Prije nepunih godinu i osam mjeseci, 30. avgusta 2020, polovina crnogorskog društva je slavila promjenu vlasti u Crnoj Gori nakon gotovo tri decenije, dok je druga polovina istinski strijepjela za svoju budućnost. Politički lideri, dotadašnje opozicije, u slavljeničkom delirijumu, slali su poruke koje su trebale da umire sve one građane koji su glasali protiv njih.
Izborni rezultat predstavljan je kao pobjeda kompletnog društva. Uslijedio je dug period pregovora oko formiranja Vlade, koji je obilježen haotičnim i konfuzim izjavama političkih konstituenata buduće vlasti, a koji je na kraju crnogorskim građanima isporučio društveno-politički eksperiment u vidu 42. Vlade Crne Gore.
Vlada je predstavljena kao nestranačka, iako je u svom sastavu, na najvišim pozicijama, imala političke lidere i aktivne učesnike izborne kampanje. Predstavljena je i kao ekspertska, iako nijedan od ministara, po nijednom kriterijumu i kvalitetu ne ispunjava minimum uslova da bude nazvan ekspertom, kako u Crnoj Gori tako i u bilo kojoj državi svijeta.
Zapadni partneri, slijepo prateći “pravilnik”, čekirali su stavku “mirna tranzicija vlasti”, u procesu demokratizacije crnogorskog društva. Teoretski, bili su u pravu. U praksi, pokazaće se da je mirna tranzicija vlasti zamijenjena za “stabilnost i bezbjednost”.
U razgovorima koje sam imao sa više diplomata iz evropski zemalja, često je ponavljana mantra kako je smjena vlasti jedan od ključnih koraka ka građenju demokratskog društva, sa čim sam se složio, a potom zapitao:
“Da li bi jednako srdačno pozdravili promjene u svojoj državi, zarad ispunjenja uslova smjenjivosti vlasti, ako bi te promjene, kao u slučaju Crne Gore, odnosile se na narušavanje indetiteta, kulturnog nasljeđa te iste zemlje?” Nijesam dobio nijedan pozitivan odgovor.
Zvaničnim predstavljanjem 42. Vlade Crne Gore, zvanično počinje završni čin lobotomije crnogorskog društva. Izborom nekompetentnih ljudi na pozicije ministara, mandatari Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović postaviće izuzetno niske kriterijume za kadrove kompletnog državnog aparata, što će u konačnom dovesti do mnogobrojnih propusta i blokade sistema.
Prvi mjeseci vladavine 42. Vlade Crne Gore iliti samoprozvanih “12 apostola”, više su ličili na vladavinu vojne hunte, nego li na demokratski izabranu vlast, u Skupštini Crne Gore.
Po unaprijed planiranom blitzkrigu, bez ozbiljnije analize i rasprave, uz visok stepen tajnosti, sprovedeno je zaduženje za više od 800 miliona eura.
U skladu sa željama Srpske crkve izglasan je antievropski i diskriminatorski Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Nacionalni avioprevoznik Montenegroairlines je za novu vlast, nažalost, predstavljao simbol prethodne vlasti, zbog čega je ekspresno i hladnokrvno uništen, kao da je riječ o nacističkom Luftwaffe-u a ne nacionalnoj avio-kompaniji.
Međuministarska dokazivanja ko će bolje da “očisti kuću”, naročito su bila izražena u prvim mjesecima vršenja vlasti. Tako je ministarka Bratić u danu sprovela “egzekuciju” 157 prosvjetnih radnika, bespravno razrješavajući ih funkcija koje su obavljali. Diplomatija je upamćena po proganjanju sopstvenih ambasadora i diplomata, obijanju brava i slanju depeša koje su u suprotnosti sa međunarodnim pravom, domaćim zakonodavtsvom i diplomatskom praksom.
Ministarka Injac je pogazila Ustav i Zakone kao da sjutra ne postoji, kao da imunitet traje vječno. Zakoni su izglasavani bez kvoruma. Predlagani su zakoni i rješenja u suprotnosti sa evropskim standardima.
Kao država sa najgorom epidimiološkom situacijom i najvećom stopom smrtnosti u Evropi, ministarka Jelena Borovinić-Bojović ne samo da nije osjećala odgovornost već je uživala sihronizovanu podršku kompletne Vlade i podanika iz zdravstvenog sektora.
Tako je u Crnoj Gori pored zakona, što je redovna pojava, i hipokratova zakletva uspjela da postane mrtvo slovo na papiru. Duga je lista nepočinstava apostolskih ministara, te zahtjeva veću pažnju i prostor od ove kolumne.
Sva ta nepočinstva i gluposti apostola, prouzrokovale su u više navrata negativnu reakciju Evropske unije i SAD-a. Nakon svega nekoliko mjeseci, skladan odnos Zdravkove i Dritanove Vlade sa međunarodnom zajednicom, izgledaće kao loš brak, u kojem jedan od partnera uporno daje nove i nove šanse, nekome kome pomoći nema. Previd međunarodne zajednice je bio u tome što su vjerovali da je pokretačka snaga članova nove Vlade želja da grade bolje i pravičnije društvo.
Pokazaće se da su njihova pokretačka snaga: mržnja, revanšizam i slijepo izvršavanje instrukcija crkve Srbije.
