Prema njegovim riječima, Crna Gora je svojevrsni istorijski paradoks.
"Prije Prvog svjetskog rata u zemlji nije bilo ni jedne socijaldemokratske partije, a radnička klasa je bila statistička greška. Na Osnivačkom kongresu u Beogradu, iz Crne Gore je bilo samo šest delegata od ukupno 432, a sama Crna Gora je pripala Pokrajinskom komitetu za Bosnu, Hercegovinu i Crnu Goru, pa je tek je u aprilu 1920. uspostavljeno PK za Crnu Goru", naveo je Ražnatović, jedan od autora izložbe "Plamene zore - 100 godina od osnivanja Komunističke partije Jugoslavije".
Zato je, prema njegovom mišljenju, pobjeda KPJ na izborima 1920. u Crnoj Gori bila veoma iznenađujuća, ali i "pravi dokaz da su Crnogorci bili nezadovoljni njihovim statusom u zemlji".
ANALITIKA: Kako je tekao istorijat KPJ od osnivanja, međuratnog perioda do socijalistickog perioda?
RAŽNATOVIĆ: KPJ je osnovana ubrzo po uspostavljanju Kraljevine SHS, tako što su se ujedinile socijalističke partije i organizacije iz svih djelova novonastale države, osim Slovenije. Osnivački kongres je održan aprila 1919. u Beogradu, a partija je dobila ime Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Već naredne godine dolazi do prvog razlaza unutar partije, kada pobjedu odnosi lijevo radikalno krilo. SRPJ(b) mijenja ime u KPJ i pod tim nazivom će učestvovati u političkom životu KSHS.
Svoju snagu, Partija je pokazala tokom izbora 1920, kada je Filip Filipović pobijedio na beogradskim izborima, a sama KPJ je na izborima za Ustavotvornu skupštinu osvojila treće mjesto po broju mandata. Zbog straha od daljeg djelovanja komunista, vlasti KSHS su u decembru 1920. donijele Obznanu, kojom su zabranili njihov rad. Nakon ubistva Milorada Draškovića, kreatora Obznane u julu 1921, Narodna skupština KSHS je donijela „Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi“. Propisane su drakonske kazne za članove i simpatizere KPJ, a sama Partija je bila prinuđena da pređe u ilegalu. Uslijedile su teške godine za Partiju, koju su mučili kako unutrašnji (sukob sa frakcijašima) tako i spoljašnji (vlasti KSHS). Vrhunac političkog progona je uslijedio nakon uspostavljanja Šestojanuarske diktature i trajao je sve do 1932. kada je diktatura oslabila.
Uslijedila je obnova rada partije i jačanje njene djelatnosti u zemlji. Sa početkom Španskog građanskog rata (1936-1939), Partija je aktivno učestvovala na organizovanju i slanju dobrovoljaca kao pomoć republikancima u borbi protiv frankista.
To je ujedno i period Velikih čistki u Sovjetskom Savezu, kada je veliki broj jugoslovenskih komunista nestao. Uslijed te klime, Josip Broz Tito preuzima kormilo partije 1937. i okružuje se mladim i novim licima. Kriza je uspješno prebrođena i KPJ je rat dočekala sa jakom organizacijom. To joj je i pomoglo oko podizanja julskih ustanaka (osim u Makedoniji, koji je počeo u oktobru) kojima je počela četvorogodišnja Narodnooslobodilačka borba.
KPJ je u svoje redove primala sve nacije i vjere Jugoslavije, što je bio jedan od ključnih faktora za podbjedu nad okupatorom i kvinslizima. Na krilima pobjede uspostavljena je nova socijalistička Jugoslavija. Pod rukovodstvom KPJ uslijedila je ubrzana industrijalizacija zemlje, ali i sukob sa Sovjetskim Savezom, koji je kulminirao jednim od najmračnijih epizoda u istoriji Partije – Golim Otokom.
ANALITIKA: Zatim je uslijedilo zlatno doba Komunističke partije?
RAŽNATOVIĆ: Tako je. Nakon normalizacije odnosa sa SSSR-om, i uspostavljanje novog sistema zvanog samoupravljanje, uslijedilo je zlatno doba Partije i Jugoslavije. Zemlja je imala veliki ugled u svijetu, pogotovo među zemljama Trećeg svijeta, kojima je bila zvijezda vodilja, a Tito je bio rado viđen gost, kako na Istoku, tako i na Zapadu.
