“Pravo na privatnost javnih ličnosti je ograničeno, javnost ima pravo da bude obaviještena o mnogim činjenicama iz njihovog privatnog života a naročito o onima koje oni sami čine dostupnim potencijalno većem broju lica”, kazao je Kovačević, koji predaje autorsko i pravo intelektualne svojine na Univerzitetu Mediteran.
On kaže i da u Crnoj Gori jedan broj autora fotografskih djela koriste nedovoljno znanje sudija u crnogorskom pravosudnom sistemu i ostvaruju protivpravnu dobit koristeći za to poluge pravosudnog sistema.
Kovačević ukazuje i da crnogorski sudovi autorima fotografija dosuđuju naknade, iako nijesu imali saglasnost za fotografisanje konkretnih javnih ličnosti kao ni saglasnost za komercijalno iskorišćavanje njihovog lika.
“U ovakvim slučajevima sudije u Crnoj Gori su zanemarili najvažnije pravno pravilo koje moraju primijeniti prilikom odlučivanja a to je da sud ne smije pružiti pravnu zaštitu nezakonitom ponašanju”, objašnjava on za naš portal.
ANALITIKA: Profesore, da pokušamo da objasnimo javnosti. Da li je svaka fotografija koja je objavljena zaštićena kao autorsko djelo, što se može zaključiti iz Zakona o autorskim pravima, ili mora da ima specifične karakteristike?
DR KOVAČEVIĆ: Nije svaka fotografija koja je objavljena zaštićena kao autorsko djelo. Snimci lica-fotografija pojedinačno ili grupno štite dvije oblasti prava. Jedna je oblast takozvanih prava ličnosti gdje pravo na vlastitu sliku predstavlja podgrupu prava na privatnost.
Ustav Crne Gore u članu 28 jemči nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta čovjeka, njegove privatnosti i ličnih prava. Pravna teorija i sudska praksa pravo na vlastitu sliku smatraju pravom na privatni život i isto se kod nas štiti odredbama zakona o obligacionim odnosima.
Fotografija nekog lica ili grupe lica prema našoj pravnoj teoriji i pravnoj praksi za vrijeme zajedničke države mogla se bez pristanka i bez plaćanja naknade objaviti u sledećim slučajevima: 1. ako se radi o ličnostima iz savremenog života od interesa za javnost, 2. fotografije na kojima se prikazuje neki kraj ili prizor, a kojima su obuhvaćene i pojedine ličnosti, 3. ako je u pitanju bezbijednost zemlje, 4. poslije smrti lica ako je u pitanju lice od značaja za kulturna nasleđa za kulturna nasleđa zemlje.
Sadašnja pravna nauka u Crnoj Gori, koliko je meni poznato ne bavi se ovom oblašću prava a i nemamo sudske prakse. Fotografija nekog lica može predstavljati i umjetničko djelo i u tom slučaju autor fotografije uživa zaštitu po zakonu o autorskim pravima i on ima prava kao i drugi likovni stvaraoci, slikari, vajari, književnici i slično, to jest on ima moralna i imovinska prava iskorišćavanja i zaštite svog djela. Jedini uslov zaštite fotografije je da se radi o originalnom djelu. Umjetnička vrijednost djela nije važna, zakon štiti svako, pa i obično fotografsko djelo. Uslov originalnosti, kod fotografija ogleda se u nekoliko elemenata; u izboru mjesta, vremena, položaja, osvetljenja itd.
ANALITIKA: Ovo pitanje se posebno odnosi na fotografije koje su objavljene na Internetu. Kada pokušate da skinete neku fotografiju uglavnom piše da je možda zaštićena. Kako da se provjeri da li je zaštićena i da li se može, naravno uz navođenje izvora, koristiti?
DR KOVAČEVIĆ: Prava autora na autorskom djelu imaju određena ograničenja propisanih zakonom o autorskim i srodnim pravima, koji u tom dijelu nije dovoljno precizan i jasan što stvara velike probleme kod primjene u praksi i mislim da se crnogorski sudovi u toj oblasti veoma loše snalaze i da donose nekvalitetne i problematične presude.
Za Vas kao informativnu kuću važan je član 50 koji reguliše pravo na informacije, koji dozvoljava bez sticanja odgovarajućeg imovinskog prava i bez plaćanja naknade, u obimu koji je opravdan svrhom informisanja korišćenje tuđim autorskim djelom.
