Radikalna desnica, koja već nekoliko godina čini dominantnu političku snagu u dvjema vodećim zemljama EU, ovog avgusta je povećala prednost nad rivalima do te mjere da analize pokazuju da je promjena vlasti u Parizu, odnosno pobjeda Marine Le Pen na predsjedničkim izborima zakazanim za 18. april i 2. maj 2027, sasvim izvjesna.
U Berlinu je jedina kakva-takva brana dolasku Alternative za Njemačku (AfD) na vlast na saveznim izborima, koji moraju biti održani do 25. marta 2029, tradicionalni politički princip Nie wieder (nikad više) koncipiran nakon II Svjetskog rata s ciljem da se ekstremnoj desnici nikada više koaliranjem, saradnjom ili drugim postupcima ne dopusti dolazak na vlast i legitimizacija kroz institucije. Ali je pitanje u kolikoj mjeri će ovaj osam decenija star konsenzus uopšte biti aktuelan za dvije godine. Na lokalnom nivou na istoku zemlje demohrišćanska CDU već naveliko sarađuje s AfD, a jednom je, početkom prošle godine, čak u Saveznom parlamentu prošao jedan zakon – onaj o migrantima zahvaljujući upravo saradnji ovih dviju stranaka.
Ovako radikalne promjene, i to gotovo istovremene, u Njemačkoj i Francuskoj, zemljama koje se smatraju motorom Evropske unije, uticaće dramatično na cijelu Evropu, a na države EU i kandidate za članstvo pogotovo.
Čak i da nekim čudom nebeskim Crna Gora zatvori do kraja ove godine sva pregovaračka poglavlja, ne možemo izbjeći nastavak procedure u situaciji u kojoj će u Parizu, a moguće i u Berlinu na vlasti biti euroskeptici i žestoki protivnici bilo kakve pomisli širenja EU.
AfD – od euroskeptika do Putinofila
Alternativa za Njemačku je nastala 2013, u doba krize Eurozone, upravo na kritici očuvanja zone eura na način na koji su to radile Njemačka i Francuska. Nova stranka je privukla nešto euroskeptika i razočaranih birača tradicionalnih stranaka. Na saveznim izborima 2013, napabirčili su 4,7% glasova. To je bilo ispod cenzusa od pet odsto, ali su godinu kasnije na izborima za Evropski parlament osvojili oko 7% glasova.
Alice Weidel, liderka Alternative za Njemačku
Velika promjena se dogodila 2015. Tokom kulminacije izbjegličke krize AfD je problematiku migracije i azila postavila u sam centar svoje politike. Sve češće i sve žešće su istupali s antimigrantskim i islamofobnim stavovima i sve više je AfD samo po tome bila prepoznavana. Osnivač stranke, profesor ekonomije Bernard Lucke, pokušavao je vratiti stvari na početne pozicije, ali nije uspio. Izgubio je unutarstranačke izbore i povukao se iz politike natrag u sigurnost univerzitetske karijere. Slijedili su ga istomišljenici, liberalni ekonomisti koji su zajedno s njim formirali stranku.
„Nova“ AfD, ohrabrena uspješnom percepcijom svoje migrantske politike, proširila je spektar na ostale tipične populističke teme: rast troškova života; revizija socijalnih davanja; odbacivanje ekološki prihvatljive, ali skuplje zelene energije i povratak nafti, gasu i uglju; masovna deportacija izbjeglica i zatvaranje njemačkih granica; kritika EU; i kao i svaka evropska radikalna ljevica i radikalna desnica – protivljenje pomoći Ukrajini i zalaganje za ukidanje sankcija Rusiji i uspostavljanje bliskih veza s Moskvom.
Na takvoj platformi AfD je s 4,7% podrške na izborima 2015, u nekoliko koraka, stigao do 27-29% podrške danas na nivou čitave države, a na istoku, u području nekadašnje DDR podrška premašuje 40%. Tradicionalne stranke, prije svih demohrišćani i SPD istovremeno su izgubili ogroman dio podrške. Socijaldemokrate su čak dostigle istorijski minimum.
Prva samostalna vladavina?
Trend nezadrživog rasta Alternative za Njemačku je potvrđen u neđelju, 6. septembra, njenom očekivanom ubjedljivom pobjedom na pokrajinskim izborima u Saksoniji-Anhalt.
