O problemu nezaposlenosti ljudi u šestoj deceniji, podjednako je važno govoriti kao i o problemu nezaposlenosti mladih. Tim prije što je riječ o ljudima koji su u daleko nepovoljnijem položaju od omladine – generacijama na izmaku snaga, koje izdržavaju porodice, za čija znanja i iskustva tržište ne mari, a koje u zimu života ulaze bez iluzija o mogućnosti odlaska u inostranstvo. Najugroženije među njima su, dakako, žene.
Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), od 20. maja, bila su 37.163 nezaposlena lica, od čega 21.437 ( ili 57,68 odsto) žena. Od ukupnog broja nezaposlenih, 12.879 (ili 34,63 odsto) ima preko 50 godina, a od toga je 6.979 (ili 54,23 odsto) žena, saopšteno je našem portalu iz ZZZCG.
Majčinstvo iznad svega: Predsjednica Sindikata trgovine pri Uniji slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), Vesna Milonjić Aleksić, kaže da su najveći broj radnika koji su ostali bez posla nakon što su brojne naše firme likvidirane, činile žene. One koje pak danas imaju posao su, prema njenim riječima, „na udaru u gotovo svakom preduzeću“.
„Prije svega zato što su mnoge od njih majke, pa moraju da uzimaju bolovanja, slobodne dane i sl. Samim tim su podložnije dobijanju otkaza“, ističe ona.
Rodna neravnopravnost na tržištu rada nije samo problem crnogorskog društva, ocjenjuje Danka Rabrenović iz PR službe ZZZCG. S njom se, tvrdi ona, suočavaju i mnogo razvijenije države. Glavna prepreka za zapošljavanje žena u Crnoj Gori je, prema njenim riječima, nedostatak kvalitetne brige o djeci.
„Tradicionalno, žene u Crnoj Gori usmjerene su ka njegovanju porodice i roditeljstvu – i to kao jednom od najznačajnijih životnih poziva. Upravo to je razlog zbog kojeg se veliki broj žena, u godinama kada se smatraju radno najaktivnijima, odlučuje da brigu o djeci stavi ispred karijere. Iako se ta odluka u tom momentu čini opravdanom, svako duže odsustvo s tržišta rada dovodi do novih problema koji vode u dugoročnu nezaposlenost i smanjenu konkurentnost“, objašnjava ona za Portal Analitika.
Poslodavci žele mlađe: Upravo zbog toga žene u šestoj deceniji gotovo da nemaju šta da traže na tržištu.
„One, jednostavno, ne odgovaraju poslodavcima koji imaju interne pravilnike po kojima biraju radnu snagu – biraju žene koje su, da tako kažem, izglednije i mlađe. Njima poslodavac može lakše da manipuliše, nego sa ženama od 50 i više godina. Ta ranjiva struktura žena našla se na vjetrometini neoliberalnog kapitalizma, jer država nije preduzela mjere da bi ih zaštitila. One nisu za penziju, a ne mogu pronaći adekvatan posao u struci. Ako žena od 50 godina ostane bez posla, ona je sebi, u porodici, na posljednjem mjestu – važnija su joj djeca koju treba da izvede na put, da ih nahrani i obuče. To su često žene sa srednjom stručnom spremom, koje teško mogu da se prekvalifikuju za neko drugo zanimanje“, naglašava Milonjić Aleksić.
Od 6.979 nezaposlenih žena u šestoj deceniji, njih 3.100 (ili 44,42 odsto) ima srednje obrazovanje, 175 (ili 2,51 odsto) visoko, dok 141 žena (ili 2,02 odsto) ima završenu (raniju) višu školu. Ostalih 3.563 (ili 51,05 odsto) su sa I i II stepenom stručne spreme, pojašnjeno nam je iz ZZZCG.
Refleksija društvenog stanja: Danka Rabrenović napominje da žene starije od 50 godina uglavnom pripadaju kategoriji „teže zapošljivih lica s kombinovanim smetnjama u zapošljavanju“.
