Nema prostora za povećanje zarada bez dodatnog smanjenja troškova rada

On je istakao da je prvi uslov za novo uvećanje minimalne zarade, koja je nedavno povećana na 222 eura, stvaranje uslova za održivo poslovanje, odnosno privredni ambijent koji karakteriše postojanje pravne sigurnosti i zaštite konkurencije. 

“U ovom trenutku situacija nije takva, što znači da se preduzeća u radu suočavaju sa brojnim, dobro poznatim problemima koji ne podstiču već otežavaju njihovo svakodnevno poslovanje i ne ostavljaju prostor za bilo kakva dodatna opterećenja, a to znači ni ona po osnovu povećanja zarada zaposlenih- posebno ukoliko to povećanje ne prati i istovremeno smanjenje opterećenja na zarade”; naglasio je Mitrović. 

On je ocijenio da je neophodno da se u rad Socijalnog savjeta, kao tripartitnog tijela koje čine predstavnici Ministarstva rada, UPCG, USSCG i SSCG, što hitnije uključe i druga resorna, ključna ministarstva tj. njihovi zvaničnici. 

“Time bi sastav Savjeta bio institucionalizovano ojačan pojedincima koji u ključnim institucijama obavljaju upravljačke funkcije, što bi znatno olakšalo rad sadašnjem sastavu i omogućilo da preporuke koje ove tijelo usvaja dobiju na snazi, a time i donose očekivane rezultate”, pojasnio je Mitrović. 

Mitrović je kazao da možemo očekivati da će borba protiv sive ekonomije u Crnoj Gori imati efekta tek kad se pravna regulativa uredi na način da se omogući suzbijanje svih pojava rada na crno, vladavina prava u svim segmentima, ravnopravnost svih učesnika u tržišnoj utakmici, “a zatim i odgovorno i neselektivno postupanje svih organa državne i lokalne uprave, što znači i inspekcijskih organa”.

MITROVIĆ: Zakon o radu je posebno važan, jedan od krucijalnih propisa koji su od interesa i za poslodavce i za radnike. Zato je cilj UPCG i naših predstavnika u radnoj grupi od prvog dana bio da da pregovori sa socijalnim partnerima - Vladom i sindikatom - o novom zakonu o radu rezultiraju postignutim dogovorom i rješenjima koja nude kvalitetnu mjeru kompromisa između svijeta rada i svijeta kapitala. 

Kako je zakon još uvijek na ocjeni kod Evropske komisije, radi procjene njegove usklađenosti sa Direktivama EU, u ovom trenutku je nemoguće, ali i neozbiljno baviti se predviđanjem tačnog datuma usvajanja zakonskog teksta. Međutim, ono što nas u međuvremenu svakako očekuje je novi sastanak socijalnih partnera na kojem ćemo razgovarati o određenim pitanjima koja su ostala otvorena, a zahtijevaju konsenzus sve tri strane. S aspekta UPCG, ovdje u prvom redu mislim na rješenja u kojima se biznis barijere još uvijek prepoznaju, odnosno ona koja ne prate u potpunosti potrebe privrede i nisu garant održivog poslovanja. 

Sa druge strane, treba istaći da je tripartitna radna grupa, i pored prilično dugih, iscrpljujućih pregovora, uspjela u svojoj misiji i omogućila izvjesne pomake koja idu u prilog i poslodavcima i zaposlenima. Primjer tome su i neka od pozitivnih rješenja, kao što su utvrđivanje povrede radnih obaveza i prestanak radnog odnosa, uvođenje normi koje će pomoći suzbijanju zloupotrebe prava na privremenu spriječenost za rad, kao i novine koje će doprinijeti procesima eliminisanja rada na crno.

ANALITIKA: UPCG je podržala inicijativu sindikata o povećanju minimalne zarade na 222 eura, kao i smanjenje doprinosa za zdravstvo na teret poslodavca sa 4,3 odsto na 2,3 odsto. Da li bi minimalnu zaradu trebalo dodatno povećati, imajući u vidu da je najmanja ili medju najmanjim u regionu?

MITROVIĆ: Ovo je u prvom redu pitanje koje treba adresirati vladi, prvenstveno u smislu provjere stanja i raspoloživosti budžetskih sredstva po navedenom. 

