Još početkom XIV vijeka Kotor je svojim Statutom uređivao odnos gradnje i javnog prostora. Jedna od odredbi iz 1316. godine propisivala je da se nad javnom ulicom ne može graditi bez odgovarajućeg odobrenja Komune.
Više od sedam vjekova kasnije, pitanje odnosa prema prostoru ponovo je jedno od ključnih pitanja Kotora, grada upisanog na Listu svjetske baštine, čija vrijednost nije samo u zidinama, palatama i trgovima, već i u jedinstvu prirodnog pejzaža, mora, arhitekture i života ljudi.
Arhitekta Aleksandar Dender u razgovoru za Portal Analitika upozorava da je prostor ograničen i neobnovljiv resurs, dok se Kotor decenijama suočava sa intenzivnom gradnjom, masovnim turizmom i pritiskom na infrastrukturu i obalu. Istovremeno, dramatično se smanjuje broj ljudi koji žive u istorijskom jezgru.
I Kotor danas možda najbolje ilustruje koliko su način na koji upravljamo prostorom, stanje životne sredine i kvalitet života njegovih stanovnika neraskidivo povezani.
Sa Denderom razgovaramo o Kotoru ne samo kao zaštićenom prostoru i turističkoj destinaciji, već prije svega kao o gradu, o tome što smo već izgubili, što se može sačuvati i što ostaje od grada ako sačuvamo njegove zidine, palate i pjace, a izgubimo ljude koji u njemu žive.
Prostor je ograničen i neobnovljiv resurs
Analitika: Kada govorimo o ekologiji, najčešće mislimo na vodu, vazduh, otpad ili biodiverzitet. Ali koliko je i način na koji upravljamo prostorom ekološko pitanje? Možemo li današnji Kotor posmatrati kao primjer posljedica neodrživog odnosa prema prostoru?
Dender: Apsolutno. Ekologija nije samo pitanje čistoće mora, vazduha ili odlaganja otpada. Prostor je takođe ograničen i neobnovljiv resurs. Jednom uništen prirodni ili kulturni pejzaž ne možemo proizvesti ponovo.
To je naročito važno u Boki Kotorskoj, gdje je prostor izuzetno ograničen i gdje su priroda, naselja, more i kulturna baština stoljećima činili jednu cjelinu. Upravo je taj sklad jedna od najvećih vrijednosti zbog kojih je područje Kotora i upisano na Listu svjetske baštine.
Posljednjih decenija prema prostoru smo se ponašali kao da je neograničen.
Gradili smo mnogo, često bez odgovarajuće infrastrukture, bez jasnog odgovora koliko određeni prostor može da primi stanovnika, stanova, automobila ili turista. Zato danas istovremeno imamo prekomjernu izgradnju, saobraćajni kolaps, probleme sa vodom i kanalizacijom, pritisak na more i dramatičnu promjenu kulturnog pejzaža. To su sve i ekološki problemi.
Kotor je zato dobar primjer činjenice da neodrživo upravljanje prostorom na kraju postaje i ekološki vrlo i društveni problem.
Umjesto da turizam služi gradu, grad počeo da služi turizmu
Analitika: Učestvovali ste u obnovi Kotora nakon zemljotresa 1979. godine. Kakva je tada bila vizija obnovljenog grada, i kada je, po Vašem mišljenju, počelo odstupanje od nje?
Dender: Nakon zemljotresa 1979. godine proveo sam gotovo deset godina radeći na obnovi Kotora. Tadašnja ideja nije bila samo obnoviti oštećene kuće i spomenike. Postojala je mnogo šira vizija: obnoviti grad i istovremeno stvoriti uslove da on nastavi normalno da živi.
Građena su nova privremena naselja, rješavano je stanovanje ljudi koji su ostali bez domova, industrija je izmještena iz grada, izgrađivana je infrastruktura, kanalizacioni sistem prema otvorenom moru, putevi. Istovremeno se radilo na restauraciji kulturne baštine. Postojala je svijest da se Kotor ne može posmatrati samo kao zbir spomenika, već kao živi grad.
