Nije bilo teško predvidjeti da će se, na sličan način kao tokom prvog mandata američkog predsjednika Donalda Trampa, transatlantski odnosi ponovo naći na ivici ozbiljnog narušavanja. Odnosno, da će iz faze hronične zategnutosti relativno brzo preći u fazu otvorene netrpeljivosti.
Na prvi pogled nejasan i nimalo racionalan potez aktuelnog američkog predsjednika da se, koristeći taktike 19. vijeka, pokuša kompenzovati manjak uspjeha na domaćem političkom terenu najavom agresivnog „uzimanja” Grenlanda, nosi u sebi elemente karikaturalnosti, ali i potencijalne opasnosti - naročito u načinu na koji se na to odgovara.
39Kako god sve to izgledalo, nesumnjivo je da se radi o još jednoj epizodi rijaliti politike, koja uprkos svojoj teatralnosti može imati dugoročne posljedice. Uprkos svim nasrtajima na američki sistem koji dolaze i spolja i iznutra, strukture i institucije američkog društva, od Tocquevillea naovamo, ostavljaju ipak dovoljno prostora da se vjeruje da će svi takvi naumi na vrijeme biti zaustavljeni. Izbori za Predstavnički dom i Senat mijenjaju pravila igre - Republikanci nemaju luksuz za nastavak sličnih avantura.
Primarni cilj ovog „osvajačkog pohoda“ nije Grenland sam po sebi, već nametanje teme koja treba da zamijeni fokus američke javnosti sa unutrašnjih problema i kriza: ubistva u Minesoti i kontroverzi koje izaziva postupanje federalnih i imigracionih agenata ICE, kao i otvaranja takozvanih Epstinovih fajlova.
Međutim, upravo tu se otvara problematičan aspekt za Evropu. Lako je anticipirati da će se epizoda sa Grenlandom završiti time da će jedno ostrvo, glečer ili zaliv ponijeti ime američkog predsjednika, ali Evropa ostaje suočena činjenici da dugoročno gubi strateškog partnera — ili barem iluziju o njemu.
Upravo to razotkriva duboku nesposobnost Evropske unije da artikuliše jedinstvenu, racionalnu i interesno utemeljenu strategiju prema Sjedinjenim Državama. Evropa se ponaša kao politički prostor koji se ne prilagođava realnosti, već se od nje moralno distancira, bez jasnog plana šta nakon toga.
Posebno problematičan aspekt tiče se same Crne Gore. Osim predsjednika države Jakova Milatovića, koji je iznio korektan, diplomatski održiv stav koji bi morao predstavljati zvaničnu poziciju Crne Gore, Vlada i premijer ćute. U trenutku pisanja ovog teksta, nije se mogla čuti nijedna suvisla, artikulisana reakcija izvršne vlasti.
Koliko god ove faze izgledale neprijatno, pa čak i ponižavajuće, Crna Gora mora pronaći način da gradi i održava odnose sa aktuelnom američkom administracijom. U suprotnom, rizikuje da ostane potpuno nevidljiva. Dodatno zabrinjava i okolnost da se Crna Gora nalazi na listi zemalja čiji građani podležu pojačanim viznim i imigracionim režimima, što jasno ukazuje na ozbiljan pad njenog međunarodnog kredibiliteta.
U tom smislu, epizoda sa Grenlandom nije samo još jedna Trampova politička predstava, već ogledalo u kojem se jasno vidi stanje evropske i crnogorske spoljne politike — njihove slabosti, konfuzije i odsustvo strateške svijesti.