Posmatrano iz ugla privrede, kao odgovor na Vaše pitanje ponoviću ono što smo iz UPCG u više navrata i ranije saopštavali. Prvi uslov za povećanje minimalnih zarada je stvaranje uslova za održivo poslovanje, odnosno privredni ambijent koji karakteriše postojanje pravne sigurnosti i zaštite konkurencije. 
U ovom trenutku, situacija nije takva, što znači da se preduzeća u radu suočavaju sa brojnim, dobro poznatim problemima koji ne podstiču već otežavaju njihovo svakodnevno poslovanje i ne ostavljaju prostor za bilo kakva dodatna opterećenja, a to znači ni ona po osnovu povećanja zarada zaposlenih- posebno ukoliko to povećanje ne prati i istovremeno smanjenje opterećenja na zarade. 

Rast zarada je uslovljen rastom privrede i dobrim biznis ambijentom. Nažalost, stanje na tržištu i realne mogućnosti crnogorske privrede su takve da trenutno ne dozvoljavaju nove namete. 

Naravno, to ne znači da se UPCG neće baviti ovim pitanjem u narednom periodu, naprotiv- zarade i opterećenja na zarade biće i dalje u fokusu našeg interesovanja i kao takva predmet našeg budućeg djelovanja. Obaveze po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, uz ostale prateće zakonske obaveze koje se vezuju za isplatu zarade, čine obavezni i realni trošak poslodavca po osnovu zarada izuzetno visokim, a to treba mijenjati i to u prvom redu putem smanjenja opterećenja na zarade. 

Raduje nas činjenica da smo sa sindikatom i vladom prethodno ostvarili veoma kvalitetnu saradnju i postigli konsenzus o važnim pitanjima za radnike i poslodavce, a koja su rezultirala povećanjem minimalne zarade na 222,00€ i smanjenjem doprinosa za zdravstveno osiguranje na teret poslodavca za 2%. To je bio i najbolji primjer kako razumijevanjem, dogovorom i punom podrškom za inicijative međusobno podnijete od strane sindikata i UPCG možemo doći do rješenja od kojih dobro imaju svi– i zaposleni i poslodavci i država. A to je svakako put koji i u narednom periodu treba slijediti.

MITROVIĆ: Prema Izvještaju Evropske komisije za 2019. godinu u Crnoj Gori je postignut određeni napredak u oblasti socijalnog dijaloga, ali je još uvijek potrebno dodatno raditi na jačanju uloge i položaja Socijalnog savjeta. 

Slična ocjena proizilazi i iz novog “Programa dostojanstvenog rada za Crnu Goru za period 2019-2021” koji je Međunarodna organizacija rada (MOR) u martu 2019. godine zaključila sa Vladom Crne Gore i socijalnim partnerima - UPCG, Unijom slobodnih sindikata Crne Gore i Savezom sindikata Crne Gore. 

Podsjetiću, kao jedan od tri ključna prioriteta za navedeni trogodišnji period, Program dostojanstvenog rada definiše upravo jačanje mehanizama socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja, i to putem: 1. Veće relevantnosti Socijalnog savjeta kao platforme za dijalog, 2. Jačih organizacija poslodavaca i radnika, 3. Novog radnog zakonodavstva koje je u skladu sa međunarodnim standardima rada i pravnom tekovinom EU. 

Inače, prioriteti novog Programa dostojanstvenog rada podržavaju ne samo nacionalne, već i globalne ciljeve (u prvom redu ciljeve održivog razvoja UN Agende 2030), uključujući i pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, što dodatno govori o potrebi ozbiljnog, odgovornog pristupa njihovom ispunjenju.

U UPCG smo svjesni da je socijalni dijalog izuzetno koristan i efikasan instrument čiji kapaciteti još uvijek nisu iskorišćeni u punoj mjeri i na pravi način, što je velika greška. Posebno ako znamo da se upravo dogovorom socijalnih partnera mogu pokrenuti brojni pozitivni procesi i promjene koje podstiču produktivnost, rast i održivost poslovanja, a zatim i donose benefite za sve – i vladu i preduzeća i zaposlene, dakle za cijelo društvo. 

Nažalost, praksa pokazuje da je uticaj Socijalnog savjeta Crne Gore i dalje ograničen, a preporuke koje Savjet usvaja često se ne razmatraju na vladi, iako je zakonom (Zakon o Socijalnom savjetu Crne Gore) propisana obaveza vlade da od Savjeta traži mišljenje u vezi svih važnih politika i nacrta zakona.  

