Sutkinja Osnovnog suda u Bijelom Polju Danka Čović je donijela presudu u korist oficira Vojske Crne Gore zbog pretrpljenih duševnih boli, koje je izavala objava portala Antena M koja je prenijela fotografije sa ličnog profila, gore pomenutog, duše-bolnog oficira.
Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Ivica Janović podnio je protiv novinarki CIN-CG-a Andree Perišić i Đurđe Radulović krivičnu prijavu zbog istraživačkog teksta objavljenog na portalu CIN-a, u kojem se istražuje kadrovska politika u bezbjednosnom sektoru. Osim krivične prijave Janović je od novinarki tražio i da mu otkriju izvor od kojeg su dobile povjerljive informacije.
6Oficir Vojske Crne Gor je nakon veoma teških mjeseci provedenih u strašnim duševnim mukama, trpeći stavične boli izazvane istinom, napokon uspio naći lijek. Lijek je kao i obično u ovakvim slučajevima svežanj omraženih zelenih novčanica. U presudi sutkinje bjelopoljskog suda, osim ovog dijela da se Antena M kazni novčano kako bi duša povrijeđenog oficira lakše zarasla, ne navodi se ni slovo o tome koliko je kažnjen sam oficir. A trebalo je. Odnosno moralo je ako je sutkinji do pravde i istine.
Jer, vidite o čemu se radi, oficir VCG je jedan od svojih, očigledno uobičajenih, dana odlučio da ovjekovječi sa nekoliko fotografija. A fotke ko fotke, nimalo drugačije od niza fotki kojih smo se nagledali devedesetih i dvijehiljade dvadesetih.
Nekoliko ozbiljnih glava u kadru, onih glava što Podgoričani vole za zovu „na četiri vode“, u rukama „zidarsko pivo“, na stolu istranžirano pečeno prase, slobodne ruke (one u kojima nije pivo) visoko podignute sa tri „paralizovana“ prsta (ostalo od litija) i na zidu, čisto dekoracije radi - par koljača i zvanično osuđenih zločinaca protiv čovječnosti, zvjerstva i genocida. Sve ovo je oficir VCG ponosno objavio na svom profilu uz za to odgovarajući komentar: „Evo braće koja smiju“. Ne piše šta to smiju. Da li prase da iziju, da li izgubljene bitke da biju ili prosto ostao dobro udresirani refleks da se kao „ugroženi Srbi“ pri svakom autovanju izlažu nekom, tamo njima znanom, riziku.
No, pravog rizika nije bilo, makar ne sve dok pomenuti oficir nije tužio portal što mu je sherovao fotografije. Da je pravda slijepa, a ona vaga u Justicinijim rukama tačno baždarena, sutkinja je morala osuditi, istom ili većom kaznom, i oficira jer on je prvi okačio te, po dušu bolne i štetne, fotografije.
Da je pravde bilo makar onoliko koliko je bilo pečenja na stolu, presuda bi glasila jednostavno: kriv je onaj ko je fotografije objavio. Problem je samo što ih je prvi objavio upravo tužilac.
Po toj logici, oficir je sam sebi nanio duševnu bol. Sam je postavio fotografije, sam ih učinio javnim, sam ih predstavio svijetu, a onda, kada ih je svijet vidio, pretrpio je štetu od prizora koji je prethodno smatrao dovoljno reprezentativnim da ih pokaže svima. I ne zaboravite - sa braćom koja smiju.
U tom slučaju, portal nije ništa drugo do ogledalo. U ovom slučaju ne i srpsko ogledalo što će se ispostaviti kao i jedini grijeh i novinarska omaška ovog portala za kojeg, eto, ima braće koja smiju da ga probaju da ga utišaju.
I tako dolazimo do savršenog pravosudnog apsurda: čovjek objavi fotografije, drugi ih prenese, sud kazni onoga ko je prenio, a obešteti onoga koji ih je objavio. Istina ostane ista, fotografije ostanu iste, samo novac promijeni vlasnika. Duševne boli izliječene, logika preminula, a mi bez brige za našu nacionalnu bezbjednost jer eto oficira koji niti smije, niti umije da stane u odbranu onoga za šta prima platu i uniformu nosi.
