Događaji na međunarodnom planu, po pravilu, ne izazivaju značajno interesovanje crnogorske javnosti. Rat(ovi) na Bliskom Istoku gotovo da prate to pravilo, osim u dijelu dešavanja u samoj Gazi i položaja Palestinaca. Jasno je da kod svakog dobronamjernog posmatrača, koji politiku prati kroz formu večernjih vijesti ili nekoliko članaka na domaćim portalima, slika o sukobima može izgledati crno-bijelo, a odgovornost pripisana isključivo jednoj strani.
Međutim, za takav utisak donekle postoji opravdanje. Opravdanje, međutim, ne postoji za one koji bez udubljivanja ili bilo kakve, iole ozbiljne, analize izvlače zaključke i daju sebi za pravo da promovišu "apsolutne istine".
0Situaciju na terenu, koja je kompleksna i višeslojna, treba pokušati sagledati na bazi činjenica — činjenica i pitanja na koja ne postoje kontrargumenti niti odgovori, a umjesto njih često nailazimo na konstrukcije, defamaciju i viku. Racionalno objašnjenje traži preciznost i oprez, ne emotivne i pojednostavljene tvrdnje koje se danas društvenim mrežama odnedavno i crnogorskim ulicama.
Prvo: ako bi se u Gazi zaista sprovodio genocid, teško da bi država koja to planira i sprovodi prethodno najavljivala vojne akcije, slala upozorenja i pozivala civile da se evakuišu. Praksa upozorenja, koliko god paradoksalno zvučala u kontekstu rata, ukazuje na to da se ciljevi usmjeravaju ka vojno relevantnim objektima i kapacitetima, a ne na sistematsko istrebljenje cijelih etničkih zajednica.
Ovo ne umanjuje tragediju civilnih žrtava, ali mijenja kvalifikaciju namjere. Intencija koja je sastavni dio definicije genocida u ovom slučaju izostaje.
Drugo: stanovništvo Gaze nije homogeno i ne može se jednostavno prikazati isključivo kao kolektivno nevina žrtva. Značajan dio ljudi tamo ili podržava Hamas ili živi pod pritiskom i prinudom te organizacije. Hamas, istovremeno politička i oružana struktura, utiče na društvenu i bezbjednosnu dinamiku, što zamagljuje granicu između civila i borbenih ciljeva. To ne opravdava ubijanje civila, ali postavlja pitanje odgovornosti onih koji upravljaju teritorijom i odlučuju o taktikama koje izlažu stanovništvo riziku.
Treće: veliki broj civilnih žrtava ne može se gledati izolovano od taktika i praksi koje koriste oružane grupe: smještanje borbenih resursa u gusto naseljena područja, skladištenje oružja u javnim objektima i vođenje operacija iz stambenih kvarta.
Takve prakse, dokumentovane u svim relevantnim izvorima, omogućavaju da strani napadi nanesu velike civilne gubitke — pa se postavlja pitanje ko u konačnici snosi odgovornost za posljedice. Poređenja sa drugim sukobima i taktikama koriste se da bi se ukazalo na slične obrasce namjernog izlaganja civila opasnosti.
Četvrto: Hamas godinama odbijao niz prijedloga i planova za mir, a susjedne države, uključujući Egipat i druge arapske aktere, nerijetko odbijaju jednostrano otvaranje granica ili prihvat velikih talasa izbjeglica zbog bezbjednosnih i političkih razloga. Smisao postojanja Hamasa i sličnih organizacija nije mir već nestanak države Izrael. Koliko god da im ta država "popušta" u onome što su njihovi zahtjevi, od toga cilja neće odustati.
Peto: pitanje položaja Palestinaca koji žive u državi Izrael je najbolji demanti svih antisemitskihkampanja o političkoj namjeri da se "unište" Palestinci. Oko 1,8 miliona Palestinaca ima izraelsko državljanstvo i pristup institucijama, obrazovanju, zdravstvu i političkim kanalima.
To ne briše stvarne probleme diskriminacije i nejednakosti, ali dovodi u pitanje kategoriju „istrebljenja“ kao opšte ili sistemske politike usmjerene ka potpunom uništenju jednog naroda. Zapravo, to ruši cijeli sistem laži koji mjesecima slušamo od različitih intelektualnih i političkih krugova mahom u Americi.
Sve navedeno nije zamjena za saosjećanje prema patnji civila.
Ipak, kada građani Crne Gore, pogođeni sudbinom palestinskog naroda, izlaze na ulice i usmjeravaju kritiku, oštrica te kritike treba da bude prema onima koji su izvor te zlosutne sudbine. Odgovornost je na Hamasu i njegovim sponzorima Iranu, Rusiji i Kini, koji drže stanovništvo u položaju talaca a njihovu djecu kao živi štit vodeći vjerske ratove. Naravno, komanda nije u Gazi niti Zapadnoj obali već u luksuzu Katara - gdje na sreću nisu više bezbjedni.
Konačno, pozivam na promišljanje i umjerenost: prije nego što pohrle na trgove i ulice, ljudi bi trebali razmisliti o složenosti činjenica. Pod krinkom zaštite Palestinaca, među okupljenima se mogu naći i pojedinci koji podržavaju islamski džihad.
Treba izbjeći zamku u koju, na sreću, crnogorsko društvo do sada nije upadalo – a tiče se latentnog, a kasnije i otvorenog antisemitizma. Upravo to će biti proizvod širenja ove vrste kampanje koja se, ne slučajno, intenzivira.
