Kroz djetinjstvo imala podršku okoline: Svoje odrastanje Nikšićanka Marijana Goranović opisuje kao srećno. Dane je provodila napolju, igrajući se različitih igara s drugarima. Kaže da se njeno djetinjstvo ne može uporediti s djetinjstvom današnjih generacija, koja većinu slobodnog vremena provode uz kompjuter ili telefon.
“Imali smo tačno određena mjesta gdje smo se okupljali, družili se i smišljali neke nove igre koje su nam bile zanimljive. Ostali drugari su me u potpunosti uključivali u igru, što znači da nikad nijesu pravili razliku zbog mog invaliditeta. Smatram da je jako važno da kroz djetinstvo imate podršku okoline, jer su djeca u tim godinama iskrena”, počinje Goranović priču za naš portal.
Porodica je, kaže, uvijek podržavala i oni su dijelom i zaslužni za njeno bezbrižno djetinjstvo. I tada je voljela sport, trčala je za loptom, a san joj je bio da postane profesionalna rukometašica.
“To zbog svoga invaliditeta nijesam mogla da ostvarim. Ostao je žal zato što se ne bavim tim sportom, ali sam uvijek osjećala da pripadam nekom sportu, i da bih mogla da se bavim time”, navodi ona.
I tako je bilo - pronašla se u drugoj aktivnosti. Njen tadašnji profesor fizičkog vaspitanja, Igor Tomić, prepoznao je njen talenat za paraatletiku.
“Svakodnevni treninzi, uz mnogo volje i napora, uz bezrezervnu podršku trenera i moje porodice, bili su osnova, a počela su i prva profesionalna takmičenja. Svoje kvalitete sam prvo pokazivala po Crnoj Gori, da bih nakon toga bila zapažena i na mnogim evropskim i svjetskim takmičenjima”, objašnjava.
Dobitnica brojnih odličja i medalja: Marijana se atletikom bavi već 12 godina i prva je paraolimpijka Crne Gore koja je ostvarila A paraolimpijsku normu za nastup na paraolimpijskim igrama u Londonu 2012 godine. Dobitnica je brojnih odličja i medalje, a nastupila je i na Paraolimpijskim igrama u Rio de Žaneiru 2016. godine, i to u dvije discipline: bacanju kugle i bacanju diska.
“Svakom sportisti je teško da izdvoji medalju, svaki uspjeh je važan i poseban. Ipak bih izdvojila Paraolimpijske igre u Londonu, gdje sam nosila zastavu i bila finalistkinja u bacanju kugle. Isto bih tako izdvojila moju prvu medalju sa Evropskog prvenstva koju sam osvojila 2016. godine u Italiji - Groseto, gdje sam i dobila laskavi naziv vicešampionke Evrope”, ističe ona.
Formiranjem Paraolimpijskog Komiteta Crne Gore, koji postoji deset godina, znatno je poboljšan položaj paraolimpijaca u Crnoj Gori, smatra Marijana. Iako nekada nije bila zadovoljna uslovima u kojima trenira, danas je drugačije.
“Svaki sportista ili sportistkinja, koji žele da ostvare određeni cilj, moraju istinski da se potrude i da sami sebi na neki način stvore uslove. Na kraju se isplati onima koji stvarno žele da rade, država je tu uvijek da nagradi dobar rezultat. Može se fino živjeti ko zna da živi. Sportski život i nije toliko jeftin, to najbolje znamo mi koji se profesionalno njime bavimo”, navodi.
Ona je dobila status vrhunske sportistkinje, te će poslije trideset pete godine primati nacionalnu penziju.
“Riješeno mi je i stambeno pitanje u mom rodnom gradu Nikšiću. Osvajanjem Evropske medalje od države sam dobila zapaženu novčanu nagradu, koju po zakonu dobije svaki sportista ili sportistkinja,koji osvoje medalje sa velikog takmičenja. Odbranila sam titulu 2018. godine i opet bila nagrađena od države novcem”, ističe ona.
Invaliditet ne treba djevojčice da sputava u ženskim zadovoljstvima: Marijana kaže da se kroz život nije borila sa predrasudama drugih ljudi. Misli da je to zbog stava koji ima prema životu, a u svaki novi dan je išla iskreno, vedrog duha i željna upoznavanja s drugim ljudima.
“Moram podvući da mi je sport mnogo pomogao u tome kroz putovanja i takmičenja. Djevojčice s invaliditetom treba da imaju samopouzdanje, sto znači da su vrijedne kao i svi ostali ljudi i da imaju pravo da žive ravnopravnim životom. Smatram da invaliditet ne treba da ih sputava ni u takozvanim ženskim zadovoljstvima, kao što su šminkanje, odlazak kod frizera, kozmetičara, kupovine garderobe, izlasci u grad, pronalazak partnera, što svaku ženu čini zadovoljnijom. Naravno ne bih zapostavila ni obrazovanje, jer smatram da je bitno da žena bude obrazovana i elokventa”, smatra Marijana.
Svoje obaveze počinje s prvim jutarnjim zracima, a završava ih kasno uveče. Kaže da je takav život ispunjava, jer je njen svaki dan aktivan, pun novih dešavanja i ideja.
“Trenutno sam zaposlena u Savezu slijepih Crne Gore, na internet radiju Fenix. Imam i svoje dvije emisije sportskog karaktera. Ali, naravno, sport je u prvom planu, treniram svaki dan, trudim se da sve završim na vrijeme, volim ovo što radim, ispunjava me i uživam”, navodi naša sagovornica.
I pored toga što ima jako puno obaveza, pronalazi vrijeme za druženje s porodicom i prijateljima. Njeno slobodno vrijeme popunjavaju, kaže, divni ljudi kojima je okružena.
“Dobra zabava uz mnogo pjesme, veselja, i po koja čaša dobrog vina. Ako bih morala da izdvojim trenutke koje najčešće zapamtim, to su sigurno porodični trenuci koji nemaju cijenu”, kaže Marijana s osmijehom.
Osamnaestog maja nastupa na prvom ovogodišnjem međunarodnom mitingu u Splitu. Takođe, ova godina je paraolimpijska, te ima velike planove.
“Cilj mi je da učestvujem na što više međunarodnih takmičenja, kako bih skupila što više bodova i tako ostvarila normu za Paraolimpijske igre u Tokiju 2020, što bi za mene bile treće paraolimpijske igre”, zaključuje Marijana priču za Portal Analitika.
