Crnogorski rodoljubivi, rezistentni i dosljedni borci za odbranu Crne Gore od osvajača i asimilatora, odnosno, emigrantski krugovi, često su, preko svojih izaslanika iz okupirane domovine, dobijali izvještaje o ondašnjem, užasavajućem, stanju u Crnoj Gori, koje je nastalo poslije nasilne aneksije i okupacije Crne Gore, izvršene od strane Srbije i njenih agresorskih oružanih snaga.
Tako je patriota crnogorski, predsjednik crnogorske Vlade u emigraciji Jovan Simonov Plamenac, preko komandanta crnogorskih trupa u Italija brigadira (generala) Andrije Vidovog Raičevića, zahtijevao od Mihaila-Mila Plamenca, načelnika u Ministarstvu pravde, da napravi raport o situaciji u Crnoj Gori.
I Crmničanin, diplomirani pravnik, načelnik u Ministarstvu pravde crnogorske Vlade u egzilu, Mihailo-Milo Plamenac je došao i boravio duže vrijeme u Crnoj Gori i bio je isti na udaru režima, progonjen i zatvaran, ali je povjereni zadatak, za dobro Crne Gore, obavio savjesno i sačinio potom, časno, detaljan i opširan izvještaj o stanju u Crnoj Gori, te je isti, nejskoj crnogorskoj Vladi on poslao, nakon što se vratio u egzil, iz Gaete 20. septembra 1920. godine.
U tome izvještaju, između ostalog, govori i o broju i položaju političkih zatvorenika u Crnoj Gori, protivnika njene aneksije i boraca Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.
On govori i o masovnim zločinima počinjenih prema stanovništvu. Pored ostalog, u navedenom izvještaju veli i ovo:
„Da se osvete za „drskost“ crnogorskih patriota Srbijanci su preko svojih plaćenika popalili stotine njihovih kuća, a porodice izbacili na ulicu, ne dozvolivši im da išta iz kuće iznesu. Zatvori su prepuni naših ljudi. Npr. na Cetinju je zatvoreno preko 200 osoba, a u Crmnici, na bašti oko 250. Ovako je i po ostalim krajevima“ [1].
Kakvo je zlo, enormnih razmjera, zadesilo Crnu Goru i crnogorski narod od kraja 1918, i godinama potom, usljed velikosrpske agresije, svjedoče i pisma iz egzila, iz Italije i SAD - arhimandrita Crnogorske pravoslavne crkve i komandira (majora) crnogorske vojske i jednog od ustaničkih i komitskih vođa Nikodima Janjuševića.
Ovom prilikom objavljujem, integralno, dva pisma iz egzila arhimandrita Nikodima Janjuševića, komandira crnogorske vojske, jednog od ustaničkih i komitskih vođa iz Ozrinića, koji je bio politički emigrant u Italiji (1919-1923) i SAD (1923-1926).
U SAD je jedno vrijeme ahrimandrit N. Janjušević bio predsjednik udruženja koje se zvalo „Crnogorci do smrti“.
Pisma su objavljena u listu „Montenegrin herald” (Crnogorski glasnik), listu crnogorske državotovorne, suverenističke političke emigracije iz Detroita, Mičigen, SAD.
Pisma su relevantna u tom smislu da bi se stvorila što objektivnija i potpunija istoriografska, slika o tada vladajućem teroru u Crnoj Gori i zločinima počinjenim nad crnogorskim narodom, poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore Srbiji, izvršene koncem 1918. godine, kao i za proučavanje istorijata postojanja i djelovanja Crnogorske pravoslavne crkve na tlu SAD, te i akcijama koje je Janjušević poduzeo u njenom očuvanju i promovisanju od 1923. do 1926. godine.
Kralj Nikola u egzilu u Francuskoj
U pismu iz egzila crnogorskog patriote i oficira Nikodima Janjuševića poslatom uredniku emigranstskog lista “Crnogorski glasnik”, iz Detrioita, upućenom iz Rima 21. januara 1923. kaže se sljedeće:
„Rim, 21. januara 1923 g.
Gospodinu MIRU MITROVIĆU, Sjeverna Amerika
Uprkos Bogom datog prava čovjeku, a protivno svim čovječanskim zakonima na zemlji - gruba sila biogradskih inkvizitora i rušitelja svih crnogorskih svetinja - primorali su me kao sveštenika, da napuštim sveti oltar; moju dragu domovinu Crnu Goru i u njoj sve što mi je milo i drago, te nijesam srećan da vam se javim sa ognjišta moga, no iz tuđe zemlje.
