko carstvo. Druga su daleki grad na kraju svijeta koji nam je slučajno pripao, a mogli smo i bez njega. Tamo žive ultranacionalisti koji mrze sve i koji dolaze da ukradu naše poslove i donesu u naš predivni grad sve svoje mane. Ako nikad za svog života ne odeš u Pljevlja, onda su obje verzije stvarne. Dok ne otvorimo kutiju i ne pogledamo, mačka je i mrtva i živa u isto vrijeme.
Obaveza intelektualca je i da propituje i da ukazuje na nepravde u društvu u kojem živi. Na diskriminaciju, na kažnjavanje drugosti. Autor knjige “Pljevlja u poznom srednjem vijeku” nespretno je pokušao to da uradi, objašnjavajući kako su na ovim prostorima “svi barem dva puta mijenjali vjeru”. Način na koji se prije dvije noći u Gimnaziji govorilo o islamu je bio površan, ali ne i zlonamjeran. U najvažnijoj školi u Glavnom gradu očigledno je najprogresivnija ideja da treba prihvatiti islamsku kulturu kao nešto lijepo i svoje, te autoru na tome treba čestitati.
Kontekst znači okruženje. To je jedna od stvari koje nam je profesorica književnosti neprestano ponavljala. Slobodan Škerović, po kojem ta obrazovna ustanova nosi ime, bio je revolucionar. Vjerovao je da ne treba okretati glavu od nepravde. Ubijen je 1941. godine u Beogradu.
Imala sam sreću da mi je tokom kratkog školovanja u Gimnaziji “Slobodan Škerović” istoriju religije predavala Smilja Vukićević. Ona nas je učila da govorimo argumentovano, da kritički mislimo i preispitujemo autoritete.
Važno je da pročitamo knjigu koja je predstavljena u biblioteci Gimnazije “Slobodan Škerović”. Zanima me da naučim o životu Pljevljaka u poznom srednjem vijeku. Matica crnogorska, kao izdavač, odabrala je važnu temu. Ali Pljevlja nijesu Atlantida, no grad koji postoji na manje od tri sata vožnje od Podgorice, sa svojom impresivnom džamijom i predivnim manastirom o kojima svi pričaju, a niko da tamo zaista ode. Pljevlja su i grad sa čituljama ratnom zločincu u lokalnim novinama, sa nikad riješenim ratnim zločinima iz 90-ih, kao i s ljudima koji pokušavaju da poprave što mogu. Mislim i na sve Pljevljake u Beogradu, Sarajevu, Berlinu, Frankfurtu, Štokholmu, Amsterdamu, Londonu, Njujorku i svim drugim gradovima u koje su morali da odu.
Pljevaljska diatreta pronađena je 1975. godine. Nastala je u IV vijeku nove ere i napravljena je u čuvenoj kelnskoj radionici stakla. Na njoj piše “Vivas Panelloni bona”. Vjeruje se da nedostaje slovo M i da natpis treba da znači “Za dobar život Peneliju”.
Na nama je da ne zaboravimo dobre ljude koji žive tamo i ne pripadaju nacionalističkim krugovima i prepušteni su sami sebi.
(autorka je koordinatorka programa Aktivno građanstvo u Centru za građanstvo obrazovanje)
