Volim da pravim analogije po onoj latinskoj “historia est magistra vitae”, pa ću tako nakratko napraviti restrospektivu događaja za koju vjerujem da će biti zanimljiva.
Po nagovoru vladike Rada-Njegoša, Grahovljani, na mjestu na kojem se sada nalazi velelepni spomenik Savi Kovačeviću, podigoše ozbiljno utvrđenje za odbranu od Turaka.
Cetinje ima samo jedan problem - previše je crnogorsko!
Međutim, iznenadni turski napad zaprijeti Crnoj Gori u mjeri da je i samo Cetinje bilo u opasnosti. Suočen s teškim izborom Njegoš se obrati grahovskim glavarima te im naredi da odustanu od borbe i da utvrđenje predaju Ali Paši Rizvanbegoviću.
„Šta nam uradi, gospodare”, sa prijekorom ga upitaše prisutni Grahovljani! Njegoš malo zasta pa, skoro sa suzama u očima, oštro imodgovori - ako padne Grahovo neće pasti Crna Gora, ali ako padne Cetinje, pala je i Crna Gora.
Dakle, ako je vjerovati Njegošu, Crne Gore bez Cetinja nema! Kao što ni Grahovljanima nema sunca dok iza Lovćena ne izađe, kako tada tako i danas!
No ako je vjerovati budućem predśedniku koji ne želi čast kojom se nijedan od predśednika regiona ne bi mogao podičiti, a to je da položi zakletvu svojoj zemlji na “tronu” koji neprekidno traje već hiljadu godina, onda se bez Cetinja u modernoj Crnoj Gori izgleda može.
Ako je vjerovati predśednikovom bliskom saradniku, onda bez Cetinja ne da se može, već istozaslužuje jednu dobru dekontaminaciju!
Ako je vjerovati televizijama Pink, Happy i crnogorskim “hepi medijima” koje su nesebično svih ovih godina bodrile pobjedničku većinu sa posljednjih izbora, Cetinje je definitivno legitimna meta.
Ako je vjerovati pojedincima sa Twittera, Cetinje više i ne zaslužuje da bude prijestonica i možda bi tu “titulu” trebalo dati nekom drugom gradu, po mogućnosti što sjevernijem.
Ako je vjerovati i onim jako ostrašćenim pojedincima, Cetinje zaslužuje mnogo goru sudbinu od dekontaminacije...
Ako im je vjerovati?
Što je, zapravo, to što u prijestonici još od 1918. naovamo kvari idilu neke “prave” Crne Gore? Odgovor je prost da prostiji ne može biti.
„Problem” sa Cetinjem je taj što je ono izvorište Crne Gore! A problem sa izvorištem je taj što koliko god da ga mutite iz zemlje uvijek nanovo izlazi bistra voda. Dakle, džaba rabota. Zato Cetinje jeste onakvo kakvo jeste - grad jasnih stavova, procrnogrskih i prograđanskih. Odatle sva frustracija i mržnja „new age glavara” prema gradu koji za laž ne haje.
Pa, kada se već voda ne može zamutiti na izvoru, može nizvodno bez problema i uz malo truda. Potrebno je samo marginalizovati Cetinje do nivoa u kojem Crnoj Gori suštinski neće ništa značiti njegovo postojanje. To je početak neke nove faze u kojoj će sve biti moguće - od Open Balkana do Srpskog Šengena, od ulice Kneza Mihajla do ulice četničkog komandanta Blagoja Jovovića.
Dakle, pošteno govoreći, Cetinje ima samo jedan problem - previše je crnogorsko! A to je problem koji naredna faza obračuna sa Crnom Gorom ne želi da ignoriše.
Da li je to Crna Gora na koju je mislio Njegoš kada je tražio od mojih predaka žrtvu tog ljeta na Grahovu? Čisto sumnjam! Znam da moja nije! Kao što nije ni slobodnih medija i ljudi koji se danas nalaze na udaru samo zato što ne praštaju izlive mržnje prema gradu koji je simbol iskonske i istinske Crne Gore.