ANALITIKA: Što je sa društvenim mrežama, kako je ta oblast regulisana? Da li mediji i ostali mogu da koriste fotografije objavljene na fejbuku i instagramu? Evo i konkretnog primjera, neki recimo sportista objavi fotografiju na fejsbuku, svi je mediji prenesu... može li taj sportista da tuži medije i da dobije spor? Isto je sa bilo kojom ostalom ličnošću, ali sam ovaj primjer navela jer teško možemo tražiti saglasnost, recimo, od Mesija da Portal Analitika objavi fotografiju sa njegovog profila?
DR KOVAČEVIĆ: Ovdje je važno je ukazati da su savremena sredstva javnog informisanja kao i postojanje društvenih mreža na internetu ovorili pitanje kako zaštite privatnosti fizičkih lica tako i autorsko pravnu zaštitu autorskih djela.
Oblast je nova i još nemamo preciznih zakonskih rješenja niti sudske prakse koja bi bila autoritet za odlučivanje a problem je što se radi o stvarima na koje treba primjenjivati i međunarodno privatno pravo. Po mom mišljenju iako se radi o novim tehnologijama rješenje se može naći u klasičnim pravnim rješenjima.
Postavljanje autorskih djela na javnim mjestima i činjenje istih dostupnim potencijalno neograničenom broju lica po staroj pravnoj teoriji je dovodilo do zaključka da se na taj način autor odriče svojih određenih imovinsko pravnih ovlašćenja u javnom interesu.
Primijenjeno na konkretni slučaj objavljivanjem slika poznatih javnih ličnosti npr sportista, umjetnika, političara na društvenim mrežama davalo bi pravo svakom mediju da iste objavi u svojim novinama portalima i televizijskim programima.
Ovo iz razloga što je pravo na privatnost javnih ličnosti ograničeno, javnost ima pravo da bude obaviještena o mnogim činjenicama iz njihovog privatnog života a naročito o onima koje oni sami čine dostupnim potencijalno većem broju lica.
ANALITIKA: Zanimljivo je se pokreće sve više sporova oko neovlašćenog preuzimanja fotografija i da su fotografska udruženja ta koja su uglavnom umrežena. Sa druge strane, kolumne, intervjui, analize se preuzimaju svakodnevno. Imam li ja, hipotetički, pravo da nekoga tužim ko je preuzeo moj tekst a koji nije dnevna medijska informacija, koja je izuzeta iz zakona i da li bih dobila spor?
DR KOVAČEVIĆ: Važno je ukazati da imamo jedan broj autora fotografskih djela koji koriste nedovoljno znanje sudija u crnogorskom pravosudnom sistemu i ostvaruju protivpravnu dobit koristeći za to poluge pravosudnog sistema. Naime, na internetu je dostupan veći broj fotografija poznatih ličnosti za čiji rad postoji veliko interesovanje javnosti.
Pojedini mediji koji nijesu upozoreni da se te fotografije ne smiju koristiti bez dozvole autora iste objavljuju prilikom pisanja o ličnosti koja se nalazi na fotografiji. Poslije toga slijede tužbe koje crnogorske sudije usvajaju i dosuđuju visoke novčane naknade zbog navodne povrede autorskih prava. Mislim da sudovi griješe kada tako odlučuju zbog više razloga.
Prvo, postavljanjem fotografije na javnom mjestu dostupnom potencijalno velikom broju lica u sebi sadrži elemente odricanja autora od odredjenih imovinsko-pravnih ovlašćenja u javnom interesu a naročito kada i nema oznake da se predmetno dijelo ne smije korstiti bez dozvole autora. Što je najinteresantnije u svim ovim slučajevima koji su bili predmet sudskih postupaka pred našim sudovima autor fotografije nije imao saglasnost za fotografisanje konkretnih javnih ličnosti kao ni saglasnost za komercijalno iskorišćavanje njihovog lika.
U ovakvim slučajevima sudije u Crnoj Gori su zanemarili najvažnije pravno pravilo koje moraju primijeniti prilikom odlučivanja a to je da sud ne smije pružiti pravnu zaštitu nezakonitom ponašanju. Pravo intelektualne svojine je jedno od oblasti prava koja se najbrze razvija i postaje sve značajnija. Na žalost u Crnoj Gori ova oblast se nedovoljno izučava i mislim da bi naši pravni i ekonomski fakulteti morali bez odlaganja obezbijediti usavršavanje za jedan broj doktoranata na zapadnim univerzitetima.