Paradoksalno je da je Kotor prije zemljotresa 1979. godine bio fizički mnogo više devastiran nego danas, ali je kao grad bio zdraviji. Imao je svoje stanovnike, prodavnice, zanate, škole, institucije i svakodnevni život.
Prelom nastaje tokom devedesetih, raspadom ekonomskog sistema grada, nestankom Jugooceanije, Jugopetrola i drugih velikih sistema, kada se grad naseljava stanovništvom koje mu nije pripadalo. Kasnije dolazi drugi udar: masovni turizam i nekontrolisana urbanizacija. Turizam nije planski uklopljen u grad, nego je grad postepeno počeo da se prilagođava turizmu.
Tu je, po mom mišljenju, napravljena fundamentalna greška. Umjesto da turizam služi gradu, grad je počeo da služi turizmu.
Dio prostora smo izgubili, ali ne smijemo izgubiti i ostatak
Analitika: Šta se u posljednjih nekoliko decenija dogodilo sa prostorom Kotora i Boke? Đe su napravljene najveće urbanističke greške, šta je još moguće popraviti, a šta smo izgradnjom i devastacijom prostora nepovratno izgubili?
Dender: Najveća greška je što se prostor Boke Kotorske prestao posmatrati kao cjelina. Počeli smo ga posmatrati parcelu po parcelu i objekat po objekat, ne vodeći računa o cjelini.
Svaki pojedinačni objekat možda je mogao dobiti neko administrativno opravdanje, ali zbir stotina takvih intervencija potpuno je promijenio pejzaž. Izgubili smo prostor. Znači, problem nije u pojedinačnim objektima. Mnogo je opasniji njihov kumulativni efekat.
Dobrota je možda najočigledniji primjer. Nekadašnji odnos kuće, vrta, obale i planine u velikoj mjeri je izgubljen pod pritiskom stanogradnje. Slični procesi dogodili su se i na drugim djelovima Boke Kotorske.
Poseban problem je izgradnja neposredno uz obalu, jer se time privatizuje upravo najvrjedniji i najograničeniji prostor koji imamo. To se dešava i i u cijelom bokokotorskom zalivu, gdje su eklatantani primjeri devastacija Kračići i aktuelni Baošići.
Dio toga više nije moguće popraviti. Ne možemo porušiti stotine legalno ili nelegalno izgrađenih objekata i vratiti pejzaž od prije četrdesetak godina.
Ali upravo zato ono što je ostalo moramo čuvati mnogo odlučnije. Prčanj, Stoliv, pojedini djelovi Risna i druga još uvijek relativno očuvana područja ne smiju ponoviti sudbinu Dobrote. Drugim riječima, činjenica da smo dio prostora izgubili ne može biti opravdanje da izgubimo i ostatak.
Zaštita ne može biti samo administrativna procedura
Analitika: Kotor je pod zaštitom UNESCO-a, što bi trebalo da podrazumijeva posebno pažljiv odnos prema njegovom prirodnom i kulturnom pejzažu. Jesu li institucije zaštite uspjele da zaštite grad od prekomjerne gradnje i drugih pritisaka ili je formalna zaštita često ostajala nemoćna pred ekonomskim interesima?
Dender: Nažalost, između formalne zaštite i stvarnog stanja u prostoru postoji ogromna razlika.
Imamo UNESCO status, zakone, studije zaštite i čitav sistem institucija, radi se Menadžment plan. Ali ako pogledamo ono što se posljednjih nekoliko decenija dogodilo u prostoru, očigledno je da je taj sistem zakazao i nije dao rezultat koji bi se od njega očekivao.
To je možda i najveći paradoks Kotora: imamo jedno od formalno najzaštićenijih područja u Crnoj Gori, a istovremeno smo dozvolili najozbiljniju degradaciju njegovog kulturnog pejzaža.
Zbog toga sam godinama upozoravao da zaštita ne može biti samo administrativni postupak izdavanja saglasnosti. Ona mora imati jasnu viziju: šta zapravo želimo da sačuvamo i kako želimo da Kotor i Boka Kotorska izgledaju za dvadeset ili pedeset godina? Ako na to pitanje nemamo odgovor, zaštita postaje samo procedura.
