Likovi: General Jovo Kapičić
General Krsto Zrnov Popović
Pakao, godina 2023.
Info centar
Jovo: Dobri dan. Krsto Popović?
Hostesa: Kako ste rekli?
Jovo: Krsto Zrnov Popović.
Hostesa: Aha, niz hodnik, u pozorištu.
(Krsto sjedi sam u praznom pozorištu. Jovo sjedne pored njega. Ćute dugo u tišini, praznog pogleda u praznu scenu, kao da podrazumijevaju prisustvo jedno drugog.)
Krsto: Sjećam se kad si se rodio. Slavili smo cijelu tu noć, u Gaetu. Popilo se. Dade mi te otac Milo, da ne slikaju. Pomazio sam te po glavi, a da nijesam znava da milujem svoga dželata.
Jovo: Krsto, sad ću iz ovija stopa ustat i otić!
Krsto: Generale Popoviću!
Jovo: E pa generale Popoviću, milo mi je da sam te konačno vidio.
Krsto: Sjedi. Sjedi Jovo čoče! Ti se naljuti. E i ovo da dočekam da se Jovo Kapa na mene naljuti. Sjedi,stariji sam, koliko? 40 godina?
Krsto Zrnov Popović
Jovo: Ođe se godine brišu. Ostaje samo ono što si djelom za života zaradio. Od živog čovjeka, ostane samo ideja. Biografija. Postaneš puki ornament, okačen o jednu istoriju.
Krsto: “Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima”. E vi komunisti ćete zaisto živjet zanavijek.
Jovo: A Krsto Zrnov neće?
Krsto: Dobro ste se bili potrudili da se zatrije svaka pomen i na mene i na moje saborce, na moju ideju o Crnoj Gori, na sve moje pale heroje Za pravo, čast i slobodu Crne Gore. U isto vrijeme ste snimali najskuplje filmove o svojoj revoluciji, pisali tomove i gradili spomenike.
Jovo: Filmove? Ada vi ste snimili prvi… Ti, moj otac i ostali Gaetaši! I D’Anuncio, taj nabijeđeni fašist, eto sam proša pored njega.
Krsto: (kroz smijeh) E, galiote! Istina živa. (posle duže tišine) Pretpostavljam zašto si doša.
Jovo: I ti mniš isto?
Krsto: Nema što da se mni. Ko ima oči i ko oće da vidi, jasno mu je. Nema više one Crne Gore. Ni moje, a ni tvoje. Došlo je vrijeme da ko gođ moje ime javno pomene taj je “fašista”. “Desničar” kažu danas, “u rukavicama”.
Jovo: Generale, taj si imidž, ruku na srce, zaradio mnogo ranije. Nemoj se ljutit!
Krsto: Čime sam ga zaradio?!
Jovo: Sarađivao si sa jugoslovenskim okupatorom, sa italijanskim fašistima! Krsto…
Krsto: Pregovarao sam sa jednom evropskom silom sa ciljem da se crnogorska nezavisnost opet uspostavi! Kako sam tada mogao znat kako će se istorija odvijat i pisat?! Kako sam mogao znat koju je ulogu namijenila za Musolinija?! Engleska kruna nije znala no su išli po Bavarskoj i slikali se sa onim nepomenikom!
Jovo: A kako smo mi znali?
Krsto: “Sarađivao sa okupatorom”! Za to vrijeme vi ste sarađivali sa Rusijom! Danas je Crna Gora saveznik Italije, a protivnik Rusije!
Jovo: Ironija sudbine. Neđe te danas, đenerale, kao jednog romantika iz prošlih vremena, mogu razumjet. Ti si posljednji vitez stare, klasične Crne Gore. Ali Don Kihot!
Jovo Kapičić Kapa
Krsto: Možda jesam bio Don Kihot, ali sa obrazom! Moje žene, na primjer, ostajale su samo moje!
Jovo: To je bilo nisko đenerale! Malo prije te nazvah vitezom.
Krsto: Previše insistiraš na moralu kao neko ko je ideolog Golog otoka! Kao neko ko je vodio UDBU u “ono” vrijeme. Kao neko, Kapičiću, ko je sproveo moju egzekuciju!
Jovo: Da Golog otoka nije bilo, gvozdena zavjesa bi ti po sred države prošla. I ovako se danas batrgamo sa Rusijom! Što se UDBE tiče, neko je morao da štiti tu državu i na taj način, a što se tvoje egzekucije tiče – niti sam je ja smislio, niti naručio, no uradio sve da te urazumim, da sjednemo, popričamo i dogovorimo se, suprostavljajući se vojnom i političkom vrhu koji je već donio tu odluku prije nego sam i stupio na dužnost!
Krsto: Da se dogovorimo? Proglasili ste me za ratnog zločinca, političkom odlukom, ne sudskom! Što piše u dokumentu? Koji sam to zločin napravio?
Jovo: Pušti, Krsto…
Krsto: Oću da čujem iz tvojih usta. Dakle, ratni zločin?
Jovo: Nepoznat.
Krsto: Zato što ga nije bilo dođavola! Dao sam vam sinove, jer sam zna da se borimo za isti cilj. U julskom ustanku sam se sa svojoj vojskom borio sa vama rame uz rame, a kad sam tu vojsku raspuštio - posla sam je vama! Fino ste mi vratili!