AfD je, prema izlaznim anketama, više nego duplirala broj glasova – 44,5% u odnosu na 20,8% iz 2021. Hrišćanska demokratska unija (CDU), koja je sa sestrinskom bavarskom Hrišćanskom socijalnom unijom (CSU), bila decenijama neprikosnovena na desnim centru davši čak šest saveznih kancelara, od Konrada Adenauera do Friedricha Merza, pala je sa 37,1% iz 2021. na mršavih 18,4%.
Vođstvo AfD slavi izborni rezultat: Alice Weidel, kandidat za pokrajinskog premijera Ulrich Siegmund i potpredsjednik stranke Tino Chrupalla
Kako stvari stoje u neđelju uveče, dok se glasovi još prebrojavaju, ako Savez Sahre Wagenknecht (BSW), koji je nastao 2024. otcjepljenjem od Ljevice (Die Linke), ne pređe izborni prag, a preliminarni rezultati pokazuju da je na granici čas ispod – čas iznad, AfD bi mogla u nekim varijantama čak sama imati apsolutnu većinu od 42 od 83 poslanika u pokrajinskom parlamentu u Magdeburgu.
Nacionalni front – od Šešelja i Žirinovskog do Jelisejske palate
Sličan je, samo znatno duži i daleko izvjesniji put francuskog Nacionalnog fronta – od marginalne stranke ekstremne desnice, koju je spajanjem nekoliko malih desnih stranaka i pokreta utemeljio 1972. Jean-Marie Le Pen, otac sadašnje liderke i vjerovatne buduće predsjednice Francuske, do vodeće političke partije u zemlji.
Najmlađa Le Penova šćer, advokatica Marine, rođena 1968, preuzela je stranku početkom 2011, i odmah krenula u njeno ozbiljno rebrendiranje. Osmogodišnje iskustvo poslanice u Evropskom parlamentu pomoglo joj je da dobro definiše promjene. Ublažila je i ispeglala očeve ekstremno desne stavove i prekinula saradnju s njegovim pajtašima poput Vladimira Žirinovskog i Vojislava Šešelja. Stranku, kojoj je promijenila ime u Nacionalni savez, učinila je dopadljivom pristalicama desnog centra i razočaranim glasačima drugih partija. Tipična laka rješenja koje nude populisti zamijenila je ozbiljnijom retorikom. Posebnu pažnju je posvetila starijim biračima.
Beograd, januar 1997: Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Jean-Marie Le Pen i Vojislav Šešelj
Na predsjedničkim izborima 2012. Marine Le Pen je osvojila u prvom krugu 17,9% glasova. Bio je to najbolji rezultat i nje i stranke, premda nedovoljan za ulazak u drugi krug. Dvije godine kasnije, na izborima za evropski parlament stranka osvaja 24,8% glasova.
Kao već rebrendirana mainstream političarka Marine Le Pen 2017 s 21,3% glasova ulazi u drugi krug predsjedničkih izbora. Gubi od Emmanuela Macrona, ali osvaja rekordnih 33,9% glasova.
Na sljedećim predsjedničkim izborima, 2022, ponovo ulazi u drugi krug s Macronom, ponovo gubi, ali s osvojenih 41,5% glasova učvršćuje poziciju i sebe i stranke. Dvije godine kasnije, 2024, Nacionalni savez, sada pod tehničkim vođstvom Jordana Bardelle, mladog stranačkog aktiviste kome je uzor italijanski vicepremijer Matteo Salvini, ubjedljivo pobjeđuje na izborima za Evropski parlament osvojivši 31% glasova. Na vanrednim parlamentarnim izborima koji su uslijedili, Nacionalni savez je osvojio najviše glasova, ali su se u drugom krugu svi ostali ujedinili protiv njih, pa su na kraju završili na trećem mjestu, iako s istorijskim maksimumom od 142 poslanika (24%).
Danas, prema svim relevantnim istraživanjima javnog mnijenja Nacionalni savez ubjedljivo vodi s 35% podrške. Slijede s 24% podrške Novi narodni front (NFP) – koalicija četiri ljevičarske i zelene stranke, formirana 2024; Macronov pokret Ensemble (Ensemble pour la République – Zajedno za Republiku) osnovan 2021. od nekoliko stranaka centra s 14% i Republikanci, stranka desnog centra koju je 2015. osnovao nekadašnji predsjednik Jacques Chirac, s 12% podrške.
