Helen Doron je žena koja je izvršila revoluciju na polju lingvistike – promijenila je način na koji se uči engleski jezik, razvivši metodu koja imitira način na koji bebe uče maternji jezik. Danas se u 36 zemalja engleski uči po njenom modelu.
Doron je diplomirala francuski jezik, karijeru je počela kao učiteljica engleskog, danas ima vrtiće, a drži i kurseve transcedentalne meditacije.
Nedavno je boravila prvi put u Crnoj Gori, iako franšizu u našoj zemlji ima već 5 godina.
„Oduševljena sam mentalitetom ljudi u Crnoj Gori, njihovim entuzijazmom. Djeca koju sam vidjela su predivna, a njihov nivo engleskog je odličan. Zaista su dobri đaci”, kaže Doron za Portal Analitika.
ANALITIKA: Promijenili ste model na koji se uči engleski jezik, razvivši metodu koja imitira način na koji bebe uče maternji jezik. Kako je to sve počelo i kada ste shvatili da mi zapravo na pogrešan način učimo strane jezike?
DORON: To je zanimljiva priča: muž, ja i troje male djece smo se preselili u Izrael, da bi živjeli na vrhu planine, u mjestu Galileja. To mjesto je prilično izolovano, bili smo jedna od sedam porodica. Morali ste da pređete 12 kilometara prašnjavog puta da biste stigli tamo. Upisala sam četvorogodišnju kćerku na časove violine u školu koja ima poseban metod Suzuki – učenje muzike bez nota. Japanski violinista Suzuki tvrdio je da djeca mogu da uče da sviraju na nekom instrumentu i prije nego što krenu u školu, tj. već od treće godine života, i to kroz svakodnevno slušanje, kroz igru, oponašanjem, po sluhu, a ne po notama. To je kao da učite maternji jezik bez pisanja, ali naučite da govorite prije nego što naučite da čitate i pišete.
Tada sam pomislila da pogrešno učimo djecu jeziku i zbog toga ne možemo da ih naučimo, jer ih učimo da pišu i čitaju. Ono što treba da ih učimo jeste da sve nauče kroz razgovor. Niko to ne zna da radi, zato ih uče pisanju i čitanju. Počela sam da učim sebe. U svom komšiluku sam pronašla šestogodišnjake da ih podučavam. To je bila neka vrsta eksperimenta, da vidim kako će to djelovati, a nisam željela stariju djecu, jer ih svako može učiti. Nova praksa se tako dobro pokazala, da su me kroz nekoliko mjeseci zvali gotovo iz svih dijelova Izraela.
Imala sam troje male djece i nisam mogla da to sve postignem, da budem svugdje. Ubrzo sam shvatila da treba da prikupim ozbiljan materijal i da treba da učim učitelje, jer su roditelji govorili da moje šestogodišnje dijete bolje zna jezik od njihovog dvanaestogodišnjeg.
ANALITIKA: I tako je nešto, u šta ste uložili trud i sami vjerovali, preraslo u biznis?
DORON: Oh, nije odmah. U tom trenutku sam vidjela šansu za biznis, počela sam da pišem materijale, knjige, treniram ljude, da učim učitelje novom metodu. Jednoga dana je došao muž i pitao me hoću li da pokrenem pravi biznis ili ću i dalje samo da pišem knjige. Tako su prolazile godine i mislila sam da nikada neću zaraditi od ovoga. Sa svojim timom advokata sam registrovala firmu i u tom trenutku se javio profesor iz Njemačke koji je želio da otkupi franšizu. Izdavanje franšiza mi je omogućilo da sa vrlo malo početnog kapitala razvijem ozbiljan biznis. Sada su drugi ljudi željeli da otkupe ovaj vrlo sistematičan način učenja engleskog jezika. Kako se dosta ljudi javljalo za projekat, dali su mi još veću želju da napravim još ozbiljniji projekat i tako je zapravo čitava priča počela.
ANALITIKA: Prošle su godine dok nijeste imali finansijske benefite od svog modela učenja. Da li je bilo teško edukovati se svakodnevno, odnosno pronalaziti vrijeme za to, pored stalnog posla i troje male djece koju je trebalo odgajati?
DORON: U Izraelu djecu vrlo rano upisuju u vrtić. Radila sam samo jutarnje smjene, dok djeca ne bi izašla iz vrtića, tako da nikada nisu osjetili da su zapostavljeni. Ovo je nešto što dosta ljudi danas ne može da priušti, čak sam otvorila kancelariju odmah do vrtića, a vremenom se organizacija toliko proširila, da smo napravili sopstvenu zgradu i preselili se u industrijski dio grada. Mislim da sam imala okolnosti koje dosta ljudi nema, ali jednim dijelom mislim da sam takve okolnosti sama stvorila. Jednostavno sam učinila da se dogode. Način života koji sam vodila pomogao je da se sve to dogodi. Da sam u startu živjela u gradu, možda se to nikada ne bi dogodilo.
ANALITIKA: Znamo da recept za uspjeh ne postoji, ali šta je, po Vašem mišljenju, ono što je najbitnije za uspjeh – dobra ideja, ljubav prema poslu, trud ili pak sreća?
DORON: Ne mislim da postoji generalni recept za uspjeh, ali takođe zavisi i od toga šta nazivate uspjehom. Uspjeh je i raditi nešto što vas ispunjava i čini srećnim i zbog čega se osjećate kao da rastete. Zbog toga smo i tu, da rastemo individualno, a takođe da pomognemo i drugima da rastu. Ako osjećamo da radimo to, da smo ispunjene individue, koje rade korisne poslove i pri tome pomažu sebi i drugima, to bih nazvala uspjehom. Zato treba da izaberete nešto što volite da radite. Neki ljudi vole da pomažu drugima, drugi da rade u administraciji i uživaju, neki da budu kreativni. Radite ono što vam srce kaže da je pravo za vas i nije isti recept za svakoga, jer smo svi različiti. U suštini, uspješan život je srećan život. Takođe, da izazivaš sebe da u svakom trenutku želiš da uradiš više. Sve je to neki način života, da vodite srećan život i da budete zdravi, bez zdravlja ništa.
ANALITIKA: Iako vaša franšiza u Crnoj Gori postoji već 17 godina, prvi put ste u našoj zemlji. Kako Vam se dopada i da li su crnogorska djeca dobri đaci u poređenju sa učenicima iz drugih zemalja, gdje se koristi Vaš metod učenja?
DORON: Mislim da je narod prijatan, ljubazan i profesionalan. Oduševljena sam mentalitetom ljudi u Crnoj Gori, njihovim entuzijazmom. Djeca koju sam vidjela su predivna, a njihov nivo engleskog je odličan. Zaista su dobri đaci. Ovo je zaista prelijepa zemlja.
