Rodno korektan govor zakonska obaveza - Korišćenje rodno osjetljivog jezika ne predstavlja samo nivo obrazovanosti pojedinaca i pojedinki, već je i zakonska obaveza, a cilj je da se jezikom pomogne u ostvarivanju ljudskih prava i žena učini vidljivom, na isti način na koji čini i muškarca. Ni manje, a ni više – samo jednako i ravnopravno.
Redovna profesorka Univerziteta u Novom Sadu Svenka Savić objašnjava da je upotreba rodno senzitivnog jezika zahtjev usklađen sa stvarnim stanjem stvari, da je mnogo žena u javnom prostoru u različitim zanimanjima i na različitim funkcijama, naročito onim na kojima su bili isključivo muškarci, te da, ako govori žena, a jezik ima za to jezičko obilježlje, treba ga koristiti.
Na česte izgovore da neki oblici u ženskom rodu zvuče loše ili pak rogobatno, kaže da „loše zvuče i neke druge riječi za pojmove koji nisu u vezi sa rodom i sa ženom, pa o tome niko ne pravi problem“, te da je „zvučnost“ ipak lični doživljaj.
„Gramatička pravila prave jezikoslovci, tj. gramatičari. Ona su odraz njihove ideologije o upotrebi jezika, a nisu odraz prirode jezika. Gramatička pravila su promenljiva, pravopisna takođe, i na osnovu toga vidimo da je pitanje tih pravila ustvari odnos onih koji jezik upravljaju u nekom pravcu normiranja. Na primer, ako smo protiv stranih reči (tuđica) onda je neispravno upravo korišćenje stranih reči za neke za koje postoje domaće. Ili, na primer, poznato je gramatičko pravilo za dobru rečenicu srpskog jezika da se subjekat i predikat slažu u rodu i broju. To znači da je rečenica „Učitelj je dobra“ negramatična. Sada kada smo u našem pristupu na tom pravilu insistirale, gramatičari tvrde da je to pravilo moguće nepoštovati, dakle da je rečenica „Profesor je rekla u redu“, rekla je Svenka Savić, koja je profesorka u užoj naučnoj oblasti Psiholingvistika i profesorka emerita, za Portal Analitika.
Kada je u pitanju istorijska pozadina, kaže profesorka, diskusija o rodno osjetljivom jeziku počinje među jezikoslovcima još nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu i Beogradu.
„Nastavlja se intenzivnije 80-tih godina u Jugoslaviji, kada feministkinje u Beogradu otvaraju pitanja jezika, a zatim u Srbiji i Crnoj Gori do 2006, i odvojeno u svakoj samostalnoj državi do danas. Osnova diskusije je zašto (ne)uvesti forme ženskog roda za zanimanja i titule žena u javnu i službenu upotrebu” – obrazlaže Svenka Savić.
Jezik smatra moćnim sredstvom izražavanja misli, njihovog oblikovanja i ostvarivanja uticaja u društvu, pa je normiranje jezika ne samo stručno, već i društveno, a uvek je i političko pitanje.
„Žene i muškarci se smatraju aktivnim sudeonicama promena u društvu i zato je neophodno da se odluka o rodnoj ravnopravnosti ostvarenoj putem jezika uključi u sve oblasti javnog društvenog života i u sve političke dokumente (zakone, odluke, propise...)“ – tvrdi sagovornica Portala Analitika.
Dodaje da, osim zakonskim rješenjima, na primjenu rodno senzitivnog jezika možemo uticati i sopstvenim primjerom, što naročito važi za osobe koje imaju prostor u medijim.
„Dug je proces odvikavanja od nekih navika i privikavanja na neka nova u jeziku, ali je promena moguća.“ – optimistična je profesorka Savić.
Identitet se izražava jezikom - Saradnica u nastavi iz oblasti lingvistike na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) i koautorica više udžbenika crnogorskog jezika za osnovnu i srednju školu, Jelena Šušanj, objašnjava da se između ostalog identitet izražava jezikom.
„Muški i ženski identitet je kulturno, društveno i istorijski uslovljen jezički konstrukt, a rod jedno od gorućih jezičkih pitanja. Riječima hrvatskoga lingviste Ranka Matasovića: „Rod je jedina gramatička kategorija koja je ikad budila strasti, i to ne samo među lingvistima.“ U Crnoj Gori mnogo je primjera koji ukazuju na različitu konceptualizaciju žena i muškaraca, konkretnije ženskih i muških poslova u društvu ili osobina koje se vezuju za jedan ili drugi pol. Za označavanje žena koje se bave nekom profesijom koriste se perifrastične konstrukcije poput žena vatrogasac ili žena pomorac, ali u određenim kontekstima ostaje nejasno je li u pitanju supruga pomorca ili žena kojoj je to profesija.“ – kaže sagovornica sa FCJK-a.
