Najava ministarke evropskih poslova Maide Gorčević da bi naredna Međuvladina konferencija mogla biti u julu znak je da se Vlada Milojka Spajića suočava s neuspjehom u pregovaračkom procesu. To je u razgovoru za Portal Analitika ocijenio politički analitičar iz Hrvatske, Davor Đenero.
Podsjeća da se govorilo o otvaranju četiri pregovaračka poglavlja u ovoj godini i o tome kako će poljsko predsjedanje EU, koje završava posljednjeg dana juna, biti obilježeno velikim pregovaračkim probojem.
Zastoj u pregovorima jer Vlada nije uradila domaći zadatak
“Od toga nema ništa, pa ministrica govori o tome da bi naredna međuvladina konferencija mogla biti tek u julu. Zašto? Jednostavno zato što Crna Gora nije odradila svoje „domaće zadaće” i što zapravo nijedno pregovaračko poglavlje trenutno nije spremno za otvaranje”, ukazuje on.
Govorilo se, podsjeća, o tome da bi čak tri poglavlja trebala biti spremna za zatvaranje na međuvladinoj konferenciji na kraju poljskog predsjedništva, ali od toga nema ništa.
“Postoji nada da se možda u julu zatvori pregovaračko poglavlje 5 o javnim nabavkama, ali ni u tom pitanju nisu obavljene sve crnogorske obveze, i veliko je pitanje hoće li i to tehničko poglavlje biti spremno za zatvaranje. Vlada govori i o zatvaranju poglavlja 4, za koje je još manje pripremljena”, pojašnjava Đenero.
Hrvatska blokada nije politički hir, već principijelna poruka
Sagovornik Analitike podsjeća i da se upornona dnevni red pokušava staviti pitanje zatvaranja poglavlja 31, o vanjskoj, bezbjednosnoj i odbrambenoj politici, koje Crna Gora nije zatvorila na međuvladinoj konferenciji na kraju prošle godine, uz isticanje da naša zemlja do sada nije učinila ništa po pitanju uslova koje joj je postavila Hrvatska.
“Hrvatska je vrlo nerado učinila to da sama blokira zatvaranje jednoga od pregovaračkih poglavlja. Tim više što je u momentu kad je ona stavila rezervu prema zatvaranju poglavlja 31, izgledalo kao da Spajićeva administracija ozbiljno pristupa cilju članstva u EU. Hrvatska je imala neugodno iskustvo blokade u vlastitom pristupnom procesu, i zato joj je neugodno da je sama ta koja odlaže zatvaranje makar jednog pregovaračkog poglavlja”, naglašava Đenero.
Međutim, kako ističe, striktno je pazila da razlozi za rezervu ne mogu biti interpretirani kao bilateralna pitanja dviju država, nego da se radi o principijelnim pitanjima, pitanjima zajedničkih evropskih vrijednosti.
“O tome, pak, nema pregovora, nego je samo pitanje kada će i kako druga strana sprovesti ta pitanja koja se tiču zajedničke evropske pravne baštine”, navodi Đenero.
Retorika Milatovića - povratak velikosrpskom narativu
Prema njegovim riječima, moguće je razgovarati o rokovima i o modalitetima rješenje, ali nije moguće relativizovati obaveze.
“Onim što rade crnogorski političari, na primjer crnogorski predsjednik Jakov Milatović, relativizirajući odgovornost za agresiju na Dubrovnik i okolinu 1991. rabeći narativ (brbljariju osmišljenu u Beogradu) o „građanskom ratu” ili „građanskim ratovima”, čime se relativizuje karakter agresije Miloševićevog režima, ne čini se ništa korisno Crnoj Gori. Upravo suprotno, budi se alarm koji upozorava na istorijski revizionizam i nespremnost za suočavanje s posljedicama agresivnog Miloševićevog režima”, izričit je Đenero.
37Tragično je, ukazuje on, da to što se činilo da je administracija DPS-a i bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, jednom za svagda zatvorila i riješila to pitanje, a klijentski odnos dvojca Spajić – Milatović u odnosu na autoritarni režim Aleksandra Vučića injegov oblik kopiranja Putinovog imperijalnog ekspanzionizma (srpski i ruski svijet, imperijalizam sirotinje), zakopava Crnu Goru u pristupnom dijalogu i istovremeno dovodi u pitanje matricu njenog državno suvereniteta.
“Dakle, ovo pitanje pokazuje do koje mjere je administracija Spajića i Milatovića retrogradna u odnosu na ono što je Crna Gora već bila postigla s prethodnom, suverenističkom administracijom”, navodi hrvatski analitičar.
