Ličila je Srbija ovih dana na onu iz marta 2003, kad je sahranjen ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić. Ali, tek je zaličila na onu Srbiju, koja je srušila diktatora Slobodana Miloševića, a onda, samo tri godine kasnije, ubila premijera Zorana Đinđića. Ličila je zbog rijeke ožalošćenih. U svemu ostalom antipod je Srbiji Zorana Đinđića.
Rijeke ljudi pratile su tad kovčeg s ubijenim premijerom. Juče je rijeka ljudi pratila, kako kažu neki srpski portali, "kivot s generalom Mladićem". Da li je to general osuđen za genocid nad Bošnjacima već proizveden u svetitelja, ili se najavljuje njegova kanonizacija? Juče je drugi put ubijen Zoran Đinđić. Premijer koji je od zemlje zarobljene u nacionalizmu i mržnji prema svemu što nije srpsko, pokušao izgraditi demokratsko i građansko društvo.
Protokom vremena Srbija se nije oslobodila hipoteke ratnih nepočinstava i glorifikacije masovnih ubica, već je učinila sve da ratne zločince rehabilituje, a da ubice Zorana Đinđića abolira krivice, organizujući javne peticije za njihovo oslobađanje. Sahrana Ratka Mladića samo potvrđuje poražavajuću istinu o srpskom društvu danas. Zločinac na čijim je rukama krv hiljada nevinih, sahranjen je kao heroj, ispraćen od vojske, ministara, akademika SANU, uz prigodnu scenografiju, s krstovima, ikonama, i sveštenicima Srpske crkve. Sav apsurd nacionalističkog ludila u kojem se Srbija, nažalost, davi, ogleda se u prizorima sahrane ratnog zločinca Mladića.
57Dok patrijarh Srpske crkve Porfirije Perić, držeći opijelo masovnom ubici, govori o podvizima, mučeništvu i žrtvi Ratka Mladića, teško je ne prizvati u śećanje Amfilohija Radovića, koji je na sahrani Zorana Đinđića izrekao skarednosti o ubijenom premijeru, poručivši da je Đinđić maltene zaslužio da bude ubijen. Sve ono što se događalo i što se događa kazuje nam da se 6. oktobar nikad nije dogodio. Da ideologija kojoj je služio Milošević danas živi punim plućima. Da je Srbija i dalje zarobljena u nacionalističkom ludilu, i odbija da se suoči s istinom o sebi. S grehovima i zločinima.
Da i dalje antijunake proglašava junacima, a svaki glas protiv kolektivnog šovinizma označava izdajničkim i legitimnom metom za odstrijel. Srpska crkva, tradicionalno, dosljedna je sebi i promociji mržnje. Jer kako drugačije objasniti slavljenje generala odgovornog za toliko hiljada smrti nedužnih? Za genocid u Srebrenici, za opsadu Sarajeva i sve ostalo?
Na rukama Ratka Mladića nije samo krv nevinih Bošnjaka, već i srpska krv. 2004. godine u kasarni u beogradskom kvartu Topčider ubijeni su Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović, mladi gardisti Vojske Srbije i Crne Gore, dok su bili na straži u okviru vojnog objekta. Javnosti nikad nije predočena istina o smrti gardista. Advokat koji je zastupao porodice ubijenih gardista tvrdio je da su gardisti pogubljeni jer su svjedočili skrivanju tad odbjeglog haškog optuženika Ratka Mladića.
Kakva je to crkva čiji su heroji ubice, a svetitelji krvavi do ramena. Śetimo se Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka. Četnika koljača, kanonizovanih 2005.
Zbog svega toga Crna Gora ne smije dozvoliti da se nacistička pošast koja je dominantna u Srbiji, prelije na Crnu Goru.
Zato, ukoliko državne i lokalne vlasti, ne uklone mural u Podgorici, posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću, to će učiniti građani. Neke crvene linije su zaista crvene linije.