Zato je neophodno da se u rad Socijalnog savjeta, kao tripartitnog tijela koje čine predstavnici Ministarstva rada, UPCG, USSCG i SSCG, što hitnije uključe i druga resorna, ključna ministarstva tj. njihovi zvaničnici. Time bi sastav Savjeta bio institucionalizovano ojačan pojedincima koji u ključnim institucijama obavljaju upravljačke funkcije, što bi znatno olakšalo rad sadašnjem sastavu i omogućilo da preporuke koje ove tijelo usvaja dobiju na snazi, a time i donose očekivane rezultate.

MITROVIĆ: Siva ekonomija je jedan od gorućih problema za crnogorsku biznis zajednicu, a time i za državu i cijelo društvo. Iako su su u Crnoj Gori učinjeni određeni pozitivni koraci u cilju rješavanja ovog pitanja, čini mi se da najbolji uvid u aktuelno stanje možemo prepoznati u rečenici koja se sve češće čuje, a glasi da je poslovanje u sivoj zoni isplativije. 

Iako je preduzetništvo jedan od najvažnijih izvora zapošljavanja, nemoguće je očekivati pun efekat po tom osnovu dok god imamo veliki broj preduzetničkih aktivnosti koje se odvijaju u neformalnoj zoni. Siva ekonomija je problem koji direktno ugrožava ukupan poslovni ambijent i guši onaj zdravi dio realnog sektora tj. registrovane privredne subjekte. 

Zato UPCG već godinama insistira na sistemskom pristupu u rješavanju ovog pitanja, a to je uređenje pravne regulative na način da se njom omogući suzbijanje svih pojava rada na crno, vladavina prava u svim segmentima, ravnopravnost svih učesnika u tržišnoj utakmici, a zatim i odgovorno i neselektivno postupanje svih organa državne i lokalne uprave, što znači i inspekcijskih organa. Tek tada možemo očekivati da će borba protiv sive ekonomije u Crnoj Gori imati efekta. 

U međuvremenu, svjedočimo poražavajućim konstatacijama rukovodilaca određenih državnih organa koji saopštavaju da neformalna ekonomija čini 30-40 odsto crnogorskog bruto domaćeg proizvoda. Ovo je alarm koji zahtijeva što hitniji, sistemski obračun sa nelegalnim prometom proizvoda i usluga a to je, u prvom redu, moguće postići djelovanjem čiji je cilj sprečavanje obavljanja takvih djelatnosti, unapređenje uslova poslovanja i proširenje kruga poreskih obveznika putem prevođenje svih onih koji posluju u sivoj zoni u regularne tokove.

Postupanje zakonodavne i izvršne vlasti treba da podstiče poresku disciplinu i dobrovoljno izvršavanje zakonskih obaveza, a ne da počiva na kažnjavanju i represivnim mjerama koje trpe isključivo subjekti koji su registrovani i po tom osnovu nose kompletan teret fiskalnih opterećenja. To destimulativno djeluje ne samo na njih, već i na sve one koji možda baš u ovom trenutku razmišljaju da uđu u vode biznisa, što znači da nije mjera koja može riješiti problem sive ekonomije. Posebno ne na dugi rok.

ANALITIKA: Kako komentarišete junski podatak Centralne banke da je 17.000 preduzeća sa blokiranim računom, što čini skoro polovinu registrovanih firmi?

MITROVIĆ: Izražena nelikvidnosti privrede je problem koji je u Crnoj Gori već godinama aktuelan i nalazi se na listi prioriteta koji zahtijevaju hitno rješavanje. Osim nelikvidnosti, ono što nas takođe posebno zabrinjava jesu i podaci CBCG koji pokazuju da preko 50 odsto registrovanih privrednih subjekata u našoj zemlji ima blokirane račune, što takođe govori o narušenoj poslovnoj klimi koja je prijetnja za ukupnu ekonomsku i socijalnu situaciju. 

Ukoliko se ovim pitanjima ne posveti pravovremena pažnja, efekti blokade računa poreskih dužnika, mjereni nemogućnošću naplate potraživanja za izvršene promete roba i usluga, mogu se direktno odraziti i na onaj zdravi dio privrede - preduzeća koja su trenutno likvidna a čije dalje poslovanje zbog toga takođe može biti ugroženo. Konačno, treba podsjetiti da blokada računa i otvaranje stečaja kod brojnih privrednih subjekata za posljedicu može imati i druge negativne efekte koji se najčešće ogledaju kroz zatvaranje radnih mjesta i rast nezaposlenosti, a zatim i pojavu socijalnih tenzija, što svakako nije poželjan scenario.