„Osobine koje ovu grupu žena čine neatraktivnim za tržište rada su: nedostatak znanja i vještina potrebnih tržištu rada, nemotivisanost za aktivno učešće na tržištu rada, smanjena radna kondicija, nefleksibilnost, smanjena mobilnost, a nemali broj njih ima i zdravstvene probleme koji im otežavaju pristup tržištu rada. Tako da ne treba da čudi činjenica da se poslodavci odlučuju da zaposle mlađu radnu snagu – a nerijetko muškarce – jer se pretpostavlja da žena neće biti jednako radno aktivna usljed porodičnih obaveza“, pojašnjava ona.
Da li je država adekvatno odgovorila na probleme s kojima se suočavaju ove žene? Vesna Milonjić Aleksić smatra da nije.
„Nismo ih zaštitili. Trebalo bi da budemo odgovorno društvo i da otvaramo radna mjesta koja bi bila prihvatljiva za tu ranjivu grupu. Sigurno je da im se ne nude adekvatni poslovi, već otežani – prije svega u trgovinama – koji zahtijevaju snagu, dugo stajanje i sl. Država bi trebalo da reaguje. Preko ZZZCG realizuju se određeni programi za mlade, ali ne i za ove žene. Mislim da je problem u tome što nemamo proizvodnju, u kojoj bi veliki broj njih našao uhljebljenje. Sve što je loše u društvu, reflektuje se na ženama – pogotovo na starijim od 50 godina“, smatra naša sagovornica.
Prepoznati iskustvo: Poslovi koje ove žene mogu uspješno obavljati – kao i svi drugi poslovi na tržištu – zavise, prema riječima Danke Rabrenović, prvenstveno od znanja, vještina i kompetencija koje one posjeduju, ali i od znanja o načinima funkcionisanja tržišta rada, načina apliciranja i komunikacije s potencijalnim poslodavcem.
„S druge strane, poslodavci bi trebalo da prepoznaju potencijal ove grupe nezaposlenih, jer većina njih posjeduje bogato radno iskustvo u vođenju domaćinstva koje je primjenjivo u nekim privrednim granama kao što su trgovina, ugostiteljstvo i uslužne djelatnosti. ZZZCG nastoji da suzbije svaku vrstu diskriminacije na tržištu rada, pa i ovu po osnovu godina. Stoga, pri posredovanju, u prvi plan ističemo vještine, kompetencije i znanja, dakle, stavljamo mogućnosti ispred ograničenja“, podvlači ona.
O neprepoznavanju potencijala starijih ljudi nedavno je, u intervjuu za naš portal, govorio i predsjednik Asocijacije menadžera Crne Gore, Budimir Raičković.
„Počeli smo da dijelimo kadar na mlade i stare, a svuda u svijetu se gledaju motivacija, znanje, iskustvo ili mogućnosti. Radi se s ljudima različite životne dobi, da ih iskoriste kompanije. Ozbiljni sistemi koriste iskustvo i svjesni su da se nekih znanja ne bi trebalo lako odreći. Mi se, u Crnoj Gori, lakše odričemo ljudi“, upozorio je Raičković.
Tržište, kaže Rabrenović, zahtijeva od svakoga da razvija vlastitu konkurentnost i sposobnost prilagođavanja brzim promjenama, što, prema njenoj ocjeni, većina starije populacije teže može da isprati.
„Zbog različitih prepreka, ovoj grupi nezaposlenih potrebna je stručna podrška. Akcenat bi trebalo staviti na cjeloživotno učenje, kojim se povećava vrijednost na tržištu rada. Istovremeno je potrebno raditi na informisanju, psiho-socijalnom osnaživanju, planiranju karijere i stvaranju podrške za uključivanje u učenje i rad“, zaključuje Rabrenović.
Ako smatrate da o nezaposlenosti ljudi u šestoj deceniji nije podjednako važno govoriti kao i o nezaposlenosti mladih, onda vam nije jasno da u državi u kojoj nema posla za roditelje neće biti posla ni za njihovu djecu.