Crna Gora će otplatiti zaduženja, srediti bezbjednosni sektor, sektor obrazovanja i zdravstva, povratiti međunarodni ugled. Nekako, preživjeće Crna Gora i najskuplju žurku na Balkanu, zvanu “Evropa sad”. Vrlo brzo, gluposti i nepočinstva 42. Vlade Crne Gore i njenih političkih konstituenata, biće ružno i maglovito sjećanje. Osim jednog!
Politički oportunizam i populizam, odsutnost odgovornosti u vršenju funkcije koju obavljaju, nepostojanje odgovornosti za javno izrečenu riječ, koju je novoformirana politička većina nakon 30. avgusta 2020. plasirala kao standard prihvatljivog društvenog ponašanja i političkog djelovanja, prijeti da crnogorsko društvo trajno raspoluta i degradira.
Kada vršioci najviših državnih funkcija nisu u stanju da prate osnovne vrijednosti i stavove civilizovanih zapadnoevropskih društava, poput vakcinacije protiv COVIDA-19, osude genocida u Srebrenici, osude ruske agresije na Ukrajinu i sl., pod takvim uticajem, prosječni građanin kreira devijantne stavove i ponašanje, te stvara iskrivljenu sliku o stvarnosti ali i prošlosti.
Za proteklih godinu i nekoliko mjeseci, vladini zvaničnici su u mnogobrojnim situacijama dokazano lagali crnogorsku javnost, u kojim slučajevima je izostao njihov osjećaj odgovornosti ali i reakcija sistema.
Potrebno je krenuti sa korjenitim promjenama u ponašanju političkih aktera. Politički lideri moraju posjedovati stepen etičkog ponašanja koji će biti veći, a ne manji od onoga što je društveni prosjek;
da snose posljedice kada kažu da će osnovati kompaniju za nula eura, a potom na istu potroše desetine miliona eura građana;
da posjeduju minimum principijelnosti kada žale za umrlim od korone, a potom učestvuju u masovnom kršenju epidimioloških mjera;
kad već imaju izbor sa kim će da sjede, da to ne budu radikalne grupe poput Noćnih vukova i raznoraznih paravojnih formacija, organizovanih u vidu pravoslavnih bratstava.
Takav maligni uticaj Vlade na crnogorsko društvo, prouzrokovalo je sve brojnije i vidljivije primjere neprihvatljivog ponašanja pojednica i grupa u jednom civilizovanom društvu ili barem društvu koje to teži da bude civilizovano.
Ma koliko bio visok standard življenja, ulazak Crne Gore u EU, autoputevi, tužilački savjeti i hapšenja, ne mogu “ispeglati” ove deformitete ukoliko politički lideri svojim ponašanjem ne daju pozitivan primjer građanima.
Da sva krivica ne padne na Krivokapića, Abazovića i apostole, treba biti fer i reći da su oni ipak posljedica zlonamjernog i devijantnog ponašanja medijskih tajkuna i neostvarenih ličnosti iz NVO sektora. Ti centri su godinama pred dolazak Krivokapićeve i Abazovićeve Vlade kreirali atmosferu apatije, depresije i beznađa u crnogorskom društvu.
Zato od 30. avgusta 2020. godine, ti centri uticaja i njihova politička čeda, praktično žanju svu onu apatiju i mržnju koju su sijali prethodnih godina. Bez znanja i mogućnosti da zaustave kola koja su sami gurnuli nizbrdo.
Nakon godinu i osam mjeseci, na političkoj sceni prašina se polako sliježe i učinci svih aktera postaju jasno vidljivi.
Krajnje je vrijeme da sve progresivne i proevropske snage stanu na istu stranu, stavljajući interese društva iznad interesa partije, te da krenu u vraćanje crnogorskog društva na kolosijek vrijednosti koju baštine evropske države.
Istorijska odgovornost je na onim partijama koje su trenutno u vlasti, a koje imaju potencijala da budu dio proevropskih snaga zajedno sa čitavom opozicijom. Ukoliko izostane političke hrabrosti i mudrosti, crnogorsko društvo će doći u situaciju da će za godinu ili dvije biti kasno da se isprave stvari.
Zadatak političara je da za početak srede sopstveno dvorište tj. vrate u život osnovne principe funkcionisanja političkog sistema u jednoj zemlji čije društvo se ugleda na zapadna demokratska društva.
Prije svega, demokratija je kada podjelu vlasti i vlast vrši partija ili skup partija koji na izborima imaju minimum 51% osvojenih glasova. Ucjena i političko razbojništvo je kada partija ili skup partija, sa osvojenim brojem glasova značajno manjim od 51%, pod prijetnjom ili izazivanjem blokade funkcionisanja sistema, zahtjeva da dominantno rukovodi sistemom.
Tolerisanje društvenih anomalija od strane političkih lidera zarad održavanja na vlasti i političkih kalkulacija dovešće do degradacije vrijednosti i kolapsa crnogorskog društva. Takva Crna Gora neće valjati ni jednima ni drugima, ma ko bio na vlasti.
"Kulturu svake organizacije oblikuje najgore ponašanje koje je lider spreman da toleriše" – Gruenter and Whitaken.
