„Bila je borbena, revolucionarna, u punom smislu riječi drug i čovjek, radoznala za sve što je ljudsko, što može da obogati saznanje o čovjeku i ljudima koje je bezmjerno voljela, i za njihovo dobro i slobodu se kao komunista i borila. Đina je, gotovo do fanatizma voljela komuniste, što je na svakom koraku primjerom dokazivala“; „Kada se sjećanjem dotaknem Đine Vrbice, znam da se neki ljudski susreti ne mogu susretima nazvati, jer nisu trenutak nego ljudsko trajanje, koje se kratkotrajnom vremenskom mjerom ne može mjeriti. To je Đina“.
Ovako su se slavni učesnici Narodnooslobodilačke borbe, Periša Vujošević i Lepa Perović, prisjećali heroine Đine Vrbice.
Od predaka sa Lovćena, rođena u Podgorici: Preci Đine Vrbice su iz Njeguša, pod Lovćenom, i spadaju u red poznatih crnogorskih kuća koje su u borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore dale više ratnika i državnika poznatih po junaštvu i najvećim priznanjima.
Đinin đed, Savo Vrbica, zbog svojih herojskih ratnih podviga nosilac je zlatne Obilića medalje. On je nakon završetka oficirske škole učestvovao u oslobodilačkim borbama u Nikšiću, Spužu i Podgorici, u kojima se posebno istakao. Kralj Nikola mu je zbog toga dodijelio kuću u Podgorici, pošto su mnoge kuće tog vremena napuštene od vlasnika koji su izbjegli u Tursku i Albaniju. Ali, nakon što je dvor dodijelio pomilovanje vlasniku te kuće, on se vratio u Podgoricu i tražio od Sava da mu je vrati. Iako nije bio obavezan, Savo je to učinio i kupio novu kuću, u podgoričkom dijelu Kišmala. Kada je kralj Nikola saznao za to bio je ljut i pitao je Sava kako je smio da vrati kuću koju mu je on poklonio. „Gospodaru, tuđe se ne može poklanjati, niti ja želim tuđe prisvajati. Srećno je samo ono što se zaradi“, mudro mu je odgovorio Savo. Upravo u toj kući porodicu je stvarao Đinin otac, Lazar, a u njoj se, kao treća od petoro djece, rodila i Đina, 1913. godine.
Kako je kazivala Đinina majka: Lazar je preminuo 1915. od „španjolke“, pa je brigu o Đini i njenoj braći i sestarama vodila majka Anđa. Uz ogromne napore, odricanja i patnje, pod teškim bremenom austrijske okupacije, kada su mnogi umirali od gladi, održala je u životu nejaku djecu.
„Đina je bila veoma osjetljiva, dobra i pametna. U petoj godini je pošla u školu zajedno sa starijom sestrom. Jednom pođoh kod učiteljice da pitam kako male uče i iznenadila sam se kad sam čula da je Đina odična, iako nije imala ni knjiga ni svesaka. Kući je bila vrlo vrijedna, prihvatila se svih poslova. Znala je čitavu kuću da digne i preuredi i često je morala i kravu da čuva. Porodicu je mnogo voljela bila je veoma osjetljiva i temperamentna. Jednom je došla iz škola okrvavljena, potukla se sa nekim dječacima da bi ih spriječila da zlostavljaju nekog mališana. Reagovala je na svaku nepravdu i uvredu“, kazivala je Đinina mati.
Rani rad i priznanje u Komunističkoj partiji: Tokom Đininog školovanjau Podgorici, uveliko su aktivirana revolucionarna žarišta komunističke partije zbog čega su omladinci, kao aktivisti, često bili na udaru policije. Đina je od ranih dana bila jedan od istaknutih aktivista, učestvovala je u demonstracijama, širenju letaka. To je bilo vrijeme bunta i optora kada su se protestanti borili za prava radničke klase u periodu šestojanuarske diktature, kada su ekonomska kriza i nestašica, glad i nezaposlenost dostigli vrhunac. Skoro svaki šesti radnik je u tom periodu ostajao bez posla, a policija je po narudžbama sa vrhma vršila masovna hapšenja. Nakon što je maturirala, Đina je sanjala da školovanje nastavi dalje, ali je to bilo van njenih materijalnih mogućnosti, jer je penzija majke Anđe bila nedovoljna za pristojan život a kamoli za dalje školovanje. Za ljude kao što je ona nije bilo ni mjesta u državnoj službi, te se Đina dohvatila teškog fizičkog rada u duvanskoj stanici Monopol u Podgorici. Srećom po nju, to je bio period kada je ubrzano porasla radna snaga i to mahom ženska, te je Đina vidjela mogućnsot za pojačanu partijsku aktivnost.
