Desio se Maksimir. Bila je ovo jedna od omiljenih novinarskih poveznica kojom su počinjali svaku priču o raspadu bivše, antifašističke, socijalističke i naše Jugoslavije. Taj sukob navijača, a kasnije i igrača na stadionu zagrebačkog Dinama je zaista, i ne samo žargonski, bio početak kraja.
Kraja koji je donio patnju, zlo i suze svima koji su imali nesreću da budu rođenjem osuđeni da svjedoče povampirenom nacional-šovinizmu u svojoj domovini. I, nije zaobišlo baš nikog. Naravno, najviše su propatili oni čije su se kuće i porodice našle u vatrenom okruženju i silini međunacionalne i međuvjerske mržnje. Ali, nije zaobišlo ni ove druge, koji su samo prividno bili van stvarnih sukoba.
Nije ih zaobišlo jer im nije sačuvao razum, uništio je taj rat svaki racio u ljudima na ovim prostorima do mjere da ni danas, trideset i pet godina poslije tog Maksimira, mi ništa ne shvatamo. Pa, da ste svih ovih godina pred slikama užasa građanskog rata držali kamen, i on bi naučio nešto iz toga. Mi, Jugosloveni, smo samo naučili da mrzimo još jače, sočnije i grublje.
I, ne mrzimo samo tuđe, mrzimo i svoje - njih možda i najviše.
Nacionalista ne mrzi samo pripadnike drugog naroda, on još više mrzi pripadnike svog naroda koji ne mrze pripadnike drugog naroda. Ovo je rekao Bogić Bogićević, bosanskohercegovački političar, poznat po tome što je prvi našao snage i hrabrosti da kaže NE balkanskom zlotvoru – Slobodanu Miloševiću.
Nažalost, po desetine hiljada pobijenih i stotine hiljada unesrećenih ljudi, Bogića je bilo suviše malo. Malo, ali ipak nije bio sam.
Upravo te godine kada se on usprotivio uvođenju vojne diktature u Jugoslaviji, na njenom jugu, u kotlini omeđenoj kršom i dračom, zaštićenoj od vjetrova planinom mramora i kostiju koje su položene za njenu slobodu, usnuloj u beskrajnom mirisu lipe i mora, u dolini bogova – rodio se ponos i rekao: „Mi nećemo da mrzimo jer nam nije dato i nije nas imao ko tome naučiti, mi umijemo samo ovako pa dokle se bude moglo. A, moći će se do u pjesmu.“
Kada se jednom upali vatra, ona se teško gasi. Kada jednom udar nađe iskru u kamenu, ona tinja s pokoljenja na pokoljenje – zato Cetinje i Crnogorci okupljeni, kao i vazda oko njega, tih devedesetih nisu mogli i znali drugačije.
Dok su u Ovčari, pored Vukovara, u jednom danu zvjerski pobili 260 ljudi, većinom civila, ili dok se u Foči sprovodilo sistematsko etničko čišćenje, i dok je počinjala opsada i ubijanje cijelog jednog grada, ili dok je međunarodna zajednica mukom, bez glasa gledala kako pada granata na sarajevske Markale i ubija 68 civila, većinom žena koje su došle da kupe gladnoj đeci struk luka ili kilo krtole… na Cetinju se okupilo nekoliko stotina ljudi, nekoliko stotina preostalih pravih građana bivše Jugoslavije, i kao odgovor na zvjersko bombardovanje ponosa Jadrana, zapjevali:
„Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!“
I dok se iz slobodnih grla i umova neotrovanih nacionalizmom i zlom Cetinjem prolomio taj jedinstveni poklič otpora, ali i nacionalnog stida zbog onog što se dešava, prema njima su bile uprte puške Pjekovićeve policije i Kadijevićeve vojske. Ništa nije marilo jer se znalo da je glas jači od plotuna, čuje se dalje i traje dugo – ovaj cetinjski će trajati vječno!
I, opet Maksimir. Ovoga puta više od tri decenije kasnije. Sve je isto, osim ovoga što je drugačije – osim njih koji su cio život kontra svega. Kontra ustaljenih pravila, kontra društvenih normi, često kontra svojih familija, nerijetko kontra svojih karijera – ali nikada kontra časti!