Sagovornik Analitike upozorava da bi uvođenje u “pregovore” sa Hrvatskom pitanja kršenja ljudskih prava ratnih zarobljenika koji su učestvovali u Miloševićevoj agresiji na Hrvatsku i BiH u vojnom pritvoru Lora samo štetilo interesima Crne Gore, jer bi, kako ističe, samu sebe definisala kao “suodgovornu za Miloševićevu agresiju na susjedne države”.
“To je samo jedan od obrazaca onoga kako velikosrpski element, koji je uspio zarobiti crnogorske političke institucije, zatvara Crnoj Gori evropsku perspektivu i gura je u status podložništva ekspanzivnom režimu Aleksandra Vučića”, ukazuje Đenero.
Kapaciteti Spajićeve administracije ograničeni
Smatra da je Crna Gora svakako izgubila pregovarački momentum što, kako kaže, pokazuje se da su kapaciteti administracije premijera Spajića i ministarske Gorčević ograničeni.
“Nikome u EU to nije drago, jednostavno zato što je Crna Gora trebala biti priča o uspjehu. Za evropsku administraciju, pogotovo one koji se bave politikom proširenja, mogućnost da do kraja ovog mandata Evropske komisije barem jedna država u pregovaračkom procesu završi pregovore (a malo je vjerovatno da iko osim Crne Gore za to ima šanse), pitanje je vrednovanja njihove efikasnosti. Crna Gora ima šansu da njen projekat pristupanja bude i projekat evropske administracije, ali skromnim administrativnim kapacitetima i odsustvom političke razboritosti Vlada Milojka Spajića sama opstruira šansu za uspjeh i odriče se podrške evropske administracije”, ocjenjuje Đenero.
Crna Gora da ne ulazi u međunarodne aranžmane koji nisu u skladu sa načelima EU
Sagovornik Analitike ukazuje na činjenicu da je EU svojevrstan „work in progress”, te da je put prema članstvu pomična meta. Čak i da je krajem prošle godine privremeno zatvorila pregovaračko poglavlje o vanjskoj politici, kako dodaje, Crna Gora ne bi smjela ulaziti u međunarodne aranžmane koji su duhom i načinom sklapanja suprotni načelima acquisa, kao što je, kaže, Sporazum sa UAE.
“Ništa nije gotovo dok sve nije gotovo, a pregovaračka se poglavlja samo privremeno zatvaraju. Sve ostaje pod nadzorom evropske administracije do kraja pregovaračkog procesa, a svako privremeno zatvoreno poglavlje može se ponovno otvoriti”, ukazuje on.
Kako napominje, ni onda kad je proces pristupanja završen - nije sve završeno.
“Svaka članica ima obavezu da usklađuje svoj pravni poredak s evropskim direktivama, a ako to ne čini, podložna je oštrim sankcijama u jasno definisanoj proceduri, koja počinje opomenama, a završava oštrim kaznama Suda evropskih zajednica, koje se primjenjuju i kumuliraju, sve dok se nedostatak u nacionalnom pravnom poretku ne uskladi s acquisom”, podsjeća Đenero.
Naglašava da je smisao pristupanja EU, pored ostaloga, i u tome da se država članstvom obavezuje na poštovanje standarda, koji garantiraju poštovanje temeljnih sloboda i prava, koji štite ljudska prava, slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala, ravnopravnu tržišnu utakmicu...
“To je okvir za funkcionalnu državu, a ne puko ispunjavanje pretpristupnih obveza. Zato usklađivanje s acquisom vrijedi kao stalna obaveza”, navodi Đenero.
Dok Albanija gradi put ka EU, Crna Gora se spotiče o vlastitu neodlučnost
Trenutnu poziciju Crne Gore u pristupnim pregovorima sa EU vidi kao paradoksalnu.
“Ona je vjerovatno jedna od rijetkih država u procesu pristupanja prema kojoj evropska administracija pokazuje više ambicija da je primi u Uniju, nego što njene javne vlasti pokazuju ambiciju da stvarno ispune obaveze iz pregovaračkog procesa. Takvo stanje ne može trajati dugo. Ili će se javne vlasti pokrenuti, početi zaista primjenjivati zajedničku pravnu stečevinu u crnogorski pravni i politički sistem, ili će Crna Gora završiti, zajedno sa Srbijom, na margini interesa onih koji se u EU bave procesom proširenja”, upozorava hrvatski analitičar.
Podsjeća i da, dok je Spajićeva administracija krajnje aljkava prema svojim obavezama, administracija Edija Rame u Albaniji ozbiljno radi svoj posao.