Za nju kažu da je imala divan i neobičan glas, da je bila oličenje mladosti i ljepote te da je svojom elokventnošću i idejama uspjela da privoli veći dio žena iz kombinata. Zbog rada i rezultata u brojnim akcijama i zadacima, Đina u 20, godine postaje član KPJ što je za tadašnje kriterijume, naročito u Podgorici, bilo izuzetno priznanje i povjerenje koje ukazuje partija.
Radoš Raičević o Đininoj ljepoti: „Sjećam se kada je Đina Vrbica došla iz 3. sandžačke brigate u Sremski komitet Glamoča. Kao sad da gledam smeđu, lijepu markantnih crta, korpulentnu ženu-borca, koja je svojom pojavom i držanjem osvojila cio naš kraj. Zvali su je kršna, lijepa Crnogorka“ – Zapisi o Crvenom gradu
Hapšena i mučena više puta: Oni koji su je poznavali tvrdili su da je Đina gotovo do fanatizma voljela komuniste, što je na svakom koraku i dokazivala, ali da je u isto vrijeme bila humana i težila da pomogne svakome.
Zbog aktivnog rada u partiji i učešća u masovnim protestima više puta je bila hapšena i mučena od strane policije.
Jedno od hapšenja nakon kojeg je Đina brutalno mučena desilo se 1936. godine, kada je zbog velike partijske provale u Crnoj Gori uhapšeno preko 300 komunista, od čega je blizu 150 njih bilo iz Podgorice. Đina se u trenutku hapšenja nalazila u Sarajevu, gdje je sprovodila svoje partijske zadatke.
„Bio sam u vojsci kada sam saznao da je Đina uhapšena. Tada sam saznao za strahovito mučenje koje je sarajevska policija sprovodila nad njom. Ipak, nisam ni na tren posumnjao u njenu čvrstinu, niti sam strahovao da će ona išta odati, jer bi u tom slučaju i ja bio otkriven. Po sedam puta su je vješali vezivanih ruku i nogu unazad, tukući je po tabanima. Ona je dugo nosila ožiljke tog mučenja na zaglavcima ruku, a tabani nogu ljuštili su se od udaraca. Od bolova je Đina padala u agoniju i nesvjesticu, a mučitelji su je vraćali posipanjem hladnom vodom, da bi istu poroceduru ponavljali. Ali sve im je bilo uzalud, iako su tu u cilju iznuđivanja priznanja bili koncentrisani eksperti za mučenje i poznati sadisti specijalne policije, Beograda, Zagreba, Dubrovnika, Sarajeva i drugih mjesta. Đina je tu pred klasnim neprijateljem ostala dosljedan komunista – revolucionar“, svjedočenje je Periše Vujoševića istaknuto u Zapisima o Crvenom gradu.
Đina nije priznavala nikakve optužbe – niti za rad u Crnoj Gori, niti Sarajevu, bila je čvrsta i postojna, ćutala uprkos brutalnim udarcima. Nakon višemjesečnog zatvorskog mučenja bez suđenja izašla iz ozloglašenog zatvora Bledija, zvanog Hasan-Kula.
Maja 1937, prilikom rasturanja ilegalnih partijskih letaka, bila je uhapšena u Zagrebu i opet podvrgnuta strašnom mučenju. Mjesec dana je provela u samici, uz saslušanja i mučenja.
Pred Okružnim sudom u Zagrebu juna 1937. bila je optužena zbog „komunističke djelatnosti“, ali joj je suđenje zbog nedostatka dokaza odgođeno za april 1938. Na ponovnom suđenju dobila je kaznu od mjesec dana zatvora (što je već izdržala u istražnom zatvoru).
