''Pokazalo se da su Crnogorci, opet sa svojim zabludama vodili bitku protiv samih sebe. Sopstvenim rukama stezali su omču oko svoga vrata, sa nevjerovatnom upornošću i snagom, i samim tim, svojim neprijateljima završavali dobar dio posla''. Ovim rečenicama Vlado Keković počinje knjigu ''Vrijeme meteža'', koja predstavlja njegovo sjećanje na događaje vezane za takozvanu AB revoluciju.
Kao visoki funkcioner tadašnje državne bezbjednosti mogao je da veoma jasno vidi kakva se akcija protiv Crne Gore sprovodi i kako u njoj učestvuju i Crnogorci, kao izvođači radova.
Reče neđe neko da je izdaja jedina crnogorska konstanta. To je jedna tužna stvarnost i crnogorska zbilja
Sa druge strane, Keković je iz kazivanja njegovog oca mogao da kraj osamdesetih uporedi sa nasilnom aneksijom Crne Gore 1918. i izvuče paralele između ova dva ''događanja naroda''. Ne treba puno dužiti sa poređenjem. Zaključak je veoma jednostavan – Crnogorci su ubili Crnu Goru. I same sebe.
Narod se ''dogodio'' i 2020. Isti nalogodavci, ista matrica, isti planovi… I isti izvođači. Opet su Crnogorci za male pare, mizerne interese i tuđi račun pristali da urade taj glibavi čin izdaje vlastite domovine. I ne prestaju da to čine.
Sjećam se jednoga čiji mi je opozicioni stav uz primjese crnogorskog patriotizma bio simpatičan. Često je govorio o nužnosti reforme tadašnjih vladajućih partija, odbrani identiteta, borbi protiv kriminala, korupcije, trodecenijske vlasti…
Nakon 2020, kontrarevolucije, ili meni milije za reći okupacije, njegov glas je utihnuo. Mutirani glas je donio benefite u vidu pozicije za njega, suprugu… Nijedna vlast ga kasnije nije dirala. Smjenjivali su se Krivokapić, Abazović, pa sada Spajić, a on je i dalje tu, ne čuje se.
Kada sam ga jednom javno upitao đe nesta ono sve sad kad je Crna Gora na udaru, otvorio je onu klasičnu priču o kriminalu, Đukanoviću, Čačku… ne znam ni ja čemu sve. Još se uključila i žena da ga brani. Tako je valjda to kad se izdaje država.
Crnogorsko jedinstvo jedini je način za opstanak i vječnost Crne Gore
Moramo da se pomirimo sa jednom činjenicom - nisu nama krivi ni Vučić, ni Putin, ni niko drugi od spolja. Krivi smo mi sami sebi zbog naših zabluda. Zablude jako skupo plaćamo, a što je najgore plaća ih i Crna Gora. Zablude da je tamo neđe vani bolje nego na ovome kršu. Da su tamo neđe pametniji, umniji, bolji… Zablude da smo nesposobni da postojimo. Kad se na to doda pizma onda je usitnjavanje još veće i još gore.
Reče neđe neko da je izdaja jedina crnogorska konstanta. To je jedna tužna stvarnost i crnogorska zbilja. I nakon te prve okupacije Crne Gore, većina palikuća upravo su bili Crnogorci koji su po tuđim naredbama uždili kuće do juče komšijama, rođacima i prijateljima. I tokom te 1988/89. opet su izdavali Crnogorci. I 2020. su izdali Crnogorci, a izdaju i dalje.
Pizma je još veća izdaja Crne Gore. Najveća nesreća crnogorskog naroda. Sva naša nesloga proističe iz toga. Davno je to provalio i Ćano Korpivica, rekavši da su ''o neizvjesnom ishodu Crne Gore krivi samo Crnogorci koji su razjedinjeni i zavide jedni drugima, zbog ličnih interesa, položaja, rejtinga, crnogorske pizme, zarađenih i nezarađenih sredstava itd.''
Kad bi se napravila neka statistika bojim se da bi broj onih koji su putem izdaje pošli iz puke zavisti i mržnje bio značajno veći od onih koji su se na to odlučili zbog pukog materijalnog interesa.
I nažalost, dok gođ budemo imali za realnost to da Crnogorci jedni drugima „kidaju glave“, podmeću i namještaju neće biti sreće među nama. Dokle gođ to bude svakodnevica naši neprijatelji zadovoljno će trljati ruke i radovati se što smo takvi.
Pizma je još veća izdaja Crne Gore. Najveća nesreća crnogorskog naroda
Ovo je na kraju i jedan od razloga zbog kojih bih svo vođstvo borbe za oslobođenje Crne Gore od kuge koja ju je zadesila prepuštio Crnogorkama. Neđe neko pametan reče da su Crnogorci Crnu Goru izdali milion puta, a Crnogorke nikad.
Crnogorsko jedinstvo jedini je način za opstanak i vječnost Crne Gore. Samo tako možemo obezbijediti da se posrnuća i tragedije koje smo imali u prošlosti svake nekoliko decenija više ne ponavljaju. Nažalost, izgleda da se od toga jedinstva udaljavamo svakog dana sve više i više.
