U radu pod naslovom u prijevodu sa italijanskog na crnogorski jezik «FRANCUSKA I CRNA GORA [1] - Otvoreno pismo francuskom narodu [2], objavljenom 1926. u Milanu, prof. dr Antonio Baldaći dalje piše:
“Srbija, koju je Austrija uništila na sopstvenoj teritoriji, a spasao je Jadranski sporazum, u svojoj gordosti nikada ne bi mogla da podnese da duguje spas maloj Crnoj Gori, te je stoga potražila i našla Francusku kao zaštitnicu u odmazdi prema Crnoj Gori.
Delari, desna ruka velikog knjaza Danila, pisao je 1863. godine:
"Oko male crnogorske nacije, koja je jedina bez prestanka branila svoju vjeru i nezavisnost, sabrale su se za pet vjekova borbi naklonosti i nade sveg srpskog stanovništva što je u Turskoj zadržalo hrišćansku vjeru. Crnogorski narod tako je postao njihova glavna uzdanica: eto šta čini njegova snaga i hrabrost.
17Pošteni, trezveni, snažni, smjeli, inteligentni, Crnogorci čuvaju veliko dostojanstvo karaktera.
Kada putnik iz turskih provincija dolazi u Crnu Goru, novi i neočekivani prizor pruža se pred njegovim očima. Svuda, uprkos surovosti tla, može se vidjeti trag rada i obrade zemlje. I najmanje parcele zemljišta, u udubinama i pukotinama stijena, obrađuju se, njeguju i štite od svih nepogoda sa brižljivošću i pažnjom koja je melem za oči. Osjeća se da Crnogorac voli svoju zemlju".
Francuski narod je nemoćan da brani prava slabijih, jer njegova vlada to ne želi. Poznato je da je francuska štampa velikim dijelom potkupljena u i službi određenih interesa. Mi smo bezuspješno kucali na sva vrata: svaka su ostala čvrsto zatvorena, osim u listu Humanité.
Za francuske novine, riječ Crna Gora sinonim je za "nacionalnu opasnost". Potpuna zavjera ćutanja ostaje dakle na snazi u Francuskoj i to dokazuje da su francuski listovi zajamčeno u službi Beograda. Samo da navedemo jednu činjenicu, vidjeli smo u Figarou od 5. novembra članak preko cijele strane koji opisuje "pobjednički put" srpskih vladara po Crnoj Gori, finansijsko stanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i druge vanredne okolnosti kroz koje su Ke d'Orsej i jugoslovenska ambasada veličali francusko-jugoslovenski imperijalizam.
Savo Raspopović u Bolonji 1922, sjedi u sredini sa bradom
Nasuprot onome što se događa u parlamentima drugih zemalja, u francuskom parlamentu nijedan poslanik u zadnjih nekoliko godina nije uzeo riječ u korist Crne Gore. Ovo je veoma bolna konstatacija, posebno kada se francusko ćutanje uporedi s interesovanjem koje za Crnu Goru pokazuju engleski Gornji i Donji dom. U Ke d'Orseju, u ministarstvima, u vojnim krugovima Crna Gora više ne postoji.
U najznačajnijim bibliotekama naše metropole, prebogatim građom o svakoj temi, nalaze se nezvanične ili zvanične publikacije francusko-jugoslovenske propagande na štetu Crne Gore, ali posebnih publikacija u korist Crne Gore gotovo da uopšte nema.
Kroz ove publikacije, koje se odnose na period pripreme mira, otkrivaju se razmjere francusko-jugoslovenske propagande protiv Crne Gore. Među djelima ove vrste u prvom redu su najnedostojnija.
Zavjera ćutanja u Francuskoj na temu Crne Gore sasvim je drugačija od one koja se već tri godine primjećuje u Italiji. Kod nas tišinu nameću sporazumi koje su ratifikovale ranije vlade, a koje sadašnja vlada mora da poštuje: tamo je međutim to izbjegavanje ono što stvara pravilo.