U Kotoru na djelu svojevrstan urbicid
Analitika: Kotor istovremeno gubi stalno stanovništvo. O tome ste pisali. Postoji li veza između načina na koji se grad prostorno i turistički razvijao i činjenice da je svakodnevni život u njemu postajao sve teži? Zašto Kotorani napuštaju istorijsko jezgro?
Dender: Veza je direktna. Opština Kotor se razvijala, a grad Kotor je propadao. U Kotoru je na djelu svojevrstan urbicid, jer grad bez stanovnika postaje samo kamena kulisa podređena potrebama turista.
Prije zemljotresa unutar zidina živjelo je oko 2.500 ljudi. Godine 1991. bilo ih je 1.386, 2011. godine 974, a prema posljednjem popisu 2023. svega 562. Među njima je, prema podacima lokalne zajednice i kriterijumu višegeneracijskog kontinuiteta, manje od stotinu starih Kotorana.
Zemljotres jeste započeo taj proces jer se dio stanovnika preselio u nova naselja i nikada se nije vratio. Ali masovni turizam ga je dramatično ubrzao.
Stan je danas ekonomski isplativije pretvoriti u apartman nego koristiti za stalno stanovanje. Poslovni prostor je profitabilnije pretvoriti u restoran ili suvenirnicu nego u prodavnicu koja služi stanovnicima. Tako nestaju upravo funkcije koje život u gradu čine mogućim i zato se građani iseljavaju.
Nastaje začarani krug: manje stanovnika znači manje prodavnica i usluga za stanovnike; što je manje tih sadržaja, život postaje teži; što je život teži, još više ljudi odlazi; a svaki oslobođeni stan ili poslovni prostor ponovo preuzima turistička funkcija.
To je turistička gentrifikacija u svom gotovo školskom obliku.
Došli smo do apsurdne situacije da je turista u Kotoru postao primarni korisnik grada, a građanin koji je preostao, tek sekundarni korisnik sopstvenog grada.
Grad ne može biti održiv bez svojih građana
Analitika: Može li grad koji sačuva zidine, palate i trgove, ali izgubi ljude koji u njemu žive, uopšte biti održiv? Da li je očuvanje lokalne zajednice dio zaštite prostora jednako kao očuvanje građevina i pejzaža?
Dender: Dobro pitanje! Grad ne može biti održiv bez svojih građana, a pitanje očuvanja lokalne zajednice je danas najvažnije pitanje zaštite grada Kotora.
Možemo savršeno restaurirati svaku fasadu, svaki portal, svaku crkvu i svaku palatu. Ali ako iza tih prozora više niko ne živi, ako nema djece na pjacama, ako nema susjeda, svakodnevnog razgovora, lokalne prodavnice i običaja, onda smo sačuvali scenografiju, a izgubili grad.
Grad nije samo arhitektura. Grad čine ljudi i odnos između prostora i ljudi.
Zbog toga sam upozoravao da najveća opasnost za Kotor nije da će fizički nestati. Može se dogoditi nešto mnogo paradoksalnije: da grad ostane savršeno očuvan, da njegove pjace budu pune turista, a da u njemu niko više stvarno ne živi.
Najugroženije kulturno dobro Kotora danas je sam grad kao oblik života.
Kruzerski turizam upravlja Kotorom
Analitika: Kotor je grad čija je istorija neodvojiva od mora, a danas je jedna od najposjećenijih kruzerskih destinacija na Jadranu. Znamo li koliko kruzera, turista i saobraćaja Kotor i Bokokotorski zaliv zaista mogu da podnesu bez ozbiljnih posljedica po životnu sredinu i kvalitet života stanovnika?
Dender: To je upravo pitanje koje smo morali postaviti prije 20 godina, kada smo dozvolili nekontrolisani rast kruzerskog turizma.
Mi još uvijek uspjeh turizma uglavnom mjerimo brojem turista, brojem kruzera i prihodima. Ali gotovo nikada ne postavljamo obrnuto pitanje: koliko grad može da primi?
Nosivi kapacitet nije samo broj ljudi koji fizički može stati unutar zidina. On mora imati najmanje četiri dimenzije: prostornu, infrastrukturnu, ekološku i socijalnu.
