Tokom godina suspenzije razuma i vremena u kojem je zlo trijumfalno ovladalo Južnoafričkom republikom, u istoriji poznatom kao preriod aprthejda, bio je ustanovljen jedan institut represije koji se zvao – dompas ili pass book.
On je bio neke vrsta lične isprave, isključivo za crno stanovništvo, koja im je (ironija je nepogrešiva) davala pravo na ograničenje kretanja. Dakle, ukoliko ga kao pripadnik crne populacije, u periodu od 1948-1994, niste posjedovali istog trena bi bili uhapšeni, zlostavljani i vrlo vjerovatno zaboravljeni u nekom od brojnih kazamata bjeloputih životinja.
Profesor bi umjesto da radi svoj posao malo pokretao lov na slobodne građane koji se ne žele povinovati novim vremenima bezakonja i nasilja
Sa druge strane, dompasom je strogo ograničeno pravo kretanja u bjelačkim zonama, pa ako bi se neko od „niže rase” našao u nekoj od tih zona, takođe bi ga čekala slična sudbina kao u prvom slučaju, osim ukoliko ne bi bio ubijen na licu mjesta, šta je bila veća vjerovatnoća.
Možda će generacijama koje su rođene nakon ovog perioda i koje se ne sjećaju ovih i sličnih primjera u svijetu, sve ovo zazvučati previše ekstremno, daleko i nemoguće, pogotovo prihvatajući činjenicu da se ovo događalo, pred očima svijeta, prije samo trideset godina, ali desilo se, i činjenica je da je ubijeno više hiljada ljudi, a da je prisilno smješteno u crne rezervate preko 3,5 miliona crnaca.
87„Teško” je ovo za uho mladih koji se, gledano globalno-politički, suočavaju danas sa pokretima koji promovišu jednakost svih marginalizovanih grupa i pokreta, a koji opet pokreću kontra narative da će to ugroziti neke mitske i nepostojeće tradicionalne porodične vrijednosti i dovesti do smanjanje prava, njima koji se smatraju „normalnima”. Ovaj, nazovimo ga lijevi ekstremizam, doveo je do toliko puta viđenog društvenog procesa kontra reakcije, i pokrenuo je desničare na svim meridijanima. Pa je upravo to razlog što danas imamo trijumf „trampista” u SAD-u, neo-fašiste na čelu Italije, ekstrene desničare u Rumuniji i Poljskoj, umjereno desne u Njemačkoj, i na kraju, revizioniste fašizma i glorifikatore okupatorskih saradnika, u Crnoj Gori.
Karl Marks je rekao da se istorija ponavlja, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Plašim se da se, a sve su prilike, ponavljanje istorije iz tridesetih godina prošlog vijeka neće vratiti kao farsa, već kao ultimativna tragedija i dovesti nas do one Ajnštajnove opaske da će se 4. svjetski rat voditi toljgama i kamenjem. Ovo šta danas živimo u svijetu i kod nas je slom civilizacije i otvoreni rat prema slobodi i građanskim vrijednosti.
Kažem, sve je ovo čudno i nevjerovatno mladim generacijama, naravno, uz ogradu da ovđe ne mislim na one koji su imali nesreću da imaju dovoljno novca a malo mozga i da fakultete završe ne nekom kao što je -Univerzitet FIM Banja Luka (odjeljenje Univerziteta u Brčko distriktu), na kojem je dekan bio Vojo Laković, koji sada obavlja funkciju, citiram zvanje: Stručni saradnik za oblast bezbjednosti Internacionalne Policijske Organizacije Crne Gore.
Rekli bi - još jedan saradnik policije, ali Laković nije samo to, on je, „ošinut” moćima koje su mu date kao iskrenom i odanom saradniku, odlučio da se malo poigra sa segregacijom i javno poruči da neće svi moći slobodno da hodaju Crnom Gorom. Konkretno, Laković je ovu strahotu i eksplicitni primjer rasizama uputio prema poslaniku Oskaru Huteru, prijeteći mu „crnogorskim dompasom” ukoliko nastavi da brani Mila Đukanovića i Duška Markovića.
Žalosno je što jedan (ma koliko nepriznata bila trafika diploma na kojoj je profesorovao), nastavnik prava smatra da bi učestvovanje u nečijoj odbrani proizvelo ukidanjem građanskih sloboda. Valjda je jedan od postulata pravičnosti upravo pravo na odbranu, ali kakav saradnik takvo i pravo, a takve i slobode.
No, na kraju nije Laković ni prijetio Huteru da će mu biti ukinuti pravo na slobodno kretanja zbog te odbrane, već zbog jedne druge (one koja je u trajanju i to cijeli život i koja se neće ničim promjeniti ili poremetiti) a to je odbrana Crne Gore, njene kulture, istorije, nasljeđa i na kraju njene građanske budućnosti. To je jedini pravi razlog ovog napada, kao i onih ranijih koji su upućivani na istu i slične adrese.
Profesoru kriminologije nije palo na pamet da pomene slučajeve eklatantnih primjera zataškivanja kriminalnih djela, nije ni pomislio da nešto kaže o tome kako se može službenim pištoljem i iz službenog auta, sasvim neslužbeno, pucati po ljudima, kao ni to da li se institucije mogu nesmetano oglušivati o izvršne presude sudova, ili da li je krivično odgovoran njegov bratstvenik koji javno izjavi da se p... po crnogorskoj istoriji, i još sijaset sličnih primjera kršenja zakona i građanskih prava.
Ali ne, profesor bi umjesto da radi svoj posao malo pokretao lov na slobodne građane koji se ne žele povinovati novim vremenima bezakonja i nasilja.
I umjesto zaključka, neka ovo ođe.
Paul Jean-Charles Renard je bio francuski profesor kriminologije, ekspert za prevarantsko ponašanje i član više istraživačkih komisija u vezi sa finansijskim kriminalom. U isto vrijeme, dok je držao predavanja o prevenciji finansijskih prevara, Renard je falsifikovao desetine dokumenata i protiv-pravno prisvojio preko 300.000€ za sebe kroz fiktivne istraživačke projekte.
Umalo zaboravih - i on je bio saradnik policije. Na ekspretskom nivou, razmije se.