Smatra da ukoliko postoje učiteljica, nastavnica, profesorica, ne postoji razlog da se ne koristi pedagogica, psihologica i dr. Dodaje da se „povremeno u tvorbi imenica ženskoga roda prema imenicama muškoga roda prećeruje, pa se tvore i one za kojima nema potrebe“.
„Ja recimo nikad neću koristiti riječ roditeljka, osim naravno u ovakvim rečenicama. Imenica roditelj trebala bi biti pandan imenici dijete, koja je srednjega roda. Roditelj je pojam koji obuhvata majku i oca na isti način na koji imenica dijete obuhvata ćerku i sina. Isto je i s imenicom supružnik – nema potrebe govoriti o supružniku i supružnici, jer već postoje riječi suprug i supruga, a supružnik je riječ koja ih objedinjuje. Zato se u zakonu, radi jezičke ekonomije, govori na primjer da nečiju imovinu nasljeđuju đeca ili supružnik“ – tvrdi Jelena Šušanj.
Dodaje da je tačno da su supružnik i roditelj i dalje imenice muškoga roda, koji nije neutralan, ali i imenica osoba je, da banalizujemo, ženskoga roda pa je prihvatamo kao generičku, ne smatrajući muškarce manje osobama od žena.
„Mogu li se dakle tvoriti imenice ženskoga roda poput roditeljka i supružnica? Mogu. Trebaju li se tvoriti? Ja mislim da ne jer ne doprinose komunikaciji niti suštinski obezbjeđuju ravnopravnost, već samo podstiču šablonsku birokratizovanost jezika“ – objašnjava jedna od sagovornica.
Kada je u pitanju već pominjana „zvučnost“, prema riječima Jelene Šušanj, primjetni su „kulturni stereotipi, koji daleko prevazilaze crnogorsko društvo“.
„Zašto nam ne smeta da uz svaku postojeću imenicu sa značenjem žitelja nekoga mjesta imamo i imenicu sa značenjem žiteljke toga mjesta, dok su nam imenice sa značenjem vršiteljke profesije ili nositeljke osobine nepotrebne i rogobatne? Zašto za ženu ne kažemo da je Crnogorac, ali se smatra dovoljnim da upotrijebimo generički muški rod kad kažemo da je ona vojnik, a ne vojnikinja, lingvist, a ne lingvistkinja ili lingvistica?“ – postavlja pitanja sagovornica Portala Analitika a zatim i odgovara da na scenu stupaju kulturološke i istorijske naslage.
Prije 40 godina nije postojala imenica čistač - Navodi primjer od prije 40-ak godina kada nije postojala imenica čistač, a jeste čistačica.
„Danas je situacija drukčija, ali i dalje niko ne govori o kućnom pomoćniku, spremaču ili sobaru, već samo o pomoćnici, spremačici i sobarici. Naspram toga ističu se visokokvalifikovani poslovi direktora, menadžera, advokata i sl., koji su uvijek ili uglavnom u muškome rodu. I to zaista odražava društvenu stvarnost: ako pogledate članstvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, jasno je zašto se u Crnoj Gori ne koristi riječ akademkinja“ – ističe Jelena Šušanj.
Dalje smatra da za riječi direktor i profesor postoje imenice ženskoga roda, i to nimalo rijetke, neobične i „rogobatne“, te da njihova neupotreba nije jezičko, već kulturološko pitanje.
„Za sebe uvijek kažem da sam bila student, dok one koji studiraju na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost predstavljam i oslovljavam kao svoje studentkinje i studente. Rodno su istaknuti i u indeksu našega fakulteta. To potvrđuje da su i jezička ponašanja naučena i da se navike mijenjaju. To takođe potvrđuje da osoba može sama odlučiti želi li određeni dio sopstvenoga identiteta jezički isticati ili ne. Naš jezik ima tvorbene mogućnosti za to; ako smo društvo koje zaista njeguje prava svakoga svojega člana, takve mogućnosti trebamo iskoristiti i ostvariti“ – tvrdi Jelena Šušanj.
Nije optimistična da će slaganje u rodu biti podjednako korišćeno i primjenjivo kao i slaganje u broju i padežu, a svoj stav dalje u razgovoru i obrazlaže.
„Recimo, trudnoća je i biološki i semantički uvijek vezana za ženu i ne postoji muški oblik imenice trudnica. Međutim, u jeziku postoji pridjev muškoga roda trudan, i u razgovoru ćemo, iako je izvjesno da se govori o ženi, pitati ko je to bio trudan, a ne ko je to bila trudna; odgovorićemo i da niko nije bio trudan, a ne niko nije bila trudna. Dovoljno je da se u grupi od sto žena nađe samo jedan muškarac da moramo upotrijebiti muški množinski oblik.
