Jedan virus uspio je da poremeti normalno funkcionisanje cijelog svijeta. Zatvorio je granice, ograničio kretanje, a sve ljude ujedinio u jednom cilju - borbi protiv virusa. I dok se jedni bore sa bolešću, veliki je broj onih koji biju još jednu bitku - bore se protiv predrasuda i osude sredine - po ko zna koji put. Gorak ukus društva čija svijest ne prepoznaje različitosti, osjetila je i naša sagovrnica, Egipćanka T.N. sa Cetinja, koja je zbog pandemije izgubila čak i neke prijatelje.
Ova hrabra djevojka svakodnevno se bori protiv predrasuda, a na naše pitanje da ispriča iskustvo sa koronavirusom, odgovorila je: „Ne treba mi još jedna etiketa“... Umjesto da ima podršku i razumijevanje u trenutku kada se bori za zdravlje, ona se bori i protiv stigme.
Ipak, odlučila je da svoje iskustvo podijeli sa čitaocima Portala Analitika.
„Telefon je zazvonio te večeri, ali ni slutila nijesam što ću čuti i ko i kojim povodom zove“, počinje priču o iskustvu sa koronavirusom naša sagovornica, Cetinjanka, T.N.
„Vaš otac je pozitivan. Za sada se razvija blaga klinička slika. Takođe, i vaš brat je pozitivan, pa shodno tome molim Vas da dođete sjutra u osam sati da Vas testiramo”, poziv je nakon kojeg je uslijedila borba za zdravlje.
Nakon poziva epidemiološke službe, zabrinula se za svoje bližnje. Pozvala je odmah oca. Iščekivanje da se javi, učinilo joj se da traje čitavu vječnost.
„Telefon je dugo zvonio, a kad se javio jedva sam imala snage da razgovaram sa njim i pitam ga kako je, kako se osjeća. Onda sam pozvala i brata, da provjerim kakva je kod njega situacija“, prisjeća se naša sagovornica.
I, tek kada se razboli neko nama blizak, shvatimo koliko je virus opasan, da je tu, blizu nas. Prisjetimo se svih informacija koje smo pročitali. Javi se strah, za zdravlje, za život, porodicu.
„Nakon završenog razgovora briznula sam u plač. Razmišljam o ocu i prolaze mi kroz glavu najgore slike. Pitam se - kako ćemo sve ovo preživjeti?“, brinula je T.N.
Optimizam i podrška majke učinili su borbu lakšom i bili motivacija.
Strah za porodicu: Poslije poziva epidemiologa, odlazi u Dom zdravlja na testiranje. Čekala je par dana, a onda dobija pozitvan rezultat. Iako je i sama bila zaražena virusom, njena najveća briga bili su roditelji.
„Moj otac, čovjek koji ima 60 godina, pozitivan je na koronavirus, potom, moj brat, asimptomatičan je bio, ali je pozitivan na virus. Ipak, on je bio ‘super’, nije imao nikakve simptome, radi u Budvi i zarazio se na poslu“, prisjeća se T.N.
Zbog obaveza, T.N. je boravila u Podgorici, ali nakon saznanja da je pozitivna, vratila se kući na Cetinje. Sve češće mlađa populacija ima teže simptome, a o tome svjedoči i naša sagovornica.
Foto: Crveni krst Cetinje /arhiva
Iako je brinula za oca, ipak je ona bila ta koja je virus teže podnijela.
„Brinula sam za tatu, razmišljala sam kako će on to prebroditi. Ipak, tata je to bolje podnio od mene jer, kako je vrijeme odmicalo, počela su da mi se javljaju kratka gušenja, imala sam jače gušenje četiri puta“, priča se T.N.
Ističe da je odnos medicinskih radnika bio više neko korektan. Bili su tu u svakom trenutku, za sve informacije, savjete, podršku.
„Ljekove smo dobili na teret Fonda zdravstva - Pancef, Hemomicin i sve ostalo za jačanje imuniteta, a sirupe smo morali kupovati. Dostavu je vršila moja komšinica i tatin kolega sa posla, a za pomoć su nas pitale mamine koleginice“, zahvalna je naša sagovornica svima koji su pokazali dobrotu i humanost.
Najgori momenat kada ponestaju zalihe hrane u kući: Virus korona ne nosi samo brige za zdravlje, pogađa sve sfere života. Izolovani, u kući, nerijetko bez primanja, mnogi se teško snalaze i za najosnovije.
Od 16. marta 2020. godine,Crveni krst Prjestonice Cetinje je podijelio ukupno 3.750 paketa humanitarne pomoći, a pozivi za pomoć stižu svakodnevno. Problem sa nabavkom najosnovnijeg osjetila je i naša sagovornica.
