Dvadesetjednogodišnja Dina Abazović iz Bara studentkinja je završne godine Međunarodne ekonomije, finansije i biznisa. Trenutno stažira u UNDP-u, na Programu Ujedinjenih nacija za razvoj. Završila je gimnaziju “Niko Rolović” u Baru kao nosilac Luča diplome. Kao stipendistkinja ECA(Bureau of Educational and Cultural Affairs) FLEX programa, koju finansira State Department, treći razred svojeg srednjoškolskog obrazovanja je provela u SAD-u, u državi Florida.
Po povratku je dobila priliku da bude dio alumni zajednice koja broji preko 24.000 mladih ljudi iz čitavog svijeta, te jezbog svojih angažovanja na projektima i aktivnostima, pozvana od strane Američkog savjeta za međunarodno obrazovaje da, zajedno sa koleginicom iz Gruzije i kolegom iz Tadžikistana, bude mentor učenicima na razmjeni tokom Nedelje Građanskog Obrazovanja (Civic Education Week) u Washington DC-ju. Pored fakulteta i stažiranja, voli fotografiju i bavi se glumom u sklopu Glumačke družine “Sinhro”.
Ova mlada uspješna djevojka iz Bara je početkom marta ove godine aplicirala na konkurs ''Ambassador for a Day''. Britanskoj ambasadi, koja je bila organizator konkursa, je predala esej na temu ''Zašto je jednakost polova bitna za tebe i zašto bi baš tebi značilo da budeš ambasadorka na dan?''. Kao pobjednica konkursa dobila je priliku da provede jedan radni dan sa Alison Kemp, britanskom ambasadorkom u Crnoj Gori.
ANALITIKA: Stav ambasadorke Kemp je da nema mnogo žena koje donose odluke u svijetu, a čini se da i Crna Gora prati taj "trend". Koliko je bitno da se naša država promijeni na tom planu?
ABAZOVIĆ: Ovo je pitanje koje nema nacionalnost. Globalno je i tiče se svih nas. Kako u svijetu, tako i kod nas, djevojke i žene nemaju mogućnost da u potpunosti iskoriste svoje mogućnosti zbog društva koje nameće određene standarde koji se nužno ne poklapaju sa onim što mi želimo. Vjerujem da treba da nastavimo bitku za jednakost prava i šansi kako zbog svih onih žena koje iste nemaju, ali i zbog toga što to dugujemo sufražetkinjama koje su započele ovu priču. Ne volim kada žensku populaciju karakterišu kao ranjivu grupu, te se nadam da ćemo radom doći do momenta gdje se neće praviti razlika u polu, bilo to pri zapošljavanju, porodičnom životu ili bilo kojm drugom segmentu života.
Zbog toga smatram da je od neizmjerne važnosti da društvo prestane da daje pasivnu podršku ženama, već da se okanemo statističkih podataka i na jednakost gledamo kao normalnu i logičku pojavu..
ANALITIKA: Kako žene u Crnoj Gori mogu unaprijediti svoj položaj?
ABAZOVIĆ: Jako je bitno edukovati se na pravi način, sa kritičkim osvrtom na ono što nam se plasira. U ovom slučaju, mislim da je prvo bitno objasniti svim djevojčicama, djevojkama i ženama suštinu ove priče, jer je Sizifov posao ukoliko one o kojima se priča ne shvataju poentu svega. Poražavajuće mi je kada se žena nađe u situaciji opresije i koja takvu situaciju prihvati jer zaista smatra da je takva stvarnost u redu jer su manje vrijedne. Mijenjanje ovakve svijesti treba biti fokus. Neophodno je temu jednakosti “unormaliti” i sa iste skinuti etiketu “gluposti”.
Često se nađem u situaciji gdje bivam konfrontirana od strane ljudi koji imaju iskrivljenu sliku onoga u šta ja vjerujem i za riječ feminizam odmah vezuju radikalnost i ekstremne stavove koje prema njihovim riječima “te feministkinje” imaju prema muškarcima. A sve o dolazi iz pogrešne informisanosti.
Takve prilike koristim da objasnim drugima šta je zapravo feminizam za mene - ja ne govorim da su žene bolje od muškaraca, to bi bio ženski šovinizam, niti se zalažem za to da pod svaku cijenu svi treba da radimo sve isto. Za mene feminizam i uopšte stav prema društvu, kako god ga ljudi vole nazvati, predstavlja mogućnost da sama izaberem čime želim da se bavim, šta želim da posjedujem, kažem ili uradim.
Ono predstavlja jednake šanse za sve, koje kasnije svako grabi svojim radom, zalaganjem i ambicijom, a ne time što jednima u ličnoj karti stoji M, a drugima Ž. Istinski vjerujem da ako se govori o tome, ali na pravi način, tema može doprijeti do ljudi. Na ženama je mnogo veći pritisak jer se od nas očekuje da je porodica naša odgovornost, te veliki broj žena odluči da žrtvuje svoju karijeru.Međutim, vjerujem da se pravom raspodjelom odgovornosti, može postići oboje.
Bitno je shvatiti da ovakvim načinom razmišljanja, ne želim da nipodaštavam ničije vrijednosti. Porodica je za mene od krucijalne važnosti, jer bez njihove podrške ne bih mogla da se bavim stvarima koje volim.
Okružena sam ženama koje su stvorile uspješne karijere, stvorile divne porodice i nikad nisu klknule pred izazovima, i sve njih je rodila moja baka, koja je primjer jačine, istrajnosti i dobrote. Tako da borci za ženska prava nisu samo žene i djevojke sa karijerama i poslom, već i one koje se odluče da se posvete porodici, ali samo ukoliko je to njihov izbor. I bitna napomena - borci za ženska prava nisu samo žene.