Ako Vam se obraćam formalno, koristiću množinski oblik u muškome rodu iako ste Vi žena: Nadam se da ste me razumjeli. U crnogorskome jeziku postoje riječi đevojčica, đevojče i đevojčurak, dakle za mladu žensku osobu koriste se imenica ženskoga, srednjega i muškoga roda i nijedna od njih nema negativnu konotaciju. Stoga je potpuna ravnopravnost o kojoj govorite u crnogorskome jeziku i u svim sličnim jezicima neostvariva“ – zaključuje sagovornica sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
Koordinatorka programa za rodnu ravnopravnost pri UNDP, Vanja Šćepović, imajući na umu iskustvo stečeno u programima UNDP-a, smatra da je „napredak po pitanju upotrebe rodno senzitivnogjezika u direktnoj vezi sa napretkom kada je u pitanju rodna ravnopravnost i uopšte prihvatanje koncepta rodne ravnopravnosti kao jednog osnovnog demokratskog postulata“.
„Pohvalno je što je upotreba rodno senzitivnog jezika regulisana zakonom, međutim, kao što je slučaj i sa mnogim drugim zakonima, on se poštuje tek u onolikoj mjeri koliko je neophodno da bi se ispunile norme - uglavnom samo u zvaničnoj, pisanoj komunikaciji kad su u pitanju nazivi zanimanja. U živom govoru, međutim, pogotovo onom manje formalnom, uglavnom se držimo ustaljenih obrazaca na koje smo navikli i sa kojima se osjećamo komforno“ – objašnjava sagovornica Portala Analitika.
Mišljenja je da se jezik ne može isforsirati, koliko god bio normiran i standardizovan, te da se kao društvo ne možemo pohvaliti visokim nivoom opšte pismenosti, pa samim tim ni velikim značajem rodno senzitivnog jezika.
„Jezik je ogledalo stvarnosti, pa kad vidimo da jedna direktorka ima problem da bude nazvana direktorkom, već sebe smatra direktorom, onda nam ne treba jasniji pokazatelj toga da žene na rukovodećim pozicijama u Crnoj Gori nijesu jednako vrednovane kao muškarci. Upravo nam jezik na taj način i služi kao jedna vrsta otrežnjenja, ogoli do koske ono što možda pokušamo da zakamufliramo, što u krajnjoj liniji nije ni loše“ – tvrdi koordinatorka programa za rodnu ravnopravnost.
S druge strane, lošim smatra često karikiranje rodno osjetljivog jezika i nerazumijevanje da takav stav vodi ruganju nama samima.
„Ako nemamo problem da učiteljicu nazovemo učiteljicom, pa i profesorku profesorkom, zašto bi nam smetala jedna pravnica, advokatica, psihološkinja…da ne pominjem pilotkinju ili vozačicu. Nije teško izgovoriti, ne treba prelamati jezik, zar ne? Objeručke smo prihvatili anglicizme iz IT svijeta, pa redovno guglamo, tagujemo, lajkujemo i sl, a nimalo nam nije teško koristiti ni mnoge pogrdne nazive u ženskom rodu, da ih sada ne nabrajam. Stvar je vrlo jednostavna - ako podsvjesno i dalje teško prihvatamo da žena može da se bavi nekom profesijom ili obavlja funkciju kojom su tradicionalno dominirali muškarci, onda se to odražava na način na koji o tome govorimo“ – objašnjava Vanja Šćepović.
Dodaje da trebamo insistirati na upotrebi rodno senzitivnog jezika ali i da treba mnogo veće napore da uložimo u stvaranje jednakih šansi za muškarce i žene. Uporedo sa tim, stav je sagovornice da treba da podižemo svijest o tome da smo jednako vrijedni bez obzira na pol. Tek kada dostignemo taj nivo, sigurna je koordinatorka programa za rodnu ravnopravnost, da će se to odraziti i na jezik, i da ćemo ispravno govoriti bez potrebe da nas neko opominje.
Nema kazni za kršenje rodno korektnog govora
Za kraj smo razgovarali i sa načelnicom Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Biljanom Pejović o tome kako je primjena rodno senzitivnog jezika osim u dokumentima zaživjela u praksi.
Prema njenim riječima, a u komunikaciji sa Upravom za inspekcijske poslove, nije bilo slučajeva izricanja kazni za nekorišćenje rodno osjetljivog jezika, već su u pitanju bile samo preporuke.
Kako navodi sagovornica Portala Analitika potreba za novim izdanjem Registra zanimanja, zvanja i titula žena postoji ali za sada nema budžetskih sredstava izdvojenih za pomenutu publikaciju.
Ipak, zaključuje Biljana Pejović, sve aktivnosti Odjeljenja za poslove rodne ravnopravnosti usmjerene su ka boljoj i potpunoj ravnopravnosti muškaraca i žena u Crnoj Gori.
Kao zaključak - jedno je sasvim sigurno, jezik je moćno sredstvo i utiče na društvo, pa je stoga normiranje jezika ne samo stručno, nego i društveno i političko pitanje. S toga je i upotreba rodno senzitivnog jezika način borbe za demokratsko društvo u kome su svi podjednako tretirani i svi imaju ista prava bez obzira na rod.