Međutim, nakon njegove smrti, uslijedile su nestabilnosti, a komunističko rukovodstvo nije imalo snage i znanja da se sa njima obračuna. Nacionalizam, pomiješan sa ekonomskom krizom, uslovio je raspad ne samo jedinsvtvenog Saveza komunista Jugoslavije (promijena imena je uslijedila 1952), već i socijalističke Jugoslavije.ANALITIKA: Što bi bilo značajno izdvojiti iz istorijat KPJ u Crnoj Gori, prednosti i mane koje su ostavile traga u društveno istorijskom smislu?
RAŽNATOVIĆ: Crna Gora je svojevrsni paradoks. Prije Prvog svjetskog rata u zemlji nije bilo ni jedne socijaldemokratske partije, a radnička klasa je bila statistička greška. Na Osnivačkom kongresu u Beogradu, iz Crne Gore je bilo samo šest delegata od ukupno 432, a sama Crna Gora je pripala Pokrajinskom komitetu za Bosnu, Hercegovinu i Crnu Goru (tek je u aprilu 1920. uspostavljeno PK za CG).
Zato je pobjeda KPJ na izborima 1920. u Crnoj Gori bila veoma iznenađujuća, ali i pravi dokaz da su Crnogorci bili nezadovoljni njihovim statusom u zemlji. KPJ je obećavala bolje uslove života, a i Crnogorci su se vodili mišlju "što je dobro za Rusiju (komunizam) dobro je i za nas". Tokom 1921. na prostoru Crne Gore djelovala je komitska grupa Vukašina Markoviča i Petka Miletića, koji su imali za cilj da uspostave "Sovjetsku Crnu Goru". Njihov plan je propao, ali je ideja komunizma i među Crnogorcima opstala.
To se najbolje vidjelo u činjenici da su većina crnogorskih studenata u Beogradu bili članovi ili simpatizeri partije i da su aktinvo učestvovali u njenom radu. Tokom tridesetih godina XX vijeka, politička situacija u zemlji se zaoštrila. Na Belvederu kod Cetinja 1936. godine, su vlasti otvorile vatru na demonstrante iz redova KPJ i Crnogorske federalističke stranke, a naredne godine je kod Budve zarobljen brod kojim su trebali da se prebace dobrovoljci za Španiju.
Ipak, pored ovih akcija, snaga partije u CG nije oslabila. To se pokazalo u ratnom vihoru, kada je Partija organizovala opštenarodni ustanak. Crnogorci su dali nemjerljiv doprinos NOB-u, a kao nagrada te žrtve uslijedilo je vraćanje državnosti na II zasijedanju AVNOJ-a i ulazak u novu socijalističku Jugoslaviju kao ravnopravni član.
Iz rata KPJ u CG nije izašla neokaljanih ruku, najviše zbog "lijevih greški". Nakon rata uslijedio je ubrzani razvoj zemlje, kakav nije zabilježen u dotadašnjoj istoriji Crne Gore. Obnavljani su gradovi, a izgrađene su nove saobraćajnice, bolnice, škole, fabrike, naselja. Obrazovanje je postalo dostupno svakome, čime je nepismenost iskorijenjena. Osnovana je i KP Crne Gore (1948). Ipak, mrlju na ovaj period predstavlja Goli Otok, gdje je tamnovao i veliki broj Crnogoraca, a posljedice se osjećaju i dan danas. Od sredine 50-tih nastupio je period mira i stabilnosti u zemlji, koji je narušen 1979. kada je Crnogorsko primorje pogodio snažan zemljotres. Tokom 80-tih partijsko rukovodstvo KP Crne Gore se nije najbolje snašlo u novonastaloj političkoj situaciji, tako da je pred kraj decenije, pod pritiskom naroda moralo da napusti svoje pozicije i ustupi mjesto mlađoj generaciji.
ANALITIKA: Postoji li ljevičarska ideja danas, koji bi bili primjeri njene manifestacije u današnjem savremenom društvu?
RAŽNATOVIĆ: Ljevica se u svijetu nije oporavila nakon ’89. godine. Socijalistički sistemi su nakon toga viđeni kao ugnjetavački, regresivni… Međutim ne treba smetnuti s uma da danas veliki procenat svjetske populacije živi u komunističkim državama, čemu naravno doprinosi NR Kina.
Uzmemo li širi spektar socijalističke i uopšte ljevičarske definicije onda se i Indija prema svom Ustavu naziva "…suverenom, socijalističkom, sekulatnom, demokratskom republikom…" Pored toga mnogi pokretni na Zapadu se pozivaju na socijalističke/komunističke ideje u borbi protiv rastuće desnice i populizma.