Nešto više od pola godine pred predsjedničke izbore sve relevantne ankete su saglasne da je ovog puta u pohodu na Jelisejsku palatu Marine Le Pen nezadrživa. Agencija Elabe joj je u istraživanju od 27. avgusta podršku procijenila na 34% - 35,5% glasova u prvom krugu, IFOP prognozira da će osvojiti 36%, a Toluna u anketi od 24. avgusta procjenjuje podršku Marine Le Pen u prvom krugu na 35 - 38%. Svi ostali kandidati debelo zaostaju sa ispod 20% podrške. Razrade svih scenarija su pokazale da Marine Le Pen u drugom krugu sigurno odnosi pobjedu ko god da joj bude protivkandidat. Samo su brojke različite.
Kandidata ljevičarske Nepokorene Francuske Jean-Luca Mélenchona pobijedila bi u drugom krugu s 68% : 32%, centristu Gabriela Attala s 57% : 43%, a bivšeg Macronovog premijera desnog centra Édouarda Philippea s 55% : 45%.
Varijante s parlamentarnih izbora kada su se svi udruživali protiv Nacionalnog saveza više niko i ne razmatra. Procjene su da glasači kandidata ljevice ne bi podržali protivnika Marine Le Pen iz desnog spektra, i obrnuto. S druge strane glasači čelnice Nacionalnog saveza su disciplinovani i motivisani.
Što čeka EU…
Što može EU da očekuje od ovih izvjesnih političkih promjena?
AfD zastupa najradikalniji stav prema sadašnjem ustrojstvu Evropske unije. Smatra da je EU „neuspješan projekt“ koji previše zadire u nacionalni suverenitet. Čelnica stranke Alice Weidel je prošlog mjeseca ponovila da bi AfD, u slučaju dolaska na vlast, tražila ukidanje eura i povratak njemačke marke, izlazak Njemačke iz Schengenskog prostora i potpuno zatvaranje granica. AfD je ublažila raniji stav o napuštanju EU („Dexit“). Sada traži korjenitu promjenu ustrojstva EU u labavi savez nacija, ali prijeti referendumom o napuštanju Unije ako ovlašćenja Brisela ne budu drastično smanjena.
Bilo kakvo proširenje EU za AfD ne dolazi u obzir. To obrazlažu stavom da svako novo proširenje finansijski opterećuje Njemačku koja najviše uplaćuje u budžet EU, te da nove članice donose nove bezbjednosne rizike i probleme migracija. Stranka se izričito protivi bilo kakvoj pomoći zemljama kandidatkinjama.
Francuska ekstremna desnica je, za razliku od njemačke, odustala od ideje izlaska Francuske iz Evropske unije i napuštanja eura jer se pokazalo da je to nepopularno među francuskim biračima. Sada zagovaraju „reformu EU iznutra“ u tzv. Evropu nacija, odnosno konfederaciju labavo povezanih suverenih država. Program Marine Le Pen za predstojeće predsjedničke izbore uključuje drastično smanjenje francuskog finansijskog doprinosa budžetu EU, ograničavanje slobode kretanja unutar Schengenskog prostora te uvođenje referenduma o tome da francuski zakoni budu nadređeni evropskom pravu, naročito politici migracija.
Kao i njemačka AfD i francuski Nacionalni savez je kategorično protiv daljeg širenja EU. Prema analitičarima izvjesna pobjeda Marine Le Pen imaće kao prvu posljedicu potpuno zaustavljanje procesa proširenja EU budući da prijem svake nove države iziskuje konsenzus svih članica EU.
… a što Crnu Goru
U Crnoj Gori za sada nema znakova da se ovim pitanjima neko uopšte ozbiljno bavi. Doseg sadašnje vlasti je da povremeno izjave da u procesu integracija valja požuriti da nas ne prestignu francuski predsjednički izbori, iako smo taj voz odavno propustili. Sve da sad krene ekspresno da se događa, bitan dio procedure koji zavisi od država članica EU ne može biti okončan za vrijeme vladavine Emmanuela Macrona.
„Oslobodioci“ zasigurno planiraju da u kampanju za izbore naredne godine uđu s krucijalnim predizbornim argumentom „uspjeha u okončanju integracije“ Crne Gore u EU kao plodu njihove „sposobnosti“, „odlučnosti“, „beskompromisnosti“, „znanja“ (ovo je najsmješnije) itd. Međutim, čak i to može ispasti račun bez krčmara samo ako stop širenju EU ispliva kao jedna od aktuelnih tema francuske predsjedničke kampanje.