To su crnogorski ultraši. Crnogorski navijači koji su svojim djelima sebi ispleli vijenac slave.
I, baš me više briga što je ko i đe je ko, i koliki je Crnogorac i je li Crnogorac, i šta mu ono reče, kako mu bješe bastalo da podvikne sa sve poslaničkim imunitetom. Baš me briga za sve njih. Od sada si Crnogorac ako to pokažeš – nema više deklarativnih i umivenih formi. Evo ti: imaš đe, imaš i protiv koga, pa pokaži od čega si. Ako uopšte i jesi?
Ovi su momci to pokazali stotinama puta. Malo se koja reprezentacija u Evropi može pohvaliti da nijednu utakmicu na strani njen tim nije odigrao a da nije imao podršku navijača. Navijača koji su, da bi vidjeli kako se na grudima uzdiže sveti grb i kako se prolama najljepša himna na svijetu, prelazili hiljade kilometara. Imaju oni kilometara na svojim leđima taman koliko da se obiđe svijet po nekoliko puta, i to ne čarterima i prvim klasama, već autobusima, vozovima, često gladni i žedni – ma vazda srećni i ponosni.
Tako smo ponosni i beskrajno zahvalni što ih imamo, bili svi mi kojima je njihova pjesma na Maksimiru dotakla ono mjesto u srcu koje čuva tajnu ljudskosti. Rekoh, sve je isto, osim ovoga što je drugačije.
U istom tom trenutku dok su oni pjevali pjesmu naučenu od svojih očeva, vječnim ponosom – vječnom Dubrovniku, na stadionima širom Balkana su se čule neke druge pjesme: „Leleču Turci, kukaju bule…“, „Nož, žica, Srebrenica…“, „Ubij, zakolji da Srbin ne postoji…“ Sve je isto kao devedesetih, samo što nema rata – još uvijek. A ako ga bude, plašim se da ćemo zaboraviti devedesete pri ovolikoj koncentraciji mržnje koja se svih ovih godina samo taložila i rasla.
I, sve je isto, osim đe je drugačije i đe je kontra svih.
Navijači koji danas savezu i raznim Đurđevcima čine teret a ne ponos – a biće njega ova pjesma posebno pogodila i zaboljela, no neka je i opet će – su, da ne zaboravite, prije tri godine bosanskim navijačima na provokacije odgovorili pjesmom „Burek sa sirom“. I ovim oduševili cijeli građanski region, ali i ono mnogo bitnije – utemeljili bratski odnos sa bosanskim narodom i navijačima. Jednim činom uradili su mnogo više i snažnije nego svi političari od rata do danas – više, jer je bilo iskreno.
90Dok drugi u pjesmama kolju, leleču i ubijaju, naši sokoli pjevaju Dubrovniku. Još jednom pjevaju, i pjevaće sve dok oni koje ta rana boli do srži ne shvate da nismo svi bili isti tih godina. Bilo je i nas koji smo znali drugačije. Zato – pjevaće se dok se ne oprosti, a ako i ne bude, pjevaće se i dalje.
Predložio bih vas za Trinaestojulsku nagradu da nije uprljana prethodnih godina, a ove posebno. Predložio bih vas i za Njegoševu, da nije i ona oskrnavljena šapama koje su pale na nju. Umjesto toga ja vas predlažem za nagradu koju niko ne može ni dodijeliti ni oduzeti. Predlažem vas za nagradu srca svakog poštenog čovjeka, za odlikovanje urezano u pamćenje generacija koje će tek doći. Jer vaša pjesma na Maksimiru nije bila samo pjesma – ona je bila zavjet da u ovom moru mržnje još uvijek ima ostrvo dostojanstva.
Ona je bila dokaz da nijesu svi klečali pred idolima krvi i tla, da se našlo onih koji su imali snage da stanu uspravno i zapjevaju umjesto da pucaju. I zato, kad jednom istorija opet bude vagala koliko smo ljudi bili, biće zapisana i ova istina: dok su drugi sijali smrt, Crnogorci su pjevali Dubrovniku. A pjesma je ostala, i ostaće duže od svake mržnje.
Ako vas ko pita, ko su bili oni koji su rušili Dubrovnik i krali po Konavlima, pronađite nastavak ove pjesme, oni će vam sve reći.
