Amfilohije Radović je bio poznat po tome što na njega niko nije mogao izvršiti uticaj i pritisak. Koliko gođ da sam bio protivnik svakog njegovog djelovanja, ovo sam mu cijenio. Poštujem veoma ljude sa integritetom, pa i kad smatram da čine pogrešno.
Aleksandar Vučić nije mogao uticati na Radovića, a čak ga se donekle i plašio. Ovaj strah, ali i mržnju dijelili su još neki, tako da je većina onih koji su kad je skončao kao glumili tugu zapravo proslavljala u sebi njegov odlazak.
Ovo srozavanje na prosti nivo ne začuđuje. Radi se na tome da unutar srpskih redova nikome nikad ne padne na pamet da opet zagovara nekakvu autonomiju
Amfilohije je gradio crkvu za sebe. Organizaciju u kojoj je on glavni, a u kojoj Beograd nema upliva. Gradio je neku svoju fiktivnu autonomiju, ali ne i autokefaliju, budući da nikada nije mogao da pobijedi četnika u sebi. Možda bi se vremenom došlo i do autokefalije Mitropolije crnogorsko-primorske, ali je očigledno Amfilohije mislio da će da živi 150 godina, pa da tim tempom obavi posao i Crnoj Gori vrati oteto.
Nije se desilo. Šta više, „Đedova“ autonomija srušila se kao kula od karata onog momenta kad je izdahnuo. Od nje nije ostalo ništa, osim blijeda uspomena kod rijetkih koji ga se još uvijek śećaju. Sve se vratilo na nulu i teško da će se ikad više sa te mrtve tačke pomjeriti.
Amfilohije je svjesno, iz sebi znanog razloga, iz cjelovite teritorije Mitropolije crnogorsko-primorske otcijepio Eparhiju budimljansko-nikšićku. Isto mi je teško da povjerujem da je to uradio kao korak ka ostvarenju kanonskog prava na hirotoniju episkopa unutar crnogorskih granica, tj. dovoljan broj arhijereja za taj čin. Bilo kako bilo, ono što on nije smatrao ni crnogorskim ni primorskim je postalo budimljansko nikšićko, na čelu sa Jovanom Mićovićem.
Prije neki dan, Crkva Srbije donijela je odluku da sadašnjeg nastojatelja eparhije Budimljansko-nikšićke unaprijedi u rang mitropolita. Time Crna Gora dobija dva srpska mitropolita – dostavljenog i slučajnog.
Navedeno dizanje titule je ništa drugo nego stavljanje na mjesto Joanikija Mićovića zbog njegove kakve takve podrške srbijanskim studentima. Ovime mu se jasno stavlja do znanja ko je glavni i ko se pita i ko ga je doveo i ko ga isto tako može smijeniti.
Dva mitropolita takođe cijepaju granice Crne Gore, budući da se Mitropolija crnogorsko-primorska dovodi u rang najobičnije eparhije, što ona po ustavu Crkve Srbije zapravo i jeste. Obična eparhija sa prećutno dozvoljenom ceremonijalnom titulom mitropolije. Toliko o brizi za istorijsku ulogu Cetinjske mitropolije, crnogorskog vladikata i države i tronu Sv. Petra Cetinjskog na koje se stalno pozivaju.
17No dobro, milo mi je da se raskubaju između sebe, pogotovo kada su ove stvari u pitanju. Milo, jer Crnogorci imaju priliku da stvarno vide što se radi. Pogotovo oni koji idu u Crkvu Srbije i druže se sa tamošnjim popovima.
Jedina nasljednica Mitropolije crnogorske je Crnogorska pravoslavna crkva. I niko drugi. To ne kažem ja, to kažu oni. Za njih je Mitropolija nepostojeća, a za nas je svetinja koja traje vjekovima. Oni rade na tome da je ponize i unize, a mi da je vratimo na ono mjesto koje joj vjekovno i sa pravom i pripada.
Zbog toga ovo komadanje i srozavanje na prosti nivo uopšte ne začuđuje. Radi se na tome da unutar srpskih redova nikome nikad ne padne na pamet da opet zagovara nekakvu autonomiju ili, ne daj Bože, nešto više. Na kraju, kako je krenulo, neće imat ni čija autonomija da se traži.
U suštini, ovo je ogromna srprdnja. Sprdnja sa svakim građaninom Crne Gore, a pogotovo sa onima koji idu u Crkvu Srbije s ubjeđenjem da je to i crnogorska crkva, a nije ih mali broj. Odma da vam razbijem iluzije - to nije crkva Crnogoraca niti je to ikad bila. Štaviše, jako je neprijateljski nastrojena prema svemu crnogorskom. Zbog toga me čudi ogromni mazohizam nekih Crnogoraca koji idu među one koji bi najradiji bili da Crnogoraca ni nema.
Vrćite se, Crnogorci, oko sebe i oko svoga, puštite tuđe, nije vam tamo mjesto.