Sve da nekako i prođe uspješno taj dio procedure, čak i da Crna Gora zatvori nekako sva poglavlja i da tema proširenja ne bude u tom razdoblju adresirana ni u Njemačkoj ni u Francuskoj, slijedi duga procedura do članstva. Najprije treba da prođe oko pola godine pripreme Ugovora o pristupanju, zatim slijedi potpisivanje Ugovora. Dokument potpisuju najviši zvaničnici Crne Gore i svih 27 država članica EU.
Dakle, trebalo bi da ga potpiše i Marine Le Pen ako bude predsjednica Francuske. Njen potpis na dokumentu za sada ne djeluje kao realan scenario. Što je najgore, tu se ne završavaju izazovi. Nakon potpisivanja, ako do toga uopšte dođe, slijedi ratifikacija Ugovora u Skupštini Crne Gore i parlamentima država članica EU. Proces traje 12 do 18 mjeseci u „mirnodopskim uslovima“.
U ovakvoj situaciji, čak i da se u Njemačkoj održi na snazi konsenzus protiv AfD pa da radikalna desnica ne postane izvršna vlast, i da u Francuskoj Nacionalni savez ostane izvan vlasti uprkos predsjednici, ratifikacija u tim dvjema državama uopšte nije izvjesna, iskustvo govori da neke manje članice Unije slijede odluke Njemačke i Francuske. Ako u dvjema vodećim državama EU budemo svjedolili podjeli vlasti, što se sada čini izvjesnim, valja znati da je kohabitacija svugdje mučno stanje stalne političke trgovine u kojem se kompromisi prave samo na teme od najviše važnosti. Teško je povjerovati da bi u Njemačkoj i Francuskoj 2028. ili 2029. članstvo Crne Gore u EU moglo zavrijediti taj status.
Može li Crna Gora uopšte bilo što učiniti na ovom planu u svoju korist?
Ovakva sigurno ne može. Na muljanje i šibicarske finte mogu padati briselski aparačici, ali ne i politički kalibri. Kada bi Crna Gora imala ozbiljnu Vladu, a ne ovaj Muppet Show; kada bi imala efikasnu diplomatiju, a ne službu za zbrinjavanje u inostranstvu žena, ljubavnica, đece i kumova; kada bi imala nekoga relevantnog s bilo kakvom vizijom, nekog ko je u stanju da vidi dalje od vrha nosa, dalo bi se razgovarati o tome što je moguće učiniti. Ali to bi značilo da neko u vlasti shvata da ne trči trku protiv DPS-a i Evropskog saveza, nego protiv njemačkog i francuskog desnog populizma. Nijesam siguran da su toga svjesni.
Dalje, to bi podrazumijevalo i okupljanje da ne kažem sve pameti crnogorske, ali svakako poprilično intelektualnih i profesionalnih resursa izvan sadašnje vlasti. Dakle, od toga nema ništa, jer sadašnja vlast na to nije spremna. Primjeri nama najbližih članica – Hrvatske i Slovenije, pokazuju da su ozbiljna saradnja i povjerenje bili neophodni za uspješno okončanje procesa integracije u EU. Slovenija je ušla s još devet država u proceduri ratifikacije koja je najduže trajala, a Hrvatska je morala postići unutrašnji konsenzus u vezi s Arbitražnim sporazumom sa Slovenijom o Piranskom zalivu, reformi pravosuđa i procesuiranju ratnih zločina.
Nekakva božija ili nebeska pravda je da će se diletanti koji već šestu godinu vladaju Crnom Gorom, čak i ako smandrljaju nekako pristupne pregovore i Brisel sve to prihvati, na kraju suočiti sa situacijom s kojom se više od pola decenije suočavala prethodna vlast, a što ovi danas ne žele da priznaju. Crna Gora će uraditi sve što je do nje, ali to neće biti dovoljno. I kao i onda i sada je to cijena prije svega odbijanja sada vlasti, a onda opozicije, dakle istih ljudi, da proces integracije Crne Gore u EU sagledaju i tretiraju kao strateški cilj i fundamentalni dobitak čitavog društva.