Pozitivne promjene u sprovođenju ekonomskih reformi su evidentne, ali još uvijek nedovoljne i u velikoj mjeri opterećene brojnim i visokim troškovima poslovanja, postupanjima koja često isključuju princip jednakosti i neselektivnosti, a posebno sporom, neefikasnom i ogromnom administracijom na državnom i lokalnom nivou u kojoj takođe treba tražiti uzročno-posljedične veze za alarmantan broj preduzeća u blokadi. 
Na kraju, poznato je i da ništa manju zaduženost od privrede ne bilježe i mnogi subjekti iz javnog sektora, čemu treba dodati i to da upravo određeni organi i institucije države imaju neizmirenih dugovanja prema privredi za izvršeni promet proizvoda ili usluga, što takođe utiče na ukupnu likvidnost privrede. 

MITROVIĆ: Kao što vam je poznato, UPCG se po ovom pitanju početkom jula već oglašavala. Tada smo upozorili crnogorsku javnost na ono o čemu nas naši članovi svakodnevno obavještavaju, a tiče se zabrinjavajućeg odliva radne snage i negativnih posljedica koje isti donosi. Iako su sa određenih adresa odmah stigla reagovanja kojima se to pokušalo negirati, mi i dalje ostajemo pri ocjeni da naša zemlja ne može ostati imuna na problem koji je evidentan i u zemljama regiona, pa i šire. 

Naravno, stanje u Crnoj Gori još uvijek nije na nivou onog koje karakteriše npr. Hrvatsku, ali bojazan da nam veliki talas odliva tek predstoji svakako stoji. Na ovo treba računati, između ostalog, zbog procesa koji su u toku a rezultiraće dodatnim otvaranjem tržišta od strane pojedinih evropskih država. Zato se treba na vrijeme pripremiti i donijeti strateške politike i mjere koje mogu odgovoriti izazovima ove vrste, uz ukljućenje što šire zajednice – počev od vlade, resornih ministarstava i drugih institucija sistema, preko socijalnih partnera tj. predstavnika poslodovaca i sindikata, pa do svih ostalih društvenih grupa. 

Možda nije loše navesti primjer Republike Srpske koja je, u cilju rješavanja problema odliva radne snage, nedavno usvojila mjeru za izvjesno povećanje plata i to na način što će država za zarade iznad оdređenog iznosa poslodavcima vraćati 70% uplaćenih doprinosa na taj uvećani dio. To je samo jedan primjer koji govori u prilog teze o neophodnosti tijesne saradnje između javnog i privatnog sektora, a posebno o mogućnostima koje pružaju poznati mehanizmi tripartitnog socijalnog dijaloga koji u Crnoj Gori postoji i kao takvog ga treba iskoristiti. 

ANALITIKA: Vi ste se nedavno vratili na čelo UPCG nakon nekoliko godina pauze i u medjuvremenu ste obavljali funkciju amasadora Crne Gore u Makedoniji. Kako ste dolazili u Crnu Goru i vraćali se u Skoplje s obzirom da nema avio prevoza, niti željezničke linije izmedju Podgorice i Skoplja? 

MITROVIĆ: Za one koji to ne znaju, podsjetiću da je nekada, u ex-Jugoslaviji, postojala avio linija na relaciji Skoplje-Podgorica-Sarajevo. Ta linija je jako dobro funkcionisala, ekonomski je bila vrlo isplativa, a u jednom trenutku je zbog određenih okolnosti nažalost prekinuta. Kada je u pitanju Crna Gora kakvu danas poznajemo, vjerujem da se sjećate da je prije par godina, na određeno vrijeme, ta vrsta konekcije ponovo aktivirana i to kroz varijantu avio linije Podgorica-Skoplje. 

Prema mojim saznanjima, trenutno su aktuelni pokušaji ponovnog uspostavljanja avio leta na ovoj destinaciji, a povod tome su postojeće kulturne, turističke, a naročito ekonomske veze i veoma kvalitetna poslovna saradnja između privrednika Crne Gore i Republike Sjeverna Makedonija. Do tada, ostaje nam autobuski i prevoz automobilom, te avio prevoz sa presjedanjem u trećim zemljama.