Vještina koja miri polove

Iako kod nas nijesu brojno zastupljene u aikidou, žene postepeno otkrivaju ovaj koncept vježbe i duhovnog usavršavanja. Da li u aikidou pronalaze ravnopravnost, poštovanje i jednak tretman, s obzirom da u ovoj vještini ne postoje podijeljene muške i ženske kategorije, i vlada li u njemu „jednakost polova”, pitali smo neke od aikidoka.

Rušenje stereotipa

Jedna od njih, Enisa Harović među prvim je ženama koje su u Crnoj Gori kročile u dojo (vježbalište) ove po genezi mlade japanske vještine koja baštini samurajski duh.

Ona primjećuje da ima neke zvučne simbolike i u samom nazivu aikidoka: nije to termin za ženu koja praktikuje aikido, već imenica koja određuje svakoga ko se posveti izučavanju i traganju za sopstvenim putem „harmonizovanja životne energije”, što nije ništa drugo nego sa japanskog prevedena sintagma Ai Ki Do.

Prema njenim riječima, nema različitih aikido tehnika za muškarce i žene, a takvo poimanje i tumačenje rodnosti u aikidou nije nešto što bi valjalo koristiti, niti od toga treba stvarati nekakav poseban pravac.

- Prilikom izučavanja - tehnike su u osnovi iste. S obzirom na to, ne postoje neke bitne razlike u načinu rada koje nijesu već sadržane u činjenici da su neki ljudi rastom visoki ili niski, veliki ili mali, da nas ima jakih, ali i slabih, odraslih i djece, itd.

Jednostavno rečeno, različiti smo. Principi ostaju isti, ali oblik treba da bude prilagodljiv. Ako partner nešto promijeni, onda se moramo u skladu s tim i mi promijeniti – pojašnjava Harović.

Ipak, dodaje, inspirativno je rušiti stereotipe.

- Nijesam mogla ni ja pobjeći od osjećaja da borilačke vještine predstavljaju još jedno parče svijeta namijenjeno samo muškarcima. Činjenica da su fizički snažniji je suštinski faktor polne nejednakosti i to je prvi izazov i „strah” dok ne osvijestite da u aikidou ako koristite veću snagu - sporije ćete učiti ispravnu tehniku ili ćete je brže zaboravljati.

Kao aikido učenik, posebno ako ste žensko, važno je naučiti kako i kada koristite mišiće. Promjena se dešava sa shvatanjem da je važnije previše se ne oslanjati na njih. Insistirati na snazi koju nemate je najbolji put u povrede i duži prekid vježbanja.

Ali, aikido nije tuča i korišćenje (muške) snage, već suprotno i mnogo više od toga. Rodna i polna izjednačavanja se dešavaju kada pomirimo/uvažimo muški i ženski princip. Tada smo, umjesto rivala/neprijatelja, jedinstvo i cjelost univerzuma – dočarava Enisa kako doživljava aikido.

 O ravnopravnosti…

- O ravnopravnosti unutar vladajućeg patrijarhata i društvu jednakih mogućnosti iluzorno je govoriti – smatra Enisa Harović.

Ona, međutim, dopunjava ovo zapažanje ocjenom da se sam termin „ravnopravnost“ kompromituje kroz težnju za izjednačavanjem.  

- Apsurdno je izjednačavati muški i ženski princip, pozitivni i negativni polaritet, dobro i loše. Yin i Yang. Imamo samo oblike u kojima se takve pojavnosti ostvaruju. Hoće li to biti oblici sklada ili haosa, u većini slučajeva određuju granice naših spoznajnih moći, emocionale i duhovne ravnoteže.  

Dakle, kada izgubimo duboko intiman odnos sa sobom, usvajajući nabujalost konzumerske kulture zapada i globalizacije, tada odbacujemo sopstveni identitet u zamjenu za traženje drugih oblika komunikacije kao paradigme današnje emancipacije i slobode – navodi ona.  

Lični put

Sagovornica ističe da je „njen” aikido došao kao rezultat dugogodišnje duhovne prakse, meditacije, izučavanja religija i filozofskih tradicija Dalekog istoka, ali i brige o tjelesnom aspektu kroz bitisanje u teretanama.

Počeci su, kaže, uvijek pomalo romantičarsko idealizovani, temeljeni na teoriji i principima velikog Moriheija Uešibe, utemeljitelja aikidoa, koji je „želio da stopi borilačku vještinu u skup etičkih, društvenih, i upravljačkih ideala”.

Ona ističe da ima veoma dobro iskustvo na tatamiju gdje je vježbala i da su klupske kolege, a vremenom i prijatelji mahom puni poštovanja i brige za svog partnera/ku u izvođenju tehnika.

- Izvjestan period bila sam jedina među njima beskrajno uvažena i prihvaćena, ali bez poštede u postavljenoj dinamici treniranja.  No, ne treba idealizovati ništa, pa ni sam aikido. Kao i van dojo-a, u bilo kojoj sferi i djelatnosti u muško-ženskim konstelacijama, aikido čine ljudi koji se njime bave sa više ili manje entuzijazma i uspjeha, sa manje ili više obuzdanim egom. Samim tim takmičarskog rivaliteta ima, nije službeno propisan, ali je svakako prisutan. Harmonija ukea i torija (učenika koji uvježbavaju tehnike) predstavlja prije željeni cilj nego uslovljenu realnost.

