Za rad u crnogorskim medijima javilo se svega nekoliko svršenih studenata novinarstva. Sa druge strane, recimo dvoje novinara je kao mjesto gdje želi odraditi svoj pripravnički izabralo prodavnicu auto-dijelova, po jedno prodavnicu obuće, Caritas Barske nadbiskupije, Crveni krst Cetinje itd. Većina sebe vidi u političkim partijama i nevladinim organizacijama.
Rezultati analize Sindikata medija Crne Gore koji su pokazali da 30 odsto novinara nema redovna primanja, a čak 60 odsto njih radi vikendom i praznicima, da nijesu plaćeni za prekovremeni rad, možda i najbolje objašnjavaju činjenicu zašto studenti novinarstva ne žele da budu novinari. Pa, ipak, pitanje je zašto studiraju taj fakultet ako ne žele da rade taj posao. Ili možda bolje, kada u stvari shvate da je mnogo bolje ići u stranku nego u mediji?
Kriza na tržištu: Profesorica Fakulteta političkih nauka (FPN) Nataša Ružić kazala nam je da izbor budućeg radnog mjesta dosta zavisi od samih preferenci studenta.
„Na primjer, zanimljivo je da studenti treće godine studija više žele da rade kao pr menadžeri, dok su studenti druge godine zainteresovaniji za novinarstvo. Osim toga izvještaji Sindikata medija Crne Gore uporno nas upozoravaju kolike su prosječne plate novinara, u kojim uslovima rade i slično. Zato me ta činjenica, iskreno rečeno, ne čudi“, navodi Ružić.
Ona ističe da profesori na fakultetu objektivno predstavljaju profesiju novinarstva svojim studentima.
„Objektivno objašnjavamo u smislu da novinarstvo nije ta struka gdje vi možete zaraditi ogroman novac. Ukoliko žele da zarade novac i da se bave biznisom onda treba da idu na Ekonomski fakultet“, podvlači Ružić.
Ružić dodaje da su mediji u krizi još od 2008. godine, što je, kako je kazala, bio jedan od razloga zbog kojih je studijski program Novinarstvo, preimenovan u Medijske studije i novinarstvo 2016. godine.
„Mi smo svjesni krize na tržištu i svjesni smo toga da studentima moramo dati šire mogućnosti zaposlenja. To znači da mi osposobljavamo buduće novinare, pr menadžere i medijske analitičare koji mogu raditi u nevladinom sektoru, privatnim kompanijama i državnim institucijama, tj. studenti koji završe novinarstvo ne moraju da rade samo kao novinari“, naglasila je profesorica FPN.
Izbor prepušten visokoškolcima i poslodavcima: Portparolka Ministarstva prosvjete Milica Lekić kazala nam je da oni ne mogu uticati na izbor visokoškolaca.
„Program funkcioniše tako što imate četiri ili pet preferencija zatim studenti sami odlučuju. Ne može Vlada, uslovno rečeno, da tjera bilo koga da odradi pripravnički tamo gdje ne želi. Ono što Vlada može da uradi jeste da ponudi radna mjesta koje će visokoškolci izabrati na osnovu svojih preferncija i na osnovu potražnje samih poslodavaca“, objašnjava Lekić.
Kao jedan od osnovnih kriterijuma ona navodi prosjek i dodaje da svako ima pravo da konkuriše gdje mu odgovara što, kako kaže, ne znači i da će dobiti to mjesto.
„Što je osobi koja se prijavila veći prosjek to ima veću mogućnost da pođe kod poslodavca kod kojeg želi da radi i sam izbor Vlada je potpuno prepustila poslodavcima. Oni znaju koji profil radnika im je potreban, dok sa druge strane mladi ljudi koji su završili fakultete znaju za što su zainteresovani, i na osnovu toga se uparuju. Sistem je vrlo jednostavan tako da teško da možete nekoga na silu tjerati da završi pripravnički tamo gdje ne želi“, navodi Lekić.
Digitalizacija medija: Digitalizacija medija je proces koji je zahvatio cijeli svijet i veliki broj analitičara napominje da se u modernim medijima od novinara često zahtjeva da, za približno istu platu, pored rada u redakciji, obezbjede fotografije i video sadržaj, kao i administriranje samog sajta.
Takođe, pojavom marketinga na društvenim mrežama zarada medija po tom osnovu značajno je umanjena.
Podaci istraživanja iz Sjedinjenih Američkih Država pokazuju da je zarada onlajn medija od marketinga porasla sa 1.5 na 3.5 milijardi dolara u periodu između 2004. i 2014. godine. Međutim, u istom periodu, printani mediji izgubili su nevjerovatnih 30 milijardi, tj. njihov prihod od reklama opao je sa 46.7 na 16.4 milijardi dolara.
Ovaj trend doveo je u pitanje nezavisnost i finansijsku održivost medija. Takođe, za posljedicu je imao otpuštanje velikog broja novinara, smanjenje plata, kao i sve veći broj obaveza za one koji su uspjeli zadržati svoja radna mjesta.
Isti su trendovi i u Crnoj Gori.