„Stižemo do faze kada ponestaje zaliha hrane u kući. Gledam mamu koja se brine, ali ona ne želi da išta kaže meni. Mislim da je to bila njena najgora životna agonija. Ne može se izaći vani, nema ko, osim jedne komšinice da nam bilo što kupi i dostavi, jer su najbliže komšije umrle davno“, prisjeća se Cetinjanka T.N.
Foto: Crveni krst Cetinje/ arhiva
„Moraš da moliš ljude za osnovno, kada do banke ne možeš doći i podići novac, moraš alarmirati cijelu porodicu koja je u inostranstvu, da pošalju na račun komšinice, da bi nam ona kupila ono što je potrebno“, priča nam ona.
Volonteri Crvenog krsta svakodnevno su na terenu. Pozivi stižu iz svih djelova grada. U naselju Zagrablje, koje većinski naseljavaju Romi, od početka epidemije, podijeljena su 222 paketa humanitarne pomoći, podaci su Crvenog krsta. Podršku su pružili i porodici naše sagovornice.
„Crveni krst nam je dostavio neophodne namirnice. Na kraju je sve ispalo dobro“, osmijeh i optimizam naše sagovornice jači su i od virusa.
Crveni krst nema dovoljno sredstava, a način finansiranja ove organizacije je otežan. Nemaju nijednu profesionalno i stalno zaposlenu osobu u organizaciji i sve funkcioniše na dobrovoljnoj osnovi, svi volontiraju.
„U ovom periodu imamo povećan broj zahtjeva za pomoći. Trudimo se da ispoštujemo sve sugrađane koji su u stanju potrebe, međutim, sada na jedan broj osoba koji imamo u redovnim okolnostima, dobili smo i novu kategoriju korisnika koji su ostli bez zaposlenja - usljed aktuelne epidemiološke situacije“, priča Božidar Drecun iz Crvenog krsta Cetinje.
Zbog virusa gubila i prijatelje: Nije lako biti drugačiji u našem društvu, tvrdiT.N. Kao Egipćanka često se bori protiv predrasuda. Ni obrazovanje, zaposlenost, nijesu joj dovoljni da bi je društvo smatralo - ravnopravnom.
,,Užasno je kad vas neko tek tako etiketira, plašimo se da upoznamo drugačije, čak i ta upoznavanja koja postoje su po sistemu “upoznaću te do određene granice, ali ne želim biti sa tobom kuma, prijatelj ili nešto više””, poručuje naša sagovornica.
,,Možete imati priliku da dobijete posao, imate sve kvalifikacije i dobro ćete obavljati sve zadatke, ali sama činjenica da ste Romkinja ili Egipćanka, da imate drugačiju boju kože, ime i prezime koje imate, biće dovoljni da vas poslodavac odbije”, problemi su sa kojima se pripadnici ove populacije svakodnevno suočavaju, ističe T.N.
Foto: Crveni krst Cetinje/ arhiva
Svaki dan je nova borba, za osnovno, za jednakost. Sa koronavirusom još jednom je doživjela nerazumijevanje okoline.
„Stigmatizacija prema osobama koje su oboljele od kovida je očigledna. Sam osjećaj da ste zaraženi, užasan je. To će priznati svako ko je prebolovao ili boluje. Ne znam da li mi je gora bila pomisao da sam ja zaražena ili to što su kolege bile u izolaciji“, priča naša sagovornica.
„Razmišljala sam o simptomima, strahovala za zdravlje ljudi sa kojima radim. Nervoza tokom iščekavanja rezulatata bila je velika. Na svu sreću niko nije bio pozitivan, niti su im se razvili simptomi“, srećna je što su njene kolege prošle bez bolesti.
Osudu je najmanje očekivala od onih koji se svakodnevno bore protiv predrasuda, onih koji su do tog testa bili njeni prijatelji.
„Najgora stvar je što osobe sa invaliditetom znaju da osuđuju, oni koji se i sami suočavaju sa osudom. Dvije osobe sa invaliditetom, sa kojima sam se družila, su prekinule kontakt sa mnom jer sam se - zarazila. Doživiš osudu od osoba od kojih ne bi trebalo i koje se i same svakodnevno bore sa stigmom“, priča T.N. i poziva sve ljude da podrže one koji se zaraze virusom u njihovoj borbi.
„To je moje iskustvo sa korona virusom - iskustvo jedne Cetinjanke!“, poručuje za kraj naša sagovornica, podsjećajući da ne bi trebalo dijeliti ljude po naciji, vjeri, religiji, društvenom statusu jer virus - ne bira.
Tekst je nastao u okviru projekta pomoći Journalism Emergency Relief Fund - Google News Initiative