Ako nekoliko hiljada ljudi može fizički stati u grad, ali stanovnik više ne može normalno proći ulicom, ako saobraćaj stoji, ako su pjace pretvorene u prolaze između stolova, ako se trgovina prilagođava isključivo turistima i ako zbog turističkog pritiska ljudi napuštaju grad - onda smo nosivi kapacitet već prekoračili.
I samo da se zna! Iako je povijest Kotora neodvojiva od mora, danas je Kotor i fizički odijeljen od mora. Od mora ga dijeli magistralna saobraćajnica i ograda koju su nametnule država i Luka Kotor, tako da se Kotorani nalaze u svojevrsnom žičanom kavezu. Oduzeti su im i riva i more da bi bili podređeni potrebama masovnog kruzerskog turizma. A more se iskorištava i zagađuje na najbezobzirniji mogući način, pretvoreno u poprište divljanja kruzera i glisera.
Potrebna je ozbiljna, nezavisna studija kumulativnog nosivog kapaciteta čitavog sistema: zaliva, grada, saobraćaja, infrastrukture i lokalne zajednice. Tek nakon toga možemo reći koliko kruzera i koliko jednodnevnih posjetilaca Kotor zaista može održivo primiti.
Zato godinama ponavljam: Kotor ne upravlja kruzerskim turizmom; kruzerski turizam upravlja Kotorom.
Moramo razlikovati turizam koji koristi grad od turizma koji troši grad
Analitika: Ko ima ekonomsku korist od masovnog turizma, a ko snosi njegove troškove? Kada uračunamo saobraćajne gužve, otpad, pritisak na infrastrukturu, zagađenje i zauzimanje prostora, postoji li uopšte računica koliko Kotor taj turizam stvarno košta?
Dender: To je pitanje koje gotovo nikada ne postavljamo. Mi računamo koliko turista dolazi, koliko Luka prihoduje, koliko zarađuju država i opština, koliko ostvaruju suvenirnice, restorani, hoteli, turističke agencije. Prema javnoj izjavi gradonačelnika Kotora, zahvaljujući gradu, godišnji neto profit od kruzerskog i izletničkog turizma iznosi oko sto miliona eura, od kojih se u grad bukvalno ništa ne ulaže.
Ali gdje je druga strana bilansa?
Koliko košta saobraćajni kolaps? Koliko dodatno čišćenje grada? Koliko održavanje infrastrukture? Koliko zagađenje? Koliko gubitak javnog prostora? Koliko činjenica da stanovnik ljeti satima ne može normalno doći do svoje kuće ili posla? I konačno, koliko košta gubitak stanovništva?
To su takođe ekonomski troškovi, samo ih niko ne stavlja u istu tabelu sa prihodima.
Ne tvrdim da Kotor treba da odustane od turizma. Naprotiv. Turizam je prirodna i važna ekonomska funkcija grada. Ali moramo razlikovati turizam koji koristi grad od turizma koji troši grad.
Zato bi trebalo napraviti stvarnu cost-benefit analizu masovnog i posebno kruzerskog turizma, u koju će biti uključeni svi eksterni troškovi koje danas plaća lokalna zajednica.
Tek tada ćemo znati koliko od svakog eura koji turizam donese Kotoru zaista ostaje gradu i koliko nas taj euro u stvarnosti košta i kome sve ide profit od sto miliona eura godišnje.
Menadžment plan treba da kaže šta želimo od Kotora
Analitika: Ukazujete na nedostatak odgovarajućeg urbanističkog projekta. Ko danas zapravo upravlja prostorom Kotora? Koliko odluke određuju struka i javni interes, a koliko investitorski i kratkoročni ekonomski interesi, i koliko građani uopšte mogu uticati na njih?
Dender: To je jedno od ključnih pitanja. Posljednji Urbanistički projekat istorijskog jezgra donesen je još 1987. godine. Grad koji se u međuvremenu potpuno promijenio - demografski, ekonomski, turistički i saobraćajno - decenijama nema savremeni detaljni dokument koji bi rekao kako grad treba da funkcionira.
Zato se gradom uglavnom upravlja od slučaja do slučaja.