ANALITIKA: Kako po Vašem mišljenju žene mogu srušiti društvenu stigmu - nije ovaj posao za tebe, ne možeš ti to raditi - i kako da dokažu suprotno?
ABAZOVIĆ: Sopstevnim primjerom. Neophodno je neumorno raditi na sebi i izgraditi sopstvenu ličnost koju karakteriše integritet i sposobnost da se prihvatimo odgovornosti i stvari uradimo same, bez čekanja nekog drugog da to uradi za nas. I veoma je bitno vjerovati u sebe i nikome ne dozvoliti da nam kaže za šta smo sposobne, a za šta nismo.
Neminovno je da živimo u zajednici koja je pod velikim uticajem patrijahata, i da je rodna jednakost kod nas veoma izražena, ali ne bih bila iskrena ukoliko bih kazala da se stvari nisu promjenile i da se te promjene dešavaju svakodnevno. Trnovit je put, jer se moramo dokazivati mnogo više da bi naše mišljenje uopšte bilo razmatrano, upravo zbog te stigme.
Vujaklija definiše feminizam kao pokret žena za oslobađanje od podređenog položaja i za izjednčenje u pravima sa muškarcima.
I upravo je to suština - imati ista prava, iste mogućnosti i birati šta želimo ili ne želimo. Niko ne bi trebalo da ima pravo da to ograniči. Ono može biti direktnom zabranom, ili indirektno, pasivno, ono koje je najopasnije - statističkim povećanjem žena u određenom sektoru, koje i dalje bivaju nadglasavane i kojima i dalje nije data šansa.
ANALITIKA: Na kojim poljima je, po Vašem mišljenju, najviše izražena polna nejednakost u Crnoj Gori?
ABAZOVIĆ: Iako se brojke poboljšavaju, i dalje je nedovoljan broj žena da pozicijama koje im omogućavaju da donose odluke koje se tiču društva. Žene čine 23,5% crnogoske Skupštine, što jeste rast u odnosu na prethodne godine kada je ta cifra iznosila 18.5%. Ako se pozivamo na statistiku, dijelimo 78. mjesto sa Sjedninjenim Američkim Državama, što nam kazuje da se statistički podaci moraju sagledati iz posebnog konteksta, o kojim god se podacima radilo. Nije bitno samo imati određeni broj žena u nekom tijelu. Bitno je osnažiti ih da aktivno budu dio procesa.
Preduzetništvo je još jedna grana u kojoj manjka pristutnost žena. Vjerujem da je od malena usađena ideja da žene treba manje da rizikuju i da uvijek traže sigurnost. To smatram ključnim razlogom ovako velikog rodnog jaza. Ovdje se vodi bitka i sa statistikom koja pokazuje jedno, dok je realnost mnogo drugačija.
Na kraju krajeva, učešće žena na tržištu rada može samo pospješiti ekonomsko stanje i povećanjem konkurencije unaprijediti stanje na tržištu roba i usluga. Tako da je društvo jednakosti pobjeda za sve strane.
ANALITIKA: Kakva iskustva ste mogli povući prisustvujući političkim i multilateralnim sastancima koje je imala britanska ambasadorka? Kako je izgledao taj Vaš radni dan?
ABAZOVIĆ: Prvenstveno, pomoglo mi je da vidim na koji način se ovakvi sastanci odvijaju, zatim sam se malo bolje upoznala sa radom pojedinih institucija koje se tiču svih građana, i dobila ideju kako to diplomatija funkcioniše na `terenu`.
Prisustvovala sam svim sastancima sa Njenom Ekselencijom Alison Kemp koji su krenuli od ujutru, a trajali do popodne. Bila sam prijatno iznađena posjetom Osnovnoj školi “Radojica Perović” u kojoj Britanski savjet sprovodi projekat 21st Century School, finansiran od strane Vlade Ujedinjenog Kraljevstva, a kojim se radi na razvoju vještina kritičkog promišljanja, rješavanju problema i programiranja, a sve to putem kritičkih i analitičkih kanala. Učenici šestog razreda su putem mikro biteva počeli da se bave programiranjem na jedan uspješan način i već rade na praktičnim rješenjima svakodnevnih problema. Djeca koja su šesti razred! Shvatila sam da su djeci naophodni kapaciteti, a da njihov um i maša, mogu stvoriti čudo.
Iako je dan bio veoma dinamičan, bio je krajnje koristan. Željela bih da iskoristim ovu priliku zahvalim se Britanskoj ambasadi na ovoj prilici i sugerišem da nastave sa ovakvim programima, jer se na ovaj način stvari daju promjeniti.
ANALITIKA: Koliko je zahtjevan ambasadorski posao? Da li bi se bavili sličnom poslom u budućnosti?
ABAZOVIĆ: Definitivno sam shvatila da je diplomatski poziv izazovniji nego što se to čini. Za sobom nosi teret čitave države jer ambasadori bivaju reprezenti stavova i djelovanja države, te je neophondo u svakom trenutku raspolagati svim mogućim informacijama, poznavati istoriju, ali i imati ideju kuda sve treba da ide. Pored toga, tu je i ogroman broj sastanaka, svaki sa istom odgovornošću, koji se nalaze u jednom radnom danu, te svakako ne zavidim na toj dinamici. Isto tako, neophodno je znati kako biti diplomata i u svakom trenutku balansirati dvije strane.
Ljudski odnosi i generalno društvo, jeste nešto što me oduvijek interesovalo. Diplomatski posao je svakako nešto gdje sjutra sebe vidim, budući da mi, zbog prethodnih pozitivnih iskustava, prija multukulturalna sredina, te bi na taj način i dalje mogla dio zemlje iz koje dolazim, i bar malo postala dio neke druge kulture.
