Crna Gora, odnosno slobodan sam da procijenim 90% nje, juče je prvi put čula za termin – supsidijarni tužilac. Mislim, naravno, na ovo supsidijarni; za tužioca su svi čuli, osim možda Borisa Bogdanovića. Vrlo su velike mogućnosti, skoro pa 100%, da je bio odsutan kada su na Singidunumu učili lekciju o tužiocima.
Dakle, supstidijarni tužilac. Reče prekjuče predstavnik narodne volje, samoproklamovani borac protiv kriminala, čovjek koji je, dok je bio u opoziciji, prijetio da će sve pohapsiti i dovesti k poznaniju prava samo li mu se ukaže prilika, a kada mu se ona i ukazala, evo peta godina, rezultat je – NULA. Momo Koprivica, kao i svi iz njegove ekipe “fotelja je naša nacija”, radi sve suprotno od onoga što su obećavali. U stvari, nisam baš fer prema njemu – sa Momom je malo drugačije u odnosu na druge ministre iz Demokrata. Ovi drugi rade sve suprotno, i sve naopako, a Momo prosto ne radi ništa, a to je, neđe, ipak puno korisnije za ovu državu. Izvini, Momo.
27
Država Crna Gora, nakon bezmalo dvije decenije, odustala je od krivičnog gonjenja osumnjičenih u slučaju “Telekom”, nakon što je iscrpila sve – sa akcentom na sve – pravne i institucionalne mogućnosti da se ovaj slučaj procesuira i donese odluka (po mjeri Demokrata, jer druge nisu validne, tj. ako svi nisu osuđeni)... E, kako se to nije desilo, a Demokrate su mjera svih stvari – reče to za njih stari grčki filozof – nama su se desile Demokrate, u liku i djelu gore pomenutog Don Kihota.
Šta, u stvari, znači supstidijarni tužilac?
Ako javni tužilac (državni tužilac) odbaci krivičnu prijavu ili odustane od gonjenja, oštećeni (žrtva krivičnog djela) ima pravo da sam preuzme krivično gonjenje pred sudom. U tom slučaju, oštećeni nastupa u ulozi supstituta državnog tužioca – pa se zato zove supstidijarni (zamjenski) tužilac. On tada može podnijeti optužni predlog sudu i voditi postupak, ali samo za određena krivična djela (ona koja se gone po službenoj dužnosti, ali gdje je tužilac odustao).
Da Koprivica nije dokazani demagog i prodavac magle iz demokratske fabrike suvog populizma, ne bih se nikad ni zainteresovao da provjerim o čemu se radi. Iskreno, bilo bi mi sasvim u redu da država, a jedan ministar to valjda jeste (blago državi), pokuša da iznađe sve mogućnosti da javni interes sačuva.
Međutim, ovdje je problem što se ne radi o javnom, već o ličnom interesu. Ličnom interesu koji je nastao iz lične sujete i još jednog promašenog pokušaja da se nešto pomjeri sa one jadne NULE.
Vlada Crne Gore je na posljednjoj sjednici – telefonskoj, naravno – na predlog Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije, odlučila da država, kao oštećena, preduzme gonjenje počinilaca krivičnih djela u slučaju privatizacije Telekoma Crne Gore, kao supstidijarni tužilac.
Lijepo zvuči, da ne postoji ogromni problem. Država ne može biti supstidijarni tužilac. Prosto – nije zakonski moguće, nikada se nije desilo nigdje u pravnoj praksi. A nije zato što je upravo osnov da bi se moglo doći do ovog pravnog instituta (supstidijarni tužilac) to da država odustane od krivičnog gonjenja. Što se u ovom slučaju i desilo. I zakonski je nedozvoljeno, a i više nego logički jasno, da država ne može tražiti da se zaštiti od same sebe.
Supstidijarni tužilac uvijek i neprikosnoveno može biti samo oštećeno lice, institucija ili grupa građana – nikako ne i država. E sad, kako Momu Koprivici nisu dozvolili da lično preuzme na sebe tu oštećenost i postane ovaj supstidijarni, naša Vlada je, po sistemu „baš nas briga što je nemoguće dok god to lijepo zvuči“, odlučila da učini pravni nonsens, prekrši zakone i Ustav, i utuži samu sebe za nadoknadu štete – i plus pride, za duševne bolove mladog potpredsjednika Vlade.
Ima u jednom od najsavršenijih romana XX vijeka, Orvelovoj “1984”, fantastična podjela Vlade na samo nekoliko ministarstava:
Ministarstvo istine
Zaduženo za: propagandu, cenzuru, prepravljanje istorije. Funkcija: stalno mijenja prošlost da bi odgovarala trenutnim stavovima Partije. Ako se Partija predomisli – i prošlost se „prepravlja“. Umjesto da štiti istinu, ono proizvodi laži.
Ministarstvo ljubavi
Zaduženo za: kontrolu, represiju, mučenje i „prevaspitavanje“. Tu se vodi računa da svi vole Velikog Brata – kroz strah, nadzor i brutalnu silu. Ljubav se postiže terorom.
Ministarstvo mira
Zaduženo za: vođenje beskrajnih ratova protiv imaginarnih neprijatelja. Rat služi da drži društvo u stalnom strahu i poslušnosti. Ministarstvo mira u stvari održava stanje rata.
Kakva ironija trenutka – da se u Crnoj Gori, četrdeset godina nakon Orvelove 1984, upravo na čelima ova tri ministarstva nalaze članovi jedne iste partije, sa potpuno istim i prepisanim zaduženjima, načinom rada i svrhom.
Naravoučenije: Kada god pomislite da je bilo ko iz Demokrata uradio nešto što se na prvu čini ispravnim – posumnjajte odmah, jer sigurno je suprotno od toga.
