''No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi'', reče davno vladika Rade.
Ja bih dodao da ne haje ni za Marka, ni za Emire, ni Vučiće ni za ostale koji kao oštre srednji prst na nju. Nije je mnogo zabrinjavalo ni kad su mnogo jači oštrili sablje i haubice, pa će još manje za one koji kao potežu svoje mikro rabote na crnogorsku himnu, ili vele da tako treba. Svi će oni jednoga dana minuti, a Crna Gora i njena himna ostaće vječno.
Mislim, mi smo navikli da na nas pucaju sa svih strana, i od spolja i iznutra. Toliko smo navikli da nas i ne uzrujava što rade neki Emir, Nemanja, Marko ili Aleksandar. To su totalno marginalni i nebitni likovi. Problem je činjenica da jedan obnaša funkciju predsjednika drugog po važnosti grada u dragoj nam domovini, a da ni institucije ni oni koji ga drže na vlasti ne vide u njegovom ponašanju ništa sporno.
147Drugi je problem to što druge institucije ne rade ništa da se bjelosvjetskoj ološi koja bi da šilji svoju mikro rabotu na ovu državu zabrani ulazak u nju. Spisak takvih je dugačak. Nažalost, bojim se da ćemo se načekati dok se takvima ne stavi znak stop na crnogorskim graničnim prelazima.
Reče Emir Kusturica, duhovnog imena Nemanja, da bi ''pripadnici srpske nacionalnosti mogli da zatraže od Boga da im srednji prst dizajnira nekako teleskopski pa da mogu da ga uvlače svaki put kad se intonira crnogorska himna''. Ah, kako li se svaki srpski grijeh ili peh automatski obrne na priču o srpskoj ugroženosti! Ta je argumentacija toliko već izlizana da u nju ne vjeruju ni najgori botovi Aleksandra Vučića. Mislim, eej, prošlo je gotovo tri decenije od kraja rata kojeg ste izgubili na konto te priče i još niste smislili novu foru za mobilisanje izluđelih masa?
Sa druge strane, ne mogu ni da zamislim što bi se desilo da je neki Crnogorac, Bošnjak, Hrvat ili bilo ko drugi potegao srednji prst tokom intoniranja srpske himne. Na stranu što i ta himna sadrži nacionalističke i ekspanzionističke elemente. Što se bar Crne Gore tiče, neko takav bi bio automatski razapet kao neko ko širi mržnju, k(a)ncern bi odmah počeo sa tekstovima u kojima osuđuje jedno lice iste medalje, počeli bi da sikću razni branitelji ugroženog naroda koji je toliko „propatio“ pod trodecenijskom vlašću depeesa, a pojedini endžioui bi oštro reagovali i pozivali organe da intervenišu. Abazović bi vjerovatno opet zapjenio kako je to sve maslo Ubovića i Bemaksa, kavačkog klana i svih ostalih koji žele da sruše harmoniju koju je on kao sagradio.
Naravno, sa druge strane, živ se glas ne čuje nikome kada drugi šilje rabote na Crnu Goru. Nema ni k(a)ncerna, ni tekstova, ni ugroženih Srba, ni endžioua, ni Abazovića, ni njegove pjene na ustima. Sirak tužni bez iđe ikoga. Naravno, to daje vjetar u leđa raznim šišnjarima, reperima, anonimcima i ostaloj ološi da pljuju i uriniraju po Crnoj Gori i njenim simbolima i da za to ne odgovaraju. Štaviše, takvo ponašanje je i poželjno.
Mislim, ono što se naziva premijerom javno se hvali svojom izdajom tj. prevarnim potpisivanjem nekakvog ugovora koji je sklopio sa Perićem i Mićovićem. Ugovora koji će prvom prilikom završiti u Zdravkom šrederu za koji je onomad mislio da je klima uređaj.
Kad jedna država ima takvog premijera onda ne začuđuju ni Marko, ni Emir, ni Nemanja, a ni Aleksandar. Italijani bi rekli ''tutto passa'' iliti ''sve prolazi'', pa će i oni. Nestali su i ostali neprijatelji Crne Gore, svi oni što su mislili da je kao ponižavaju i tome slično. Njih nema, a ona je evo tu.
I da - da je vječna!