Dakle, prije govorimo o Putu „usaglašene energije”, nastojanju, želji, htjenju koje se ostvaruje kroz uporno i dugotrajno fizičko vježbanje i rad, nego o nekakvoj holivudskoj atrakciji koju ćemo pokupiti tako što ćemo obući kimono, praktikovati nekakve nerazumljive rituale i pojaviti se par puta u sali – napominje Harović.

Ističe da u samom aikidou ne možete imati nikakav poseban problem zbog činjenice što ste žena, ništa više nego što se u svakodnevnom životu suočavamo s takvim izazovima.

- Prije bih tvrdila da je aikido, kao umjetnost, vrlo fer barem na nivou teorije, pun dragocjenih uputa za život van tatamija.  Istina, na velikim seminarima, gdje su okupe različite škole, učenja/poimanja aikidoa na jednom mjestu, jasnije vidite veći jaz između stvarnosti i proklamovanih principa, i oni se, nažalost, nerijetko pretvaraju u floskule – primjećuje sagovornica uz poruku da zato fokus treba da bude težnja da mijenjano sebe na bolje - objašnjava Harović.

Borba

Kada se govori o umjetnosti, još je jedna aikidoka vrlo pozvana da govori o svom iskustvu, bolje reći potrazi za umjetnošću u sebi, u životu ali i na tatamiju. Radi se o slikarki Mileni Živković koja već nekoliko godina praktikuje aikido i traga za modelom usaglašavanja životne energije, zbog čega je interesuje aikido na praktičnom planu, ali i njegove refleksije koje ima u domenu psihologije, literature, umjetnosti…

Prema njenim riječima, u životu, umjetnosti ili borilačkim vještinama, žena u mnogim djelovima svijeta još mora da se izbori za sebe i svoju poziciju.

- Pozicija žene u istoriji čovječansta je bila jako nepravedna, borbe hrabrih žena i evolucija svijesti nekih naroda i država su učinile da u savremenom svijetu pozicija žene bude bolja. Iako u nekim djelovima svijeta ova borba, nažalost, još traje i ništa se nije promijenilo – podsjeća Živković.

Ipak, njeno iskustvo u modernom kontekstu, svakodnevnom životu, radu, pa i treningu, na tatamiju, kaže joj da je prije svega bitna „borba sa samom sobom”. Toj borbi uči je umjetnost, ali i aikido.

- To je najkompleksnija borba, mirenje muške i ženske energije u meni samoj. Zatim pokušaj shvatanja i prihvatanja različitosti, odnosno muškaraca uopšte. Nekako smo izgubljeni u prevodu. Na tome treba raditi, popravljati, shvatiti to kao izazov. Zato je ideja mojih projekata i umjetnosti kojom se bavim u osnovi alhemijski pristup stvarima.

Svi smo skloni da rječito kritikujemo osuđujemo, da opraštanje proglasimo za slabost, a traženje dobra doživljavamo kao iritantno. U stvaranju upravo potenciram različite aspekte dobra kao izazov, koji sad već postaje misija. Na ovaj način oslobađam višak mašte i pokušavam tješiti sebe i ljude oko sebe uz pomoć umjetničkog rada. Da li je suština umjetničkog rada u ideji, realizaciji, kontekstu postaje nebitno. Skup svih navedenih stvari je zapravo igra koja nadilazi sve forme, igra kao manifestacija želje za životom – ističe Živković.

Bez podjela

Kroz njoj svojstvenu igru svjetla ali i lepršavih ideja, u okviru art grupe „Žižo” kreirala je multimedijalni projekat u čijoj je osnovi ideja pomirenja polova u „eri otuđenosti”.

- Na otuđenost suštinski uticaj ima ranjiva ljudska priroda, posebno u savremenom svijetu gdje, između ostalog, uticaj kapitalizma doprinosi otuđenosti. I obrnuto, čovjek koji se okreće prirodi, umjetnosti, koji stvara porodicu, koji istovremeno razvija dušu i tijelo, postaje loš konzument kapitalizma – kaže Milena.

Ističe da se u klubu „Aikido centar” gdje trenira, njeguje duh izvornog učenja ove vještine, a posvećeni učitelji sa velikom pažnjom dočekuju nove članove i razvijaju stare.

- U sali ne postoji nikakva podjela polova. Naprotiv, ekipa sa kojom treniram su džentlmenski, prijateljski nastrojeni. Da žene znaju da postoje takvi klubovi, bilo bi ih mnogo više na tatamiju i aikidou – kaže Živković.

Smatra da aikido može biti na tragu „pomirenja” za kojim traga.

- Aikido kao i razni plesovi, posebno tango, imaju u sebi klicu pomirenja polova na nivou više dimenzija. Moje lično iskustvo treniranja aikidoa jeste harmonizacija životne energije, kako na tatamiju, tako i u svakodnevnom životu. Tori izvodi tehniku, uke upija tu energiju, nema tu borbe u klasičnom smislu te riječi, već učenje principa koji obesmisle napad.