U današnjem društvu u Crnoj Gori kada govorimo o ljevičarskim idejama to se prvenstveno misli na lijevi centar, odnosno socijaldemokratiju. Uprkost tome, iskonske ljevičarske ideje, na prvom mjestu borba za radnička prava, zauzimaju perifernu oblast djelovanja ovih struja. Pored toga, one su najčešće i pro-EU nastrojene, odnosto naklonjene savezu koji izjednačava socijalističke režime sa fašističkim.
Naravno, socijalistički sistem je bio daleko od demokratskog ali se ne može porediti sa totalitarnim režimima prve polovine XX vijeka. Van organizovanih struktura socijalističke ideje se najčešće srijeću u radovima intelektualaca kao i objavama na društvenim mrežama, ali bez ikakvog uticaja na svakodnevnicu.
ANALITIKA: Jedan ste od organizatora izložbe pod nazivom „Plamene zore – 100 godina Komunističke partije Jugoslavije“, koju organizuje Narodni muzej Crne Gore, kako u tom smislu vidite socijalističko nasljeđe danas?
RAŽNATOVIĆ: Prateći situaciju u regionu, izgleda da Crna Gora jedina nema problem sa svojim socijalističkim nasljeđem. Istorijski revizionizam je sveprisutan u zemljama u regionu. Tako jedni forsiraju tezu o dva antifašistička pokreta, dok drugi žele da što više relativizuju i ublaže zločine koje su počinile kvinskiške snage iz redova njihovog naroda. Istorijski revizionizam nije prisutan u Crnoj Gori, tako da je jednini nosilac antifašističke borbe partizanski pokret.
Spomenici iz NOB-a nijesu uništavani kao što je bio slučaj u regionu, a svjedoci smo da se prošle godine godine podigao spomenik Ljubu Čupiću u Nikšiću i vratio spomenik Josipu Brozu Titu u Podgorici. Takođe je FK Mladost promijenio ime u OFK Titograd, ime koje je nosio u periodu od 1960 do 1992. Tim potezima učvršćuje se socijalističko nasljeđe.
ANALITIKA: Recite nam nešto više o tematizaciji izložbe danas, konceptu, suštini, značaju?RAŽNATOVIĆ: Kustosi izložbe smo dr Anastazija Miranović, Ljiljana Karadžić, Filip Kuzman i ja. Izložba je zamišljena iz dva dijela i biće organizovana na dva sprata u Crnogorskoj galeriji umjetnosti "Miodrag Dado Đurić".
Prvi dio je posvećen istorijskom razvoju KPJ i njenom djelovanju u Jugoslaviji i Crnoj Gori. Prije svega smo željeli da afirmišemo fond Narodnog muzeja Crne Gore, odnosno bivšeg Muzeja NOB-a, uspjeli smo da sakupimo veliku količinu izložbenog materijala potrebnog za ovaj segment. Partneri u ovom projektu su nam: Muzej Jugoslavije, Crnogorska kinoteka, Centralna narodna biblioteka "Đurđe Crnojević", JU Muzeji i galerije Podgorice i građani koji su rado pozajmili svoje dokumentarne fotografije, uspomene i premete iz ratnog i socijalističkog perioda.
Poseban dio je posvećen crnogorskim komunistima, budući da su oni predstavljali srž ovog pokreta, NOB-u kao i obnovi zemlje nakon rata ali i Danu mladosti štafetama, koje su bile svojevrstan simbol jedinstva u Jugoslaviji. Drugi dio izložbe je posvećen umjetnosti i tome kako je KPJ uticala na njen razvoj. Akcenat će biti stavljen na slikarstvo (prije svega socrealizam), muziku i film. Većina umjetničkih djela je iz fonda NMCG-a, dok su filmovi dobijeni iz fonda Crnogorske kinoteke i Centralne biblioteke.
Kao što je profesor Markovina u tekstu za našu knjigu koja prati izložbu naznačio “Stoga je velika stvar da se Narodni muzej Crne Gore odlučio na tematizaciju ovog važnog pitanja, kao praktično jedina velika javna institucija država nastalih raspadom Jugoslavije”.
Kako je za mlađe generacije komunizam samo jedan od ikoničkih označitelja u popularnoj kulturi (poput revolucionarnih heroja i zvijezde petokrake) potrebno im je osim stereotipnog uvida u istorijske činjenice ponuditi nova, prijemčivija čitanja tog nasljeđa i probuditi u njima duh solidarnosti i potrebe za djelovanje na dobrobit društva.