Menadžment plan koji se sada izrađuje jeste potreban, ali on sam nije dovoljan. Menadžment plan treba da definiše strategiju, dok Urbanistički projekat mora tu strategiju pretvoriti u konkretna pravila prostora.
On mora odgovoriti na vrlo jednostavna pitanja: koliko stanovnika želimo u Starom gradu; koliko stanova može biti turistički smještaj; koliko ugostiteljskih terasa može zauzeti jednu pjacu; koje tradicionalne djelatnosti treba zaštititi; kako organizovati dostavu; kako riješiti saobraćaj; koliko turista grad može dnevno primiti; kakva treba da bude uloga Luke i kako ponovo povezati grad sa morem.
Drugim riječima, Menadžment plan treba da kaže šta želimo od Kotora, a Urbanistički projekat kako ćemo to ostvariti.
Bez toga prostor neminovno postaje predmet pregovora pojedinačnih ekonomskih interesa.
Građani formalno imaju mogućnost da učestvuju kroz javne rasprave, ali prava participacija nije da građanin komentariše već gotovo završen dokument. Građani i struka moraju učestvovati u definisanju same vizije grada. Pri tom je veliki problem kako okupiti preostale građane.
Najvažnije pitanje urbanizma nije gdje ćemo dozvoliti sljedeću suvenirnicu ili hostel. Najvažnije pitanje je: kakav Kotor želimo da ostavimo generacijama koje dolaze?
Moramo sačuvati život u Kotoru da bismo sačuvali njegovu baštinu
Analitika: Nestajanjem stanovništva ne gube se samo stanovnici već i govor, običaji, komšijski odnosi, Bokeljska mornarica i drugi oblici nematerijalne baštine. Možemo li govoriti o očuvanju Kotora ako štitimo njegovu arhitekturu i prirodni pejzaž, a nestaje zajednica koja im daje život?
Dender: Ne možemo. I mislim da je upravo tu suština problema o kojem govorim već godinama.
Kotor je preživio zemljotrese, ratove, promjene država i političkih sistema upravo zato što je postojao kontinuitet zajednice koja činila grad i koja ga je obnavljala. Generacije su jedna drugoj prenosile način života, govor, običaje, sjećanja i odnos prema prostoru. Sjećam se Kotora u kojem su se ljudi poznavali, u kojem se živjelo na pjacama i ulicama, u kojem su djeca odrastala zajedno, u kojem su, karnevali i drugi običaji, bili dio svakodnevnog identiteta grada, a ne samo manifestacije za posjetioce.
Bokeljska mornarica opstaje zbog toga što je upisana na listu UNESCO, ali najviše zbog izuzetnog i predanog angažmana sadašnjeg rukovodstva na njenom očuvanju. Taj angažman može da bude primjer i državi opštini kako da se čuva grad.
Kada nestanu ljudi koji tu tradiciju prirodno prenose svojoj djeci, prekida se nešto što nikakva institucija kasnije ne može jednostavno rekonstruisati. Gubi se identitet grada.
Možete restaurirati kameni zid. Možete rekonstruisati krov. Možete vratiti prozor prema povijesnoj dokumentaciji. Ali ne možete restauratorskim radovima vratiti prekinuti kontinuitet jedne gradske zajednice. Sa nestankom gradske zajednice nestaje i grad. I zato se to zove urbicid.
Zato zaštita stanovništva povijesnog grada nije socijalni dodatak zaštiti kulturne baštine. Ona je njen sastavni i najvažniji dio.
Kotor ne čine samo zidine, Sv. Tripun, palate i pjace. Kotor čine i ljudi koji znaju zašto se na određenoj pjaci nešto radilo, kako se govorilo, kako se slavilo, kako se živjelo uz more i što određeno mjesto znači u kolektivnom sjećanju grada.
Ako njih izgubimo, možemo imati izvanredno restauriran spomenik kulture i veoma uspješnu turističku destinaciju.
Ali više nećemo imati ono zbog čega smo sve to željeli sačuvati - živi grad Kotor.
Zato bih čitavu ovu temu sveo na jednu rečenicu: Kotor ne treba zaštititi od života da bismo sačuvali njegovu baštinu. Moramo sačuvati život u Kotoru da bismo sačuvali njegovu baštinu.