“Prednost Crne Gore u pristupnom dijalogu pred Albanijom je još uvijek velika, ali ona je otprilike tolika kolika je bila i u odnosu na Srbiju. Za razliku od Vučićevog režima, koji nema namjeru da primjenjuje evropske norme u svoj pravni i politički poredak, jer bi to rastočilo njegov autoritarni režim i neograničenu ličnu vlast, administracija premijera Rame je odlučna da Albaniju učini članicom EU, a geopolitički Albanija nije manje važna Evropskoj uniji nego Crna Gora”, smatra Đenero.
Sagovorik Analitike podsjeća da, kad je riječ o geopolitici, samo se jednom dogodilo da su zbog nje dvije države dobile snažan „vjetar u leđa” u postizanju punopravnog članstva - Rumunija i Bugarska, koje su primljene 2007.
“Ali, činjenica da su te države nedovoljno pripremljene pristupile EU, dovela je do brojnih problema u vrijeme članstva: od oblikovanja posebnog Mehanizma za saradnju i provjeru (The Mechanism for Cooperation and Verification – CVM), do toga da su ove države tek nedavno postale članicama Šengenskog prostora. Taj tip zanemarivanja obaveza iz pretpristupnog dijaloga zbog geopolitike i interesa euroatlantskog savezništva, više se nikad neće ponoviti”, stava je Đenero.
Evropska maska ne može prikriti antievropske prakse
Prema njegovom viđenju, Crna Gora je zarobljena država, a, kako kaže, dvije skupine - ona oko Mandića i Kneževića, i ona oko Bečića i njegovih Demokrata čvrsto je vezuju za kontekst velikosrpskoga hegemonističkoga projekta – kopije Putinovog „Ruskog svijeta”.
“Vučić je uvjeren da on ima pravo da određuje Crnoj Gori, kao državi koja je u njegovom svjetonazoru u vazalnom odnosu na Beograd, „gabarite” samostalne politike,a Andrija Mandić je kao gospodar parlamentarne procedure u Crnoj Gori glavni kontrolor održavanja tog crnogorskog vazalnog statusa”, ističe Đenero.
Kako dodaje, uloga Bečićevih sljedbenika je razbijanje suverenosti sistema odbrane i nacionalne bezbjednosti, sprečavanje usklađenosti tih sistema s evropskim i euroatlantskim standardima i njihovo „bušenje” na korist operativaca tajnih službi Srbije i Rusije.
“Milatovićeva i Spajićeva retorika, koje bi trebale biti umjerene, tek su maska kojom se stvarni odnosi u Crnoj Gori prikrivaju. Možda su neki unutar EU htjeli povjerovati u to da je ta maska pravi obraz, ali procesi koji se odvijaju ubrzano skidaju puder i boju s te maske. Crna Gora mora odlučiti želi li svoju evropsku perspektivu, a ako želi, onda iz javne vlasti mora isključiti sve one koji opstruiraju procese demokratske konsolidacije, odnosno koji zapravo okreću crnogorski „kotač unatrag””, upozorava sagovornik Analitike.
Neuspjeh inicijative za smjenu Mandića pokopavanje evropske perspektive CG
Upitan da prokomentariše inicijativu za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koju je podnio dio opozicije a koja danas nije prošla u parlamentu, Đenero kaže da neuspjeh te inicijative znači pokopavanje evropske perspektive Crne Gore.
“Kontroverze oko Mandića, koji je funkcionisao kao sudionik državnog udara i konfident Putinove vanjske obavještajne službe, a u održavanju političke moći se služi familijarnim razbojničkim uslugama, prevelike su da ne bi „bole oči”, smatra on.
Međutim, kako dodaje, za demokratsku konsolidaciju proevropske Crne Gore odlazak glavnog Vučićevog nosioca kontrolne vlasti u Crnoj Gori daleko je od dovoljnoga.
“Iz administracije moraju biti uklonjeni svi oni koji objektivno opstruiraju načela vladavine prava, nacionalni suverenitet i pripadnost Crne Gore evropskom i euroatlantskom prostoru. Pitanje je ima li dvojac Spajić - Milatović i izbliza dovoljno hrabrosti za takav potez odvajanja od Vučićevog režima, koji nije samo Mandićev i Bečićev pokrovitelj, nego koji je učestvovao i u razvoju njihovih karijera, pa bi ponovo mogao uticati na njihove političke sudbine, kao što je taj režim već i ranije činio. Kao što je u trenutku formiranja Vlade Milojka Spajića bilo moguće oblikovati proevropsku većinu, to je moguće i sada. Pitanje je samo usuđuju li se premijer i predsjednik uraditi nešto takvo”, zaključuje Đenero.