Ubrzo potom bila je ponovo uhapšena u prostorijama studentskog kluba Svjetlost, gdje je učestvovala u pripremama za obilježavanje godišnjice smrti studenta Krsta Ljubičića. Poslije ponovne torture u zagrebačkoj policiji, bila je puštena na slobodu.
Vrijeme provedeno u zagrebačkom zatvoru predstavlja teške stranice njenog života. Iako joj nije bila strana policijska tortura, u Zagrebu su mučenja otišla korak dalje. Dželati su se takmičili ko će više fizičkog bola da nanese uhapšenim komunistama. O metodama svjedoče i zapisi povodom slučaja studenta Đorđevića, koga su policijski agenti tukli neprekidno, dan i noć, dok najzad nije podlegao mučenjima. Da bi kamuflirali ubistvo, iscenirali su samoubistvo – objesili su ga o rešetke prozora. Međutim, tragovi obruča kojim su stezali njegovu lobanju nijesu se mogli sakriti.
Vesela, raspoložena, ozbiljna i stroga: Zapisi i svjedočenja o ličnosti ĐineVrbice navode da je bila vesela, vedra i uvijek raspoložena djevojka. U sjećanjima njenih saobraca se prenosi kako je jednom, prilikom gužve sa policijom, pohabala odjeću, na šta su joj drugovi skrenuli pažnju, a ona im je odgovorila: „Ma, briga me, to je samo suknja“. Ipak, trebalo je da je bude briga, jer joj je to bila jedina suknja. Đina je u tom period vrlo teško živjela, ali kad god bi se skupljala pomoć za siromašne studente, ona je davala, iako je bila jedna od onih kojima je trebalo pomoći. Njena nesebičnost bila je tolika da je znala danima da ne večerava samo da bi mogla drugima da pomogne.
Uporedo, Đina je znala biti stroga i ozbiljna. Svakome bi uvijek rekla u lice sve što misli. Znalo je među studentima da dođe do mučnih situacija, kada bi se neko pokazao kao slabić i pokolebljiv. Đina bi takvima otvoreno govorila: „Kakav si ti komunista? Nije za tebe revolucija!“
O njenoj naravi pričala je i Danica Marinović: „Iz roditeljskog gnijezda Đina je ponijela ljubav za ljude, pa joj nije bilo teško da srcem, mišlju i djelom bude privržena velikoj ideji revolucije. Ta lijepa velika revolucionarna ljubav bila je Đina Vrbica! Ta odlika karakteriše Đinu čovjeka, Đinu komunistu, borca-heroja. Tako kristalno čist lik čovjeka-komuniste ostala je Đina u sjećanju svih nas koji smo je poznavali“ – Zapisi o Crvenom gradu.
Izgubila supruga, a spremna i dijete da žrtvuje: Đina supruga Ljubišu gubi 1941. godine – stradao je prilikom italijanskog napada na grupu partizana, u kojoj je bila i Đina, u jednom selu kod Prijepolja. Oni je tih dana sa suprugom pripremala narod za pobunu protiv okupatora.
Đina se nakon toga vraća u Crnu Goru. Početkom juna 1942. godine crnogorske jedinice su pod pritiskom brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja, Italijana i četnika, morale da se povuku prema Bosni. U toku odstupnih borbi tokom Treće neprijateljske ofanzive, u junu mjesecu, Đina se porađa. Dijete na svijet donosi u najtežem periodu u njenom životu, kada se često nije imalo ni za jedan obrok dnevno. Zbog otežanih uslova pravim čudom preživljava porođaj, a odmah nakon istog biva mobilisana. U takvom ratnom ambijentu istaknuti rukovodioci su donijeli odluku – dijete se mora ukloniti. Zadatak da to učini dodijeljen je najboljoj Đininoj prijateljici.