Nije ovo prvi pokušaj da poslušnici crnogorskog Berije, sa diplomom magistralne štrace, pokušavaju da ugase slobodne i nezavisne medije u Crnoj Gori, kao i intelektualce koji za svoje misli ne traže pomoć. Kada kažem poslušnici tu računam na sve, od sudstva, tužilaštva, policije, državnih institucija, plaćenih medija do srpske agenture u mantijama.
Ovoga puta je u pomoć istima pritekao i prvi čovjek ANB-a, podnoseći krivičnu prijavu protiv novinarki koje su napisale ono što se svuda u slobodnom svijetu zove – slobodno istraživačko novinarstvo. I ne bi sama prijava, koja je ništavana, bila toliko simptomatiča u kojem se pravcu kreće ovu društvo tirana da se sjutra ta prijava neće naći pred nekim tužiocem ili sutkinjom poput one bjelopoljske, koja će zatvoriti vrata pred pravdom sprovodeći golu partijsku direktivu.
I da na kraju ne bi ostala ni trunka slobode, demokratije i zakona u ovoj državi, direktor ANB-a se pobrinuo tražeći da mu novinarke otkriju svoje izvore. Posljednji koji su to tražili od novinara na ovim prostorima, bili su službenici Krcuna Penezića i Sava Jaćimovića.
Koliko je ovo nedopustivo i zabranjeno govori jedan od najpoznatijih slučajeva u svjetskoj istoriji novinarstava i politike.
Afera Votergejt izbila je 1972. godine nakon provale u sjedište Demokratske stranke u kompleksu „Watergate“ u Vašingtonu. Iako je u početku djelovala kao obična politička špijunaža, novinari Washington Posta Bob Vudvord i Karl Bernstin upornim istraživanjem otkrili su da tragovi vode do najbližeg okruženja predsjednika Ričarda Niksona.
Presudnu ulogu odigrali su anonimni izvori, koje su novinari štitili uprkos ogromnim političkim pritiscima i riziku po sopstvene karijere. Upravo zahvaljujući povjerenju između novinara i izvora, javnost je postepeno saznala razmjere zloupotrebe državnih institucija, prikrivanja dokaza i političke korupcije u samom vrhu američke vlasti.
Najpoznatiji među tim izvorima bio je tajanstveni „Duboko grlo“ čovjek koji je godinama ostao nepoznat javnosti. Tek 2005. otkriveno je da je riječ o Marku Feltu, tadašnjem zamjeniku direktora FBI-ja. Njegove diskretne potvrde i usmjeravanja pomogli su novinarima da povežu činjenice, ali njegov identitet nije otkriven više od tri decenije, što je postalo jedan od najpoznatijih primjera novinarske zaštite izvora u modernoj istoriji.
Afera je na kraju dovela do Niksonove ostavke 1974. godine, jedine ostavke jednog američkog predsjednika do danas, i ostala trajna lekcija o značaju slobodnih medija i zaštite onih koji javnosti otkrivaju istinu.
Iz ovog primjera je učio cio svijet. Nisu učili samo oni koji nisu imali đe i od koga jer su kupili diplome, a takvi nam danas vode državu.
U svakoj autokratiji prvo krenu na izvore. Jer vlast koja se boji „Dubokog grla“ ne boji se laži, nego istine. Zato danas problem nisu novinari koji štite svoje izvore, već oni koji bi da ih otkriju. Nije opasnost po državu čovjek koji šapuće istinu novinaru, već onaj koji bi da mu začepi usta.
Država u kojoj je veći problem onaj ko otkrije istinu od onoga na koga se istina odnosi, nije država bezbjednosti nego država straha. A strah je oduvijek bio jedino pravo duboko grlo svake vlasti.