Evo da vam pišem ovo nekoliko riječi. Na prvom mjestu, u ovom našem zajedničkom oltaru što nas sakrijeva, a koji se plavo nebo zove, podižem svoj skromni glas i molim se svevišnjemu Bogu za zdravlje i dug život svih saradnika i članova našeg dičnog Saveza.
Bog i ljudi će vaš neumorni rad blagoslovili, a vi braćo naprijed - Bog je i pravda s vama. S vama se ponosi naša domovina. Naprijed sinovi Crne Gore. Borbom do pobjede.
Neću vam napominjati moje borbe i požrtvovanja u toku dvije godine po Crnoj Gori, ali ću vam reći ovo:
Kad bi svi Crnogorci znali, pa ma đe se i na kom kontinentu koji nalazio, što su učinjeli i što čine beogradski janjičari - Aco palikuća (Nikodim Janjušević naziva Aleksandra Karađorđevića imenom „Aco palikuća“. Taj termin za srpskog i jugoslovenskog regenta i kralja Aleksandra često je upotrebljavan u pismima i drugim aktima nastalim iz pera crnogorske independističke političke emigracije poslije 1918-napomena: Novak Adžić) i Ništa Paščić (U pitanju je vrijednosni sud koji Nikodim Janjušević izriče o Nikoli Pašiću, predsjedniku srpske vlade i vlade KSHS-nap. N. A) po junačkoj Crnoj Gori, uvjeren sam, da bi svaki radije svojim zubima otkinuli sise svoje rođene majke, no pristao sa beogradskim ubicama.
Zato, koji bude znao i jednu trećinu od njihovog razbojništva, a bude ih pomogao da Bog da, da se njegov trag po zlu i grdilu poznaje i napokon istražio se.
G. uredniče,
Preko vas preklinjem svakog brata Crnogorca u Americi-složno i junački uperite svoje oružje protiv dahija i nasilnika iz Beograda, koji kaljaju najjsjajniji obrazac crnogorske istorije. Pred tijem svetijem zadatkom zaboravimo na svoje živote, na imanja, na svoju đecu i familije, no naprijed-za čast Crne Gore!
Naprijed vruća uzdanice - naš dični Savez, a koji s vama nije, neka se stidi; stiđeće se i njegova pokoljenja, no ovakvijeh među nama biti neće.
G. Mitroviću,
Vi svi saradnici i članovi našeg ponosnog i dičnog saveza, primite moj topli pozdrav, uz očinski i pastirski blagoslov, da ste svi zdravo i veselo.
Bog vam oružje naoštrio, a moći vi dao, da satrete silu nasilnika iz Biograda.
Svijeh vas grli i ljudi,
Nikodin Janjušević,
Arhimandit iz Nikšića“ [2].
Jovan S. Plamenac
Objavljujući ovo pismo „Crnogorski glasnik” publikuje i fotografiju arhimandita Nikodima Janjuševića u crkvenoj mantiji sa naprsnim krstom i brojnim službenim odlikovanjima Kraljevine Crne Gore.
„Crnogorski glasnik” u dijelu koji prijethodi objavljivanju ovog Janjuševićevog pisma daje urednički komentaru kome se veli:
„Gornja slika pokazuje nam Visoko prečasnog oca, arhimandita Nikodima Janjuševića, upravitelja Manastira Župskog.
Visokoprečansi otac, arhimandit Janjušević sljedovao je putem slavnih i neumrlih crnogorskih sveštenika, arhimandita Dožića, Cerovića, popa Luke i popa Mila Jovovića, u jednoj ruci krst, a u drugoj sablju da brani domovinu, da se bori za potlačenu braću.
To je isto učinio kad su divlje horde biogradskih dahija nasilno, pomoću Francuske, ušle u C. Goru; pune dvije godine junački se borio - ne protivu ujedinjenja ni protivu države Južnih Slavena, već za čast, pravo i slobodu Crne Gore.
Sada se nalazi u egzilu i misli, da u brzo dođe među svoju braću Crnogorce u Sjevernoj Americi. Za njegov patriotski rad i junačke borbe najbolje svjedoče odlični ordeni, koji njegova prsa krase.
Urednik našeg lista dobio je od oca Janjuševića jedno pismo iz Italije, koje mi niže donašamo (donosimo-prim. N.A.), i ako nije za štampu udešeno, ono će nam najbolje pokazati oca Janjuševića“.
Politički, suverenistički, crnogorski emigrant ahimandrit Nikodim Janjušević je aprila 1923. odine, uputio i objavio Apel Crnogorcima u Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi i Meksiku, iz Detroiita (SAD), koji glasi:
„DRAGA BRAĆO CRNOGORCI,
Svijema Vam je poznato, kad su Srbijanci, krajem 1918. godine, došli u Crnu Goru, dočekali smo ih sa zagrljajem i poljupcima, kao svoju braću.
