Dan nezavisnosti, veličanstveno proslavljen, bio je dan u kojem je Crna Gora od Pljevalja do Herceg Novog, energijom njene mladosti, bila ujedinjena u svojoj budućnosti. Dan poslije koga Crna Gora neće biti ista – biće bolja.
Ujedno bila je to i nagrada i satisfakcija za sve iz starije generacije, koji su čitav svoj javni angažman posvetili suverenoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori i koji će ga sa jednakom upornošću nastaviti da crnogorsko društvo bude pravednije, prosperitetnije, evropskije.
Crnogorska mladost 21. maja, na trgovima širom zemlje, na veličanstven način i bez ijednog incidenta, demonstrirala je poruku da ova država, ako se ne spotiče iznutra, može biti dobro mjesto za život, a ne ona iz koje se odlazi.
Upravo ta mladost zahtijeva i obavezuje da se svijet podjela i zastupanje tuđih interesa ostavi za sobom i da se sva kolektivna energija usmjeri da se, ovako veličanstven, dan uskoro ponovi u bojama crvene državne zastave i plave zastave EU, kada se bude proslavljao prijem Crne Gore u EU.
Taj cij, koji je istorijska šansa ove generacije, trebao bi biti faktor okupljanja i objedinjavanja svih koji politiku vode i zastupaju u javnom interesu. Sve drugo bila bi neoprostiva izdaja i dokaz da se ništa nije naučilo iz ranijih grešaka.
Stoga, ma koliko "sistem unutrašnjih razlika" postojao i remetio sinergiju društvene i političke energije, sada se treba i mora pokazati da se Crnogorci isto, kao i prije 230 godina, kada su okupili oko Sv. Petra Cetinjskog i zakleli na Stegu (1796.) da se "među sobom izdati neće", u novom istorijskom kontekstu sa svim identitetima i posebnostima, mogu ujediniti u namjeri da ne propuste istorijsku priliku da postanu dio ujedinjene evropske porodice.
Tada bi mogli sa još više razloga i reći da je 21. maj - dan "skuplji vijeka".
Crveno i crno
Nesvakidašnji kadrovi sa crnogorskih trgova sa nepreglednim morem crvenih zastava, uz pravo da se osjeti euforija i nacinalni ponos, ukazuju (opominju) na jednu vrlo važnu činjenicu.
Crna Gora je skoro čitavih 120 godina u procjepu izmeđju “crvenih i crnih”. Ta unutrašnja drama započeta je 1907. godine i "bombaške afere", kada je Apisova "crna ruka", nakon prevrata 1903. godine u Srbiji, pokušala da organizuje atentat na knjaza Nikolu. Sve to se prenosi na 1918. godinu i kulminira 1941. godine sukobom crnih četnika i crvenih partizana.
Crne zastave (sa mrtvačkom glavom), sa raspadom bivše domovine, opet su kao aveti, izronile 1989. godine u "događanju naroda” izrežiranom i organizovanomizvan Crne Gore. I kao po pravilu, kad god je Crne Gora padala crni su ustajali, a kada god se podizala – podizala se pod crvenom zastavom slobode, onom sa zlatnim grbom Crnojevića ili pod crvenom zastavom crnogorskih partizana.
Zato se crvena zastava crnogorske slobode prkosno zaviorila u rukama crnogorske mladosti koja se nije dala "u lance vezati" u krvavim i gorkim devedestim godinama, da bi se kao zastava suverene države zaviorila 2006. godine na jarbolu ispred zgrade UN.
Da se istorija ponavlja u ciklusima pokazala je 2020. godina. Tada su ljudi u "crnom" vodili proces i sekularni karakter države poprilično podredili klerikalnom. Danas u mantiji, neskriveno, pod onom istom crnom zločinačkom zastavom okupljaju "crnorukaše”, ukrivene ispod raznoraznih procrkvenih organizacija, sa likovima koji više liče na kakav "bodyguard" nekog noćnog kluba, nego na sljedbenike Isusa.
Tu moram stati i spoznati da kad god je "crna strana" imala prevagu Crne Gore bilo nije i ona se "grčila" u tuđim interesima , a crveni su bili ti koji su je uvijek vraćali na istorijsku pozornicu. Tu nespornu činjenicu ne može promijeniti demagogija i lažan narativ o pomirenju.
Na pravoj strani istorije
Svi ovi rascjepi, nažalost, ukazuju da u Crnoj Gori biti na pravoj strani istorije ne znači uvijek biti i (formalna) većina. Progresivna manjina je skoro uvijek bila ta koja je stvar pomjerala naprijed, bilo da je to Belveder 1936. godine ili Savez reformskih snaga 1990. godine. I tu leži snaga ideje o slobodnoj Crnoj Gori, koja ne osvaja “sabornošću”, već razboritošću.
Podjela na desnu i lijevu Crnu Goru je njen usud i neće se prekinuti ni sa ovom generacijom Crnogoraca. Međutim, i jedni i drugi trebamo i moramo biti saglasni u jednom, a to je da imamo zajedničku prošlost o kojoj se sporimo i koju ne možemo promijeniti, ali isto tako imamo i zajedničku budućnost koju možemo uspješnije i mudrije, za dobro svih, izgraditi - i tu leži pravi odgovor! Odgovor koji daje šansu da ova generacija, kada je neko bude sa istorijske distance posmatrao, bude ocijenjena kao ona koja je bila na pravoj strani istorije.
Ovog 21. maja, probuđena je nada da je to moguće, demonstracijom ljubavi i privrženosti prema svojoj domovini koju je iskazala crnogorska mladost. Dugo je postavljano pitanje zašto “tihuje” i zašto joj se ne čuje glas. Odgovor je možda u činjenici da su drugi malo (pre)bučni i da u toj bari oni ne žele biti.
Zato nada da njihovi dani tek dolaze – da se rađa jedna nova generacija boraca za Crnu Goru, bolja, pametnija, obazovanija i međusobno strpljivija na razlike i posebnosti. Zato imamo pravo vjerovati da će se umjesto ratnohuškačkih pokliča “Đurišiću mlad majore” i “Dogodine u Prizrenu”, od ove generacije, ujedinjene u ideji o evropskoj Crnoj Gori, poslati zajednička poruka – dogodine u Briselu.
Zato je 21. maj - dan koji obavezuje i dan koji budi nadu.