General Franše Despare
Francuski narod treba da zna da narod Crne Gore voli svoju otadžbinu i slobodu. Kao ni u jednoj drugoj zemlji, otadžbina je za crnogorski narod prva istina i jedina nužda, koja ne može da stane ni u kakvu doktrinu, niti u osobu nekog kralja ili kneza, ne može se istrošiti u dugom gerilskom ratovanju, niti se iscrpjeti u nadi u pobjedu, u tjeskobi iščekivanja. Otadžbina je u Crnoj Gori povlastica svih: to je ideja u svoj svojoj veličini i jedinstvu, i ne priznaje ograničenja, niti razlike pred njihovim zakonom. Ona je ljubav. Ona je čist život čistih ljudi, kao što su junaci koji su za nju ginuli tolika stoljeća, sve do posljednjeg, Raspopovića[3].
Francuski narode, u tvom sopstvenom interesu i u najvišem interesu pravde, potraži istinu, slušajući glas tvog velikog Alijea. On je rekao da je istina jedan oblik pravde, štaviše to je najviši oblik pravde.
Klapared je pisao: "Crnoj Gori, ranjenoj i obespravljenoj, nikakvu pravdu ne donose pokušaji da se prikrije istina. Zabluda služi samo uzurpatorima, dok je istina o Crnoj Gori, koju iznose g. Vitni Voren i nekolicina drugih, prava pravda".
Vitni Voren
Plemeniti francuski narode, nikad nemoj zaboraviti da su savezničku Crnu Goru preplavile i okupirale francusko-srpske trupe. Francuske trupe su bile te koje su predale Crnu Goru Srbiji. Francuski narode, ova sramota kalja tvoju istoriju.
Narode Francuske, zakoni gostoprimstva, sveti skoro svim ljudima na svijetu, moraju biti utoliko svetiji za tebe, jer ti si rođen iz Revolucije, koja je željela iskupljenje čovječanstva. Sjeti se, narode Francuske, da su kralj i vlada Crne Gore, poslije katastrofe, poslije spasavanja poražene srpske vojske, odabrali da se sklone u Francusku, gdje ih je kao goste pozvala tvoja vlada.
Sjeti se da je velikom i viteškom kralju i njegovoj vladi Vlada republike potvrdila u svakoj situaciji da će Crna Gora biti obnovljena kao država. Ta sramna izdaja još nije iskupljena. U tome je tvoja teška krivica, o francuski narode, i ti, koji si plemenit, znaš šta ti je dužnost kako bi otkupio versajski zločin protiv Crne Gore!
Moje otvoreno pismo francuskom narodu navelo me je osam mjeseci kasnije na sljedeće zapažanje o francusko-jugoslovenskom sporazumu i Italiji.
Potpisivanjem Tiranskog sporazuma, politici "Balkana balkanskim narodima" pod beogradskim imperijalizmom zadat je smrtonosni udarac, a vlada koja je podržava počela je da pokazuje žestoku nervozu prema Italiji. Od tog trenutka Jugoslavija je poput Pepeljuge kucala na sva svjetska vrata.
Klečeći pred kapijom Ke d'Orseja, kao 1914, kada su zbog nje Francuska i Rusija zapalile ovaj naš jadni svijet, tamo je našla iste činioce kao tada, ili samo malo drugačije, s Poenkareom na čelu, kako i ovaj put traže način da stignu do novog pokolja preko istog balkanskog posrednika.
Tako je potpisan sporazum koji je Francuska razmatrala protiv nas, nakon mnogo nesigurnosti i prinudnih odlaganja uslijed neprimjenjivanja Netunskih konvencija, što se u Parizu protumačilo kao provokacija, dok na kraju od svega nije ispalo ništa.
Taj događaj naročito je nakitio generalni sekretar Ke d'Orseja, Bertelo [4], stalni masonski agitator na Balkanu, i kao što je poznato, pobornik judaističkog kapitalizma i špekulacija koji vladaju u Parizu i pružaju svoje pipke od Jadrana do Žutog mora. Bertelo je pravi gospodar Ke d'Orseja. Prije nekoliko godina skinut sa svoje visoke funkcije, uslijed bankrota Kineske banke, vratio se u igru još jači nego ranije.