Zapravo trenirajući aikido vi trenirate stanje u kojem djelujete tako da niko nema potrebu da vas napadne. Učite da krutost i fizička snaga nemaju svrhu, već ekstenzija, prisutnost i opuštenost vode tijelo i um u rast i razvoj – zaključuje sagovornica.

Vježba i samo vježba

Milena Živković smatra da žene, pa ni muškarci, ne treba da se obaziru na ekstremna gledišta na poziciju i odnos polova, jer će uvijek biti glasnih pojedinaca koji smatraju da je ženi mjesto za šporetom, a ne u kimonu, kao i onih ženskih stanovišta koje, figurativno rečeno, zastupaju teze o muškarcima kao prevaziđenoj „pojavi” evolucije.

Na pitanje kako se, onda, izboriti sa takvim stavovima, ona upućuje na traženje dobrih i zdravih primjera kojih ima svuda oko nas - u porodici, među prijateljima, partnerima.

- Sve što smatram i radim na temu žena i muškaraca naučila sam od svojih roditelja, posebno od majke. To je mudra žena koja je nekako intuitivno, kroz svoje iskustvo i borbu, shvatila da je pomirenje polova ključ. Kako kaže divni akademik Vladeta Jerotić, dvoje ljudi su zajedno kako bi se usavršavali, postali bolji, a da u međuvremenu ljubave i tako stvaraju nove živote.

Ovim odnosom moja majka, u periodu 90-tih sa petoro djece i podrškom mom ocu da se posveti novinarstvu, stvorila je i svoju slobodu i zdrav duh u porodici. Za uzvrat bez traženja dobila je posvećenost, podršku za svoje poslove kao i još veće uzvraćanje ljubavi – kaže ona.

To je, kako ističe, postao uzročno posljedičan niz koji se prenio i na nju.

- Oni su zapravo počeli misiju koju ja nastavljam, samo preko umjetnosti. Ovim je meni mnogo lakše nego njima, zato sam im neizmjerno zahvalna. Jer su bezuslovno podržali moj opredeljenje, iako su znali da je umjetnost rizična profesija. Ne slučajno diplomiram na temu „Muškarac i Žena”, a magistriram sa temom „Jedan dan“.

Naravno, sve ovo ne bi imalo smisla da nemam lična iskustva, jednako patnje, ranjivosti, očekivanja, kao i ispunjenja, radosti u ljubavi, uspone padove u poslu i umjetnosti, razočaranja ali i prava prijateljstva među muškarcima i ženama. Treba slaviti ljubav svaki dan. Ako ne ide, pokušavati ponovo i ponovo, i vježbati i vježbati. Jer borba je ljubav, kaže i tvorac aikidoa Morihej Uešiba – navodi Milena.

Japan kao inspiracija - Grana trešnje kao mač (rad Milene Živković)

Zrelost samuraja

Enisa Harović smatra da je interesantno primijetiti da je kontekst nastanka aikidoa imao veze sa spoznajom, zrelošću i prevladavanjem Yin principa u pogledu na svijet jednog od najvećih (ikad) majstora borilačkih vještina kakav je Morihej Uešiba, tvorac aikidoa.

 - Istorijski posmatrano, žena je dobila priliku da kroči u okrutni svijet samuraja onda kada je, kroz svoje fizičke i zdravstvene manjkavosti, sam Uješiba, inkliniran idejama Omotokyo religije (jedinstvo sa prirodom, ljubav, mir, humanost ) i iskustvom ratovanja koristeći borilačke vještine kao sredstvo ubijanja i sakaćenja, postavio osnove aikidoa.

To je uspostavljanje harmonije bez upotrebe fizičke snage, tj. nesuprotstavljanje zakonima prirode. Po njegovom kasnijem shvatanju - Budo (borilačka vještina, borilački sistem, borilački put), nije obaranje protivnika snagom, niti je Budo vođenje svijeta u propast silom oružja.

Pravi Budo je doživljaj duha univerzuma, čuvanje mira u svijetu, ispravno proizvođenje, čuvanje i kultivisanje svega što postoji u prirodi. Zar to nije univerzalni ženski princip (Yin), koji je jedan samuraj u zrelim godinama osvijestio u svojoj pravoj prirodi-biću koji svaki čovjek posjeduje? To je, čini mi se, šansa žene/mene da ravnopravno sa muškarcima krene na „Put harmonizacije duha”, odnosno aikido – smatra Harović.

Odbrana - najbolji napad

Aikido je japanska borilačka vještina namijenjena  za odbranu od neprovociranih napada. Aikido tehnike zasnovane su na sistemu poluga i bacanja, a principi na korišćenju energije protivnika, navodi se na zvaničnom sajtu Aikido saveza Crne Gore.

Zbog ovih elemenata u sistemu treninga, kako se ističe, aikido mogu da vježbaju svi, nezavisno od pola i doba starosti. U ovoj borilačkoj vještini ne postoji ciljani napad, vještina je zasnovana na odbrani. To je jedinstven primjer u porodici borilačkih vještina i sportova.