Međutim, na veliku žalost i opšte zaprepašćenje, Srbijanci su posle vrlo kratkog vremena naša Crnogorska vjekovna prava, brutalno bacili pod noge, i na naše najveće svetinje sve pljunuli, težeći da sistematski ubiju i istrijebe sve ono što može podsjećati na slavnu istorijsku prošlost naše mnogonapaćene otadžbine Crne Gore.
Crnogorci su na mirni i lijepi način pokušali da primoraju Srbijance da napuste našu Otadžbinu, te da crnogorski narod slobodno bez ičijeg upliva i pritiska, na osnovu svojih zakona, odluči o daljoj sudbini Crne Gore; a to odlučenje nije htjelo drugačije biti, nego jedno bratsko i ravnopravno ujedinjenje.
Svi naši bratski pokušaji u ovome pracu ostali su bezuspješni.
Bog i ljudi će vaš neumorni rad blagoslovili, a vi braćo naprijed - Bog je i pravda s vama
Prvi top opaljen od strane srbijanske artiljerije, 23. decembra, o Božiću 1918. godine protivu braće Crnogoraca, bio je početak bratoubilačke borbe, koja na veliku žalost i na sramotu cijelog civilizovanog svijeta i dan današnji traje u Crnoj Gori.
Duboko uvrijeđeni ovim ne bratskim postupkom nebraće Srbijanaca, od prvoga dana, i ako Monaško Svešteno lice i kao Starješina lavre Svetog Vasilija, Velikog Ostroškog Čudotvorca i bratstva Mirskog i Monaškog Sveštenstva, ustao sam s krstom i puškom u ruci u odbranu Bogom osveštanih prava naše nesrećne Otadžbine.
Jer tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznajniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.
Dvije godine: go, bos, gladan i žedan, u ledu i snijegu, a pod vedrim nebom u crnogorskim planinama, borio sam se protivu neočekivanog nasilja srbijanskog.
Iza toga bio sam prinuđen da sa mnogim mojim borenim drugovima prijeđem u gostoprimnu Kraljevinu Italiju, gdje se nalazila naša Vlada i nekoliko hiljada hrabrih Crnogoraca.
Nadali smo se u velike sile naše Saveznice, uz čije smo se rame od prvoga momenta borili, da će pravedno crnogorsko pitanje pravilno riješiti, prema opšte priznatom principu samo opredjeljenja naroda, proklamovanom od velikog predsjednika Sjeverno-Američkih Sjedinjenih Država, Vilsona, ali su se naše nade i naša opravdana očekivanja izjalovila.
Glas naš ostao je glas vapijućeg u pustinji.
Braćo,
Crnogorsko pitanje uvijek je ostavljano za poslje, i tako je i dan današnji ostalo neriješeno. Neki događaji, kao: smrt blaženopočivšeg kralja Nikole, zatim pokojnog đenerala divizijara Milutina Vučinića, i najposlje naše ljubljene kraljice Milene, nanijele su teških udara našoj opštoj stvari. Patnje i grozne muke naročito jednoga dijela Crnogoraca ovih potonjih dana u Italiji, neopisive su; bilo je po tri dana da Crnogorci nijesu imali ni po jedan suvi hlebac da pojedu. Ogoljeni, bosi, gladni i žedni, pod vedrijem nebom noćivali su po rimskim ulicama i parkovima.
Braćo!
Ovim neopisivnim mikama nije ništa kriva Italija, no sve naši ministri. Italiju i ministre svi su Crnogorci morali ostaviti, neko milom, a neko silom. Tako sam, braćo, evo i ja došao među vama, u Ameriku, u ovu dobru i plemenitu zemlju, ima već jedan mjesec i po dana.
Za ovo kratko vrijeme uvjerio sam se, da su crnogorci u Americi neorganizovani. To je, braćo, velika šteta za našu opštu stvar, što mi je veoma žao. Osim toga, vidio sam da među vama ima dosta nesuglasica i nesloge, što me kao Crnogorca i patriotu, veoma boli. Vidio sam i to da je mržnja i zavada između gospode i gospode naših ministara u Rimu imala odjeka među Vama u Americi.
Braćo!
Ako su se oni svadili u Rimu oko ministarskih karijera, nije nikakav razlog, da se i Vi u Americi zbog njih svađate i mrzite i tako ma i nehotično nanosite veliku štetu našoj opštoj stvari.
Braćo,
Crna Gora danas stoji na Crnogorcima u Americi i u unutrašnjosti naše domovine. Kao Vaš brat i kao duhovno lice, molim Vas i kumim imenom našega Hrista Spasitelja, prokletu neslogu na stranu. Združite se i ujedinite kao jedan sami čovjek u odbrani pogaženih prava naše namučene majke Otadžbine, a to ćete moći učinjeti samona jedan način, stupajući u naš dični Savez Nezavisnih Crnogoraca.
