Nikšićanka Anđela Radovanović (27) rođena je s urođenim oštećenjem spina bifida, što je naziv za rascjep kičmenog stuba, zbog čega nastaje nepotpuno zatvaranje kičmene moždine. Ubraja se u defekte neuralne cijevi. Neki oblici spine bifide mogu biti samo blagi defekti, ali najčešće je riječ o ozbiljnom stanju koje može uključivati paralizu mišića, gubitak senzibiliteta, infekcije, gubitak kontrole nad ekstremitetima i sfinkterima i rizik od slabijeg mentalnog razvoja.
Zavoljela sebe sazrijevanjem: Radovanović, na početku našeg razgovora, kaže da je odrastanjem počela da uviđa da njen invaliditet nije problem.
„Počela sam da shvatam da ću kroz život moći da koračam tek onda kad prestanem da želim da obujem štikle, potrčim i uklopim se u stereotipnu sliku savršenstva, i kad sam shvatila da je problem neprilagođenost društva koje postavlja barijere. Taj proces je bio dug i težak, ali ga ne bih nazvala pobjedom, već samoprihvatanjem koje mi je pomoglo da danas budem ono što jesam”, navodi Radović za Portal Analitika.
Djetinstvo u porodičnom ambijentu bilo joj je, kaže, uobičajeno – kao i kod braće i sestre. Roditelji joj nikada nijesu pravili ustupke zbog činjenice da ima invaliditet i učili su je da uvijek teži uspjehu, da ne dozvoli da je predrasude okoline pokolebaju i zaustave, te da nije ništa manje vrijedna, pametna i sposobna od bilo koga drugog. Međutim, najteži period u životu uslijedio je sa školskim danima.
„Tek sam u zrelijem periodu shvatila da su pojedine situacije s kojima sam se suočavala u školi zapravo bile vršnjačko nasilje. Ovo je naročito bilo vidljivo između petog i osmog razreda, kad je na klupi znala da me dočeka cjeduljica na kojoj je pisalo ʼćopavaʼ, uzimanje stvari i bježanje s njima kroz hodnik, a nešto kasnije, kad su svi izlazili, zaljubljivali se, ja sam bila dobra da se od mene prepiše domaći ili da čuvam torbice dok drugi igraju. Ovo pravljenje razlike u ranim godinama ostavilo je neke tragove na moj život s kojima je bilo teško i bolno suočiti se. Tek u srednjoj školi, i pogotovo na fakultetu, uspjela sam da ne budem osuđivana i gledana kroz prizmu predrasuda, već kao osoba sa svim svojim manama i vrlinama”, ističe naša sagovornica.
Ranije su je, navodi, pogađali loši komentari koje je slušala u prolazu, na ulici ili prevozu.
„Predrasude o osobama s invaliditetom su toliko duboko ukorijenjene u naše društvo da moramo još mnogo raditi na njihovom razbijanju. Smetalo mi je kad roditelj povuče dijete za uvo ako pokaže na mene... Vremenom sam naučila da se na takve svakodnevne situacije ne obazirem i da svaki put kad mi se ukaže prilika objasnim da moj invaliditet nije loš, pogrešan i nešto čime roditelj treba da zaprijeti djetetu ako ne bude poslušno”, napominje ona.
Radovanović ističe da prihvatanjem identiteta dolazi i emotivna zrelost.
„Osobe s invaliditetom se vrlo često doživljavaju kao aseksualne, kao neko ko nije u stanju da igra tradicionalne uloge u partnerstvu ili porodičnom životu. Tek sa prihvatanjem svog identiteta, kada počnete živjeti svoj život onako kako mislite da treba, a ne kako okolina očekuje, dolazi i emotivna zrelost i spremnost da se uđe u vezu, što znači i samostalne izbore, neprihvatanje bilo čega što vama odgovara zbog stava okoline da je ʼdobro da vas kao ženu s invaliditetom bilo ko hoćeʼ”, kaže Radovanović.
Sagovornica Portala Analitika počela je da radi još u toku studija u različitim NVO koje su se bavile pravima osoba s invaliditetom. Nakon završetka studija, jednu školsku godinu provela je radeći kao saradnica u nastavi na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore i paralelno s tim došla u Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), gdje je zaposlena već tri godine. Upravo joj je, dodaje, iskustvo u UMHCG-u pomoglo da sazri, prihvati sebe, razvija sposobnosti i talente i bori se da se druge osobe s invaliditetom ne suočavaju s preprekama i predrasudama s kojima se ona suočavala.
Radovanović smatra da svako od nas kao pojedinac treba da doprinese pozitivnoj promjeni, počevši od nekih svakodnevnih sitnica, kao što je prestanak parkiranja na spuštenim ivičnjacima i obilježenim parking mjestima.
„Kroz prihvatanje vršnjaka s invaliditetom u obrazovnom sistemu, ravnopravnog odnosa prema OSI u okruženju i poimanja da problem nije u osobi i njenom invaliditetu, već u samom društvu i barijerama”, podvlači ona.
Stereotip o invaliditetu kao tragediji: U UMHCG-u kažu da žene s invaliditetom kod nas još uvijek suočavaju s mnogobrojnim barijerama.
„Crnogorsko društvo je i dalje patrijarhalno i tradicionalno s duboko ukorijenjenim stereotipima o invaliditetu kao tragediji, te i dalje ženu primarno posmatra kroz tradicionalne uloge dobre supruge, majke i domaćice. U svjetlu predrasuda o osobama s invaliditetom kao manje vrijednim i sposobnim, one se rijetko vide kao neko ko može biti dobar u nekoj od ovih tradicionalnih uloga, pa je potrebno mnogo raditi na podizanju svijesti cijele zajednice da bi se ovi stereotipi razbijali”, ističu iz ovog udruženja.
Oni navode da su žene s invaliditetom nerijetko izložene različitim oblicima nasilja, koje ne prepoznaju ili koje ostane neprijavljeno zbog mišljenja da je ono prirodna kazna zbog invaliditeta
„Sve ovo dovodi do toga da su žene s invaliditetom višestruko diskriminisane, manje vidljive i u samom pokretu osoba s invaliditetom, te da im je daleko teže da ostvare prava u pojedinim oblastima, a najočiglednija je diskriminacija u vezi s ostvarivanjem prava na porodični život i zdravstvenu zaštitu”, objašnjavaju iz UMHCG.
Veliki problem za žene s invaliditetom je i zapošljavanje; a onda kad dobiju posao, suočavaju se s novim problemima.
„O tome svjedoči i činjenica da je broj žena u ukupnom broju nezaposlenih OSI veoma visok. Međutim, mnoge žene s invaliditetom, i kad dođu do posla, bivaju izložene ekonomskom nasilju, gdje se njihova primanja oduzimaju i bivaju korišćena od strane članova porodice ili partnera bez njihove saglasnosti”, zaključuju iz UMHCG.
Prema posljednjim podacima, u Crnoj Gori je od 2014. u projektima Zavoda za zapošljavanje (ZZZ) uključeno više od hiljadu osoba s invaliditetom, od kojih je 40 odsto produžilo radni angažman. Ipak, da bismo mogli govoriti o poštovanju prava OSI, a pogotovo žena među njima, potrebne su ozbiljne promjene za koje je potrebno vrijeme. I volja.
foto: privatna arhiva/Marko Ilić