Francuski predsjednik Rejmon Poenkare
Po savjetu Ninčića i njegove klike, on je nedavno bio u inspekcijskom obilasku balkanskih zemalja, zadržavši se najduže u Beogradu, gdje je dogovoreno da se ubrza potpisivanje sporazuma i konačan ulazak Francuske u prikriveni italijansko-jugoslovenski sukob. Berteloovo propagandno putovanje podstakla je i zabrinutost u Francuskoj i Maloj Antanti zbog revizionističke kampanje lorda Rotermera, te su tako pored Jugoslavije uvjeravane u potpunu francusku podršku i Rumunija i Čehoslovačka, kojima je bilo u interesu da mirovni sporazumi ostanu nepovredivi.
Francuski narod sklon je konzervativnoj politici, ali ovim Sporazumom vlada pokazuje da se sprema na nove pustolovine. U francusko-jugoslovenskom sporazumu jedva da je prikriveno pravo vojno savezništvo i zauzimanje stava prema Društvu naroda u slučaju da neke njegove odluke ugroze bezbjednost sporazumnih strana.
To je sasvim jasno, ali iza kulisa se odvijaju i druge stvari kojima sigurno ne mogu biti zadovoljni ni u Londonu, gdje se, kao i u Rimu, zna da je Francuska formalno dobila vojno zapovjedništvo u jugoslovenskim ratnim lukama, zadržavajući pravo da u njima odmah podigne utvrđenja i započne odbrambene radove, kao da će svaki čas izbiti rat. Misli se na čuveno italijansko iskrcavanje u Dalmaciji i želi se utvrditi oblast između Šibenika i Kotora kako bi mu se mogli suprotstaviti!
U međuvremenu, oni koji, kao i mi, zaista vole francuski narod i željeli bi da s njim uspostavi odnos srdačnog razumijevanja kako nalažu interesi iste rase, opet su nemoćni pred ovim naoružavanjem Beograda i Pariza protiv Italije.
Danas je Francuska razjasnila svoj položaj prema saveznici koja joj je donijela rat skovan između Poenkarea i Izvoljskog, saveznici koja ju je spasla od nemačke invazije. Zar Francuska dakle ne želi da shvati da radi zaštite svojih najviših i vitalnih interesa na Jadranu moramo presjeći svaku sentimentalnost i krenuti svojim putem, što zahtijeva odriješene ruke na Jadranu, jer treba da riješimo problem prostora za svoje stanovništvo i vjerujemo da je taj cilj ostvariv preko Balkana?
Ni Austrija se nije usuđivala na takve poteze protiv Italije na Jadranu kao danas Ke d'Orsej. Austrija i Italija jamčile su jedna drugoj za međusobne uticajne sfere; ali Austrija je to mogla zahtijevati jer je imala neposrednu prevlast na našem moru, dok Francuska dolazi da se tu smjesti kao uzurpator i remetilac mira.
Antiitalijansko ludilo koje je obuzelo jugoslovenske nadležne zvaničnike moralo je naići na plodno tle u Ke d'Orseju, koji se pokazao kao najrevnosnija podrška nasilničkoj i apsurdnoj kampanji koju je Jugoslavija uvijek vodila protiv nas.
Na sreću, francuski narod se značajno razilazi s njima u procjeni ciljeva ovog projugoslovenskog poteza i ima razloga za nadu da će, nakon pažljivog razmatranja, Ke d'Orsej i njegovi beogradski sateliti ostati praznih šaka” [5].
(Kraj)
[1] Antonio Baldacci, “Scritti Andriatici“, Bologna, 1943. Naslov originala je: Francia e Montenegro (1926-27). Tekst je u istoj knjizi objavljen na stranicama 309-317.-Prim. N.A.
[2] Iz časopisa "Adriatico Nostro", VI, VII, br. 61, januar 1926; VII, IV, br. 82-83, oktobar-novembar 1927.
[3] Savo Raspopović, crnogorski ustanik, komitski vođa, komandir crnogorske vojske-nap. N.A.
[4] Čovjek koji je u austrijsko-srpskom konfliktu 1914. godine odigrao katastrofalnu i svima poznatu ulogu i dalje je na svom mjestu i ima neograničenu vlast. On i dalje usmjerava francusku politiku; njegova doktrina se nije promijenila; ona priprema zastrašujući povratak.
[5] S italijanskog prevela dr Deja Piletić.