Svaka nesuglasica danas među Vama, svako trvenje, svaka nesloga nanosi neopsivu štetu našoj opštoj stvari
Braćo,
Evo me među Vama, evo me s Vama, pa Vas sve pozivam i sve očekujem, da mi se svi javite, da zajedno svi stupimo u našem savezu. Ja sa Vama, a Vi sa mnom. Uzaludno je danas, a i nepravično psovati i napadati ma koga od naše gospode i gospode ministara u Rimu. Najbolje je da ih ostavimo za sada na stranu i na miru, pa će doći, ako Bog da, brzo bolji dani, kad će svi davati račune Bogu i crnogorskom narodu. Za sve vrijeme svoga ministrovanja u Francuskoj i Italiji, kao i to zašto su išćerali i rašćerali nekoliko hiljada Crnogoraca iz Italije, hrabrih boraca i patriota naše domovine, i vezane u lancima predavali Srbijancima, koji i danas trunu po tamnicama u Crnoj Gori, a neke rašćerali po bijelom svijetu, da nigdje ne zna jedan za drugoga. O ovome mnogo bih Vi imao govoriti, ali ću se ovdje ustaviti.
Braćo,
Svaka nesuglasica danas među Vama, svako trvenje, svaka nesloga nanosi neopsivu štetu našoj opštoj stvari. Svaki onaj Crnogorac, koji svjesno ili nesvjesno stvara razdor među braćom Crnogorcima, baca se kamenjem na svoju majku Otadžbinu, i čini time najveći grijeh, koji jedan smrtni čovjek može učinjeti, za koga će kad tad odgovarati Bogu i narodu. Zato vas ponovo Bogom kumim i krvlju one Vaše braće, koja su pala po planinama crnogorskim, u odbranu naših svetinja, stupimo svi u jedno bratsko kolo i radimo složno i bratski na oslobođenju naše Otadžbine. Ustrajmo neustrašivi u borbi sve do onog dana, kada crnogorski narod bude mogao potpuno slobodno, i bez ičijeg pritiska sa strane, izraziti svoju slobodnu volju o obliku i načinu vladavine, koju on želi, a potom će crnogorski narod izreći svoj pravedni sud i dati svakome po njegovom radu i zaslugama.
Braćo,
Ja se sa mojim drugovima nijesam borio za kralja Nikolu, a protivu Karađorđevića, niti sam se borio protiv ujedinjenja. Bože sačuvaj!
Mi svi Crnogorci, koji smo digli ustanak i koji smo se borili kroz Crnu Goru, i koji se dan današnji bore s puškom u ruci; mi se svi borimo za ujedinjenje, ali, braćo, časno ujedinjenje i sa svojim pravima u jedinstvu sa našim svetim barjakom, krunom, tradicijama, slavnom i zlatnom istorijom itd. Zato smo se borili i zato ćemo se i boriti do potonje kapi krvi… Potonjih dana naši neprijateji proturali su razne vijesti o legalnoj crnogorskoj Vladi u Rimu, đenerala Anta Gvozdenovića. Ja Vas, braćo, mogu uvjeriti, da je ta Vlada najmanje u svemu Crnogorcima i narodu crnogorskom kriva. Čvrsto sam ubijeđen da ovaj moj apel koji Vi činim iz sveg srca, neće ostati glas vapijućeg u pustinji, te vas u toj nadi sve pozdravljam i grlim
Vaš brat,
Arhimandit Nikodim Janjušević
DETROIT, Aprila 1923. G.
P.O, Box 15, New F. Sta, detrit, Mich“ [3].
[1] Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore, fascikla 81, Dokumenti Jovana S. Plamenca, Milo Plamenac-Jovanu S. Plamencu, Gaeta, 20. IX 1919. Ta dokumenta se, koliko mi je poznato, sada se nalaze u Državnom arhivu Crne Gore, Arhivsko odjeljenje-Podgorica.
[2] „Montenegrin herald“-„Crnogorski Glasnik“, oficijelni organ saveza nezavisnih Crngooraca u Americi, godina VIII, broj 31, četvrtak, 15. Februara 1923, Detroit, Mičigen, str. 1.
[3] „Montenegrin Herald“-„Crnogorski Glasnik“, oficijelni organ Saveza Nezavisnih crnogoraca u Sjed. Državama, godina VIII, broj 35, utorak, 1. Maja 1923. str. 1, članak „Apel na Crnogorce u Sjevernoj i Južnoj Americi, Kanadi i Merksiku“.