„ʼMaleno je, još je nesvjesno, isto kao da još nije ni izašlo iz tvoje utrobeʼ, govorila sam Đini. ʼDijete ćemo pod ovim okolnosti, a u ovakvim uslovima, svakako izgubiti. Biće i tebi i nama sve težeʼ. Ubjeđivala sam Đinu, plakala je, a mene su u grlu pekle nevidljive suze. Nakon višečasovne priče, složila se sa odlukoma. Blijeđa od smrti, pružila je svoje dijete. Uzela sam novorođenče, svo crno od zime i poša. Na sebi sam osjetila skamenjen pogled majke koja je u rukama držala sudbinu novorođenog, našeg čovjeka! Dijete kome je Đina dala život, bilo je u mojim rukama. Sjećam se kao sad da je gledam – ostala je skučena, smrvljena kao da se smanjila pored ognjišta, plakala je“, Zapisi o Crvenom gradu. sjećanje Danice Brajović Milutinović
Ipak, Đinina prijateljica nije mogla da ispuni zadatak. Iako je ostavila dijete u grm da umre od zime, vratila se po njega i predala ga ponovo Đini. Naposljetku je odlučeno da se prije mobilisanja dijete povjeri hraniteljskoj porodici, a Đina je partizanki Nadi Jovović rekla:
„Ako poginem, a ti ostaneš živa, uzmi, molim te, moje dijete. Ti znaš gdje sam ga ostavila. Kasnije će, možda, da se nađe neko od moje porodice, ako ko pretekne, pa da mi to dijete podigne“. Pružila joj je svoju fotografiju: „Ovo ćeš dati mojoj djevojčici da vidi kako je njena majka izgledala“.
Neprekidna borba za ponovni susret sa djetetom: Spašeno dijete Đini daje novu snagu. Oporavlja se i postaje ponovo vedra i energična. Posljednju godinu u svom životu Đina provodi u konstantnoj borbi, sa željom da okonča rat i ponovo zagrli svoje dijete. No, puste želje majke, borca i komuniste nisu se ostvarile.
Aprila 1943. godine, poslije završetka Četvrte neprijateljske ofanzive, tražila je da se vrati u Crnu Goru, u nadi da će naći svoju ćerku, ne znajući da ona više nije živa. Dobila je odobrenje i sa Drugom krajiškom brigadom, u kojoj je bila član Politodjela, krenula u pravcu centralne Bosne. Poginula je u borbama sa Njemcima i ustašama u blizini sela Blatnice, kod Teslića, 29. maja 1943, kada joj je granata raznijela tijelo.
„Kolona ide dalje. U uskom klancu, u zasjedi, sačeka nas neprijatelj. Dva bataljona Njemaca i bataljon domobrana i četnika. Dobro naoružani, siti. A mi umorni i pokisli, ali hrabri i spremni za borbu. Zapucaše puške, mitraljezi, njemački topovi i minobacači. Činilo se, dolina se pretvorila u pakao. Samo dim, miris baruta i jauci. Jedna mina pade stotinu metara daleko od čela kolone. Druga, u čelo kolone. Jedan borac ne stiže ni slova da izusti. Poginuo je još jedan čovjek. ʼSklanjajte se!ʼ, povika komandant bataljona. Odjednom sve mi se zamagli pred očima. Nešto snažno grunu, vazduh me ošinu po čitavom tijelu. Zašto se sve tako brzo okreće – ljudi, rijeka, planine... Eto, do malo prije Đina je koračala lijevo od mene, uvijek spremna za akciju. A šta se to sad događa? Zašto Đina nestaje? Eno je, razvlači se u bezobličnu masu, na komade, leti u vazduh...“ – Zapisi o Crvenom gradu.
Đina Vrbica poginula je u uvjerenju da joj je dijete živo. Nije znala da joj je ćerkica, odmah poslije njenog mobilisanja, preminula od promrzlina.
Đina je najprje bila sahranjena u blizini mjesta stradanja, a 1951. godine njeni posmrtni ostaci prenijeti su u Teslić. Godine 1957. njeni posmrtni ostaci su, zajedno s ostacima drugih narodnih heroja iz Crne Gore, prenijeti u Titograd, gdje su sahranjeni u grobnicu narodnih heroja na Gorici.
Izvor i foto: Wiki, istorijski zapisi, knjiga – Zapisi o Crvenom gradu