Jovo: Ti o meni govoriš kao da sam neprijatelj Crne Gore! Nisi ti Crna Gora, Popoviću. Ti si jedna strana u tomu od hiljadu godina. Moj te otac poštovao, poštujem te i ja. Ali mi, komunisti smo vratili državu, prećutkuješ to!
Krsto: Prije toga ste je predali!
Jovo: Kako to??
Krsto: Koliko učesnika Podgoričke skupštine je prišlo vama? Skoro svi bjelaši su vam bili u prvim redovima!
Jovo: Zar nije dobro što su ljudi prešli preko podjela, đe se brat krvio sa bratom oko politike? Zar nije dobro što smo donijeli u Crnu Goru novu energiju, ideju, globalni duh promjena? Mi smo, komunisti, Crnu Goru prvim ustankom u Evropi učinjeli opet slavnom! Iz šume prvo puškom, pa čekićem i srpom puteve i institucije.
Krsto: Postoji nešto što je važnije od svih vaših vrlina - to je riječ, zakletva i obraz! Državu koju ste, kako kažeš vratili, definisali ste kao zemlju dvojnog identiteta Crnogoraca, koji su se navodno formirali od srpskog naroda.
Jovo: Veljko Milatović je to kasnije ispravio. Političke odluke nekad moraju bit bolne. Kompromis kao privremena solucija.
Krsto: Kompromisi su doveli Crnu Goru do toga, ne samo da se ime Krsta Popovića ne smije pomenut, nego do toga ni da se 13. jul ne smije slavit danas! U više od pola Crne Gore, 13. jula privirit ne smiješ od anticrnogorskih pjanih bandi koje štiti policija. Ma više se ni barjak crnogorski ne vijori tamo đe se mora vijorit! Je li i to kompromis ili je Krsto Don Kihot? Je li, Jovo?
Jovo: Zato sam i doša. Grize me savjest. Mi smo krivi za ovo, zar ne vidiš, jadan ne bio! Ovaj narod vodi politike na istim idejama kakve smo im mi ostavili u našim borbama. Isti neprijatelj ga izjeda kao rak, polako, zloćudno, bez lijeka čini se. Iste bandoglave pizmaške svađe među Crnogorcima, taman ka nas dvojica. Znam, trebalo je imat više sluha za tvoju viziju Crne Gore. Ali se ona činjela tada tako anahrona, zastarjela.
Krsto: I danas ideja o slobodnoj Crnoj Gori biva prodavana kao anahrona. To je proizvod propagande, a ne realnosti. Ne može svaka promjena vlasti sa sobom postavljat nove heroje, crtat nove simbole i gradit “starije i ljepše” spomenike. Onda to nije promjena vlasti, nego državnog ustrojstva. A ako je uz pomoć druge države, onda je okupacija!
Jovo: Vidiš li sad zašto sam došao?
Krsto: Koliko si mogao imat kad se desio Belveder?
Jovo: Bio sam gimnazijalac. Mladi komunista.
Krsto: Belveder je simbol crnogorskog jedinstva. Nije slučajno što se opet na tom mjestu branilo naše dostojanstvo. Da smo ka toga dana disali zajedno sve te godine posle, da smo se dopunjavali u svojim razlikama ne bi danas sabirali svoje greške i plakali nad Crnom Gorom. Borili smo se protiv iste države, ja zaklet u kralja i domovinu, a ti u partiju i revoluciju. Na kraju, obojica ostajemo poraženi. Kao neki odloženi amblemi u podrumu, koji nikom više ne trebaju.
Jovo: Mi smo iz šume stigli do vrha civilizacije ovih prostora. A zamisli kakvi nas danas odlažu u te podrume. Tek kad se sve srušilo, sve te dedinjske vile, sletovi, nesvrstani samiti, kad su srušili taj san, shvatili smo... Nismo za crnogorsku državu dovoljno uradili. Mi, Crnogorci. A dali smo sve svoje za Jugoslaviju. Za to se ne kajem, Krsto, ne časti mi. Kajem se što tada nismo razumjeli, da bit progresivan i bit moderan znači bit i odgovoran prema svojoj tradiciji i prošlosti. Danas mi nedostaje ta klasična Crna Gora iz koje ste iznikli ti i moj otac Milo.
Krsto: Ti nisi Makijaveli, niti sam ja Monteskje, niti je ovo dijalog o dva pogleda na svijet. Ovo je samo pogled u prošlost, ne bi li pronašli tu GREŠKU, koju iznova i iznova plaćamo.(nakon dugog zamišljenog glasnog ćutanja)
Vidio sam te zadnji put kad si bio mali, kad sam odlazio iz Gaete. Eto, sedam država kasnije, nekoliko revolucija i jedna velika filmska epoha kasnije – zbogom, Jovo!
Jovo: Zbogom, Đenerale!
P.S.
Jovo: Zaboravio sam da te pitam - zašto sjediš sam u pozorištu?
Krsto: Čekam da počne predstava.
Jovo: Predstava?
Krsto: Vjerovao ili ne, za koji trenutak počinje predstava o meni.
Jovo: Na Cetinje?
Krsto: U Ulan Batoru, u Mongoliji.
Jovo: Hm. Zanimljivo je ovo vrijeme. Volio bih da ga živim.
Krsto: Eh, i ja.
