Nela Tatar više od četiri decenije živi i diše sport. Prvenstveno se bavi karateom, a oprobala se u ulogama takmičarke i selektorke. Osnivačica je prve Karate akademije u Crnoj Gori, posjeduje trenersku licencu Svjetske karate federacije, a ima i crni pojas 5. dan.
Prva je žena u Crnoj Gori sa zvanjem doktor sporta i fizičkog vaspitanja.
Radi u Sekretarijatu za sport Glavnog grada Podgorice od oktobra 1998. godine, pa do danas, na radnom mjestu samostalne savjetnice i za sport i koordinatorke Odjeljenja za sport. Bila je članica Savjeta za sport Crne Gore, birana za Najboljeg trenera Podgorice, autorka je i koautorka velikog broja objavljenih naučnih radova iz oblasti sporta…
Radila je i kao saradnica u nastavi na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću na predmetu – Borilački sportovi, kao i na Fakultetu za sportski menadžment na UDG, na predmetu – Menadžment u sportu.
Pored svega pomenutog, Nela se i aktivno bavila rukometom u ŽRK “Budućnost” i ŽRK “Ugledcomerc”, a za vrijeme studija i ženskim fudbalom, u ŽFK “Vojvodina” i u ŽFK “Novi Beograd”.
Rođena je u Podgorici.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi bezbrižnost i sloboda koju smo osjećali kao djeca, zajedno sa sigurnošću koju su nam pružali roditelji.
Sjećanja na to vrijeme često izazivaju nostalgične osjećaje.
Izgubljena su vremena bezbrižne radosti, kada su se svakodnevne brige činile nevažnim, a sreća je bila tkana od igara, druženja, osmjeha i neizmjerne ljubavi roditelja.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Odrastanje sa sobom nosi prilike za lični razvoj, postignuće i slobodu. Radost odrastanja daje mogućnost ispunjavanja svojih snova.
Najviše volim vidjeti svoj rast, prije svega kako je moja porodica uticala da postanem: lojalna, odana i oslonac onima koje volim, nježna i jaka, da se nikad ne predajem, da pomažem drugima, a onda su tu i ostvareni rezultati na profesionalnom planu.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Teško je odgovoriti na ovo pitanje, jer je moj najveći talenat došao do izražaja.
Posvećenost sportu preko četiri decenije kroz razna sportska angažovanja od takmičara, trenera, selektora, pa do profesora na fakultetu, smatram da je moj talenat maksimalno došao do izražaja.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- To što ne mogu da ignorišem neiskrenost i što ne zaboravljam greške (nepravdu) drugih ljudi. Zbog te osobine često budem razočarana u ljude. Ljudi nekad pomiješaju moju dobrotu sa slabošću, pa se iznenade reakcijom koja ispliva kad me „gurnu“ nepravedno.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod drugih ljudi najviše cijenim: tačnost, iskrenost i empatiju. Osobe koje su otvorene, iskrene i koje pokazuju razumijevanje prema drugima izazivaju posebno poštovanje.
Takođe, cijenim predanost i spremnost za podršku u teškim trenucima. Osobe koje su pouzdane i koje su tu kada ih najviše trebate ostavljaju dubok utisak kod mene.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Naziv filmske biografije mogao bi biti u vezi sa portretom žene koja hrabro korača kroz život, pa bi mogao biti „Hrabra i potpuno nezavisna“.
Kao glumica koja bi mogla dobro prenijeti ovu kompleksnost lika, možba bi Charlize Theron bila odličan lik. Njena svestranost i sposobnost da dočara snažne ženske likove doprinose autentičnosti prikaza biografije.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Tačna, iskrena, hrabra, uporna, empatična.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Ne znam, možda pica Quatro stagioni ili četiri različita ukusa.
Mogu se poistovjetiti sa različitim aspektima ljudskog karaktera ili odbrambenim sistemima. Svaka četvrtina pice može predstavljati različite strane ličnosti – radost, tugu, mir i strast. U tom smislu, svi ovi lementi zajedno čine bogastvo ljudske individualnosti.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Sport Bilija, crtani naše mladosti. Moja torba podsjeća na njegovu, ali nema tu moć.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Prije nekoliko godina sam na portalu pročitala tekst kako je glumac Džordž Kluni pozvao kući na večeru bliske prijatelje i svima podijelio po milion dolara, kao zahvalnost što su mu pomogli kad god mu je bila potrebna pomoć i bili uz njega svih prethodnih godina. Isto bih uradila kada bih bila u mogućnosti.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ritam je takav da zavisno od obaveza i ako ne idem natakmičenje sa Karate akademijom TN, vrijeme provodim sa porodicom ili se družim sa prijateljima na kafi.
Pokušavam da vikendom posvetim vrijeme onima koji su mi važni u životu, a to ne stižemo tokom nedjelje od velikog broja obaveza i njihovih i mojih.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Pjesma iz filma Notting Hill, “Ain’t no sunshine”, a i film volim da pogledam uvijek kad se ukaže prilika.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Što se tiče filma uvijek sa zadovoljstvom pogledam “Posljednjeg samuraja”, a kada je knjiga u pitanju to su tri knjige Jasenke Lalović koje sam pročitala tokom prošlog ljeta (Kastigulja, S ove bande moje gore i S one bande moje gore).
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Pošto je karate sport kojim se bavim čitavi život, uvijek mi je bila želja da odem za Japan i upoznam njihovu kulturu.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- To su električni trotineti. Toliko su neuređena i nedefinisana pravila za njihovo korišćenje da je velika nesigurnost u saobraćaju za sve učesnike.
DA TI KAŽEM…
Kome sve ispričate?
- Sebi, hahahaha…
Čemu se uvijek obradujete?
- Putovanju, okupljanju porodice, druženju sa prijateljima, pobjedama akademaca na takmičenju, malim prijatnim iznenađenjima bez povoda…
Da li za nečim žalite?
- Možda malo…
Bez čega ne možete?
- Bez ljudi koje volim, sporta, prirode, putovanja, akcije…
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne znam tačno kad je to bilo posljednji put, ali nemam problem da se izvinim ako nijesam bila u pravu ili sam pogriješila.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da svi meni dragi ljudi budu zdravi, da žive srećni i u miru.
A prije svega bih voljela da mi vrati članove porodice koje sam izgubila rano.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- To je borba sa „vjetrenjačama“ i nepravdom, ali ja na to gledam kao na izazove koji daju dodatni motiv za napredovanje i jačanje.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Željela bih da ih provedem okružena bliskim ljudima, dijeljenjem ljubavi i uspomena. Možda i nekim putovanjem gdje nijesam bila do sada.
Kako biste voljeli da umrete?
- Da bude odlazak ispunjen mirnoćom i bez suza najbližih.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- U tišini biti, u riječima živjeti.
