Navikli smo na retoriku da su svaki izbori u Crnoj Gori ''istorijski'' ili ''presudni''. I kad se čovjek osvrne na to, a da ne ulazi u detalje, stvarno pomisli kako je takvo tumačenje zapravo dosadno.
Takvo ''opušteno'' gledanje procesa nas je i dovelo do situacije u kakvoj smo danas. Solidan procenat ljudi nije smatrao da retrogradne struje ikad mogu da zagospodare ovim kršem – i prevarili su se. A upravo te struje, prosrpske, prigovarale su da se pričom o identitetu sakrivaju problemi tranzicionih privatizacija, korupcije i nepotizma.
Čim su uz pomoć Crkve Srbije formirale izvršnu vlast, prioritetne teme kojima su se bavili bile su identitetske. To se desilo, retrogradni su zagospodarili, i agoniju proživljavamo evo još malo će treća godina.
Znači, ipak su svaki izbori bili presudni i istorijski. Dokle god se Crna Gora bude kretala ivicom ambisa i najmanje talasanje može biti kobno. To znači da opuštena izborna atmosfera ni ne može postojati, a svaki su izbori presudni. Nažalost, dozvolili smo to da svake četiri godine moramo strepjeti oćemo li izgubiti državu.
Igrali smo se prije tri godine i ništa pozitivno nismo dobili
Svaki izbori su posebna priča. Ne prevelika, ali ima nijansi koje utiču na različit odabir građana. Ovi predsjednički su zanimljivi jer se bira pojedinac i najbolje predstavljaju sliku društva. Odgovaraju na pitanje šta je građanima ideal lidera i kakvu politiku treba slijediti.
Isto će tako da daju odgovor na pitanje kuda građani Crne Gore žele da njihova država ide? Da li dalje put ambisa ili nazad na pravi put?
Kad se pogledaju kandidati koji pretenduju na ovu časnu funkciju odgovor bi trebalo da bude jednostavan. Nažalost, nije. Crnogorsko građanstvo i dalje obitava u predpolitičkom momentumu i ne zna kako da pravilno donese izbor. Novac, manipulacije, agitovanje, igranje vjerskim, nacionalnim i drugim osjećanjima, sve su stvari koje pojedinca ćeraju da donese iracionalnu odluku.
Mislim, prvo treba pogledati ko su uopšte kandidati i kuda bi nas odveli? Da li stvarno možemo kao predsjednika svih građana zamisliti četničkog vojvodu koji je protraćio pola života u zatiranju svega crnogorskog, iako se sad odjednom kao kaje zbog toga? Kad toliko sebe potrošiš u nečemu zlom, nije kampanja mjesto za okajavanje grijehova, nego manastir.
Još manje se tu može viđeti politički egomanijak sa crvenom kravatom koji je maltene suze lio kad su ga micali sa jedne druge funkcije. Kad su samoproklamovani pomiritelji, pod sloganom pobjede a ne podjele, došli na prvi test nepristrasnosti, bez razmišljanja su se priklonili snagama destrukcije. Ta priča je i više nego istrošena. Upravo su je uništili ćutanjem na očigledne i velike probleme i partijsko zapošljavanje ''kusog i repatog''.
Dobar dio građana zalećeće se put Evrope sad i njihovog ''neplaniranog'' kandidata. Okej, dobra je priča o hiljadu eura plate. Mislim, dobro zvuči. Samo što ni u jednom scenariju nije realna, kad se malo razmisli o tome. Cijene su pošle u nebo, državne i opštinske finansije su u kolapsu, a povećane plate traju još manje nego prije.
Dok god se Crna Gora bude kretala ivicom ambisa i najmanje talasanje može biti kobno
Sve je to zasluga eksperata iz bijeloga svijeta koji se kao odrekoše svojih milionskih plata kako bi pomogli rodnoj grudi. I Amfilohiju. Ako neko na prvi pogled ne vidi da se radi o vrhunskoj prevari, onda ga ne treba ni ubjeđivati u suprotno. Na kraju krajeva, dokazi o milion drugih prevara svakodnevno iskaču. Mada, racionalnom čovjeku bi dotični bio prekrižen najprije zbog one izjave oko padanja crnogorskih glava na Cetinju.
I kuda onda da ide Crna Gora, ako je pređašnja tri vode u sunovrat kojem su u svojoj dužoj ili kraćoj političkog karijeri tako jako stremili?
Sad će prosječan protivnik minulog režima reći: „E, nećemo ni Đukanovića!''. Okej, ne morate. Nije bezgrešan. Ne postoji takav na svijetu. Svako je pun vrlina i mana, to je karakteristika čovjeka i nešto što ga razlikuje od životinja koje imaju, posve proste, instiktima vođene interakcije sa pripadnicima svoje vrste.
Ono što mu se mora priznati je kontinuitet evropskog i zapadnog puta. Možemo se složiti da je Crna Gora nekada umjesto asfaltom sa četiri trake išla makadamom, ali je taj put vazda vodio ka istom cilju. I u ovom trenutku to je jedino bitno.
Prije nabrojani dokaz su da svaka promjena ne mora nužno da bude nabolje. Takva je politika, uvijek postoji gore i gori. Naravno, ko objektivno sagledava stvari, a ne iz mržnje, pizme, neučinjene usluge ili slično. Mislim, opravdani su i ti izgovori, ali s putem kojim idemo nema igre.
Igrali smo se prije tri godine i ništa pozitivno nismo dobili. Naprotiv, okrenuli smo se za 180 stepeni i krenuli nazad, trčećim korakom put ambisa. E, pa vrijeme je da se to promijeni.
Prst na čelo, crnogorski biraču! Razmisli dobro. Kuda ići? Da li se kockati biranjem onih čije namjere ne znamo? Trenutno je jedino to bitno, jer Evropa nema alternativu. Tamo je Crnoj Gori vazda i jedino bilo mjesto.
