Svaka treća žrtva porodičnog nasilja u Crnoj Gori je dijete, pokazuju podaci državnih institucija. Podaci Centara za socijalni rad o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici, govore da su od ukupnog broja žrtava – 1.236 – njih 367 bila djeca.
Dok je u Crnoj Gori i dalje ogroman broj roditelja koji nestašluke svoje djece kažnjavaju šamarom, savjetnici u psihoterapiji govore suprotno – brojne su alternative s kojima možete staviti do znanja djetetu da nešto nije uradilo kako treba. O učestalim problemima u roditeljstvu razgovarali smo sa Darijom Petović Bambur.
ANALITIKA: Koji su najčešći razlozi zbog kojih roditelji traže pomoć?
PETOVIĆ BAMBUR: Najčešći razlozi zbog kojih traže pomoć su pitanje postavljanja granica i istrajavanja u očekivanjima, jer smo svjedoci da je sve češći problem u vaspitanju upravo pretjerana popustljivost.
Potom ih interesuje pitanje samopouzdanja djeteta, agresivnosti, postavljanja pravila, ali i zbog osjećaja gubitka povezanosti sa djetetom. Osim pomenutog, tu su naravno i brojni razvojni problemi.
ANALITIKA: Koji su to najčešći dodatni izazovi koje roditeljima postavlja savremeni način života i kako ih prevazići?
PETOVIĆ BAMBUR: Osim stresa, kojeg izaziva brzina savremenog življenja, preplavljenost informacijama i sl., jedan od možda najkrupnijih izazova koje savremeni način života postavlja pred nas jeste nedostatak vremena za porodični život i time i nedostatak prave povezanosti.
S obzirom na to da je realnost većine porodica u našem društvu takva da je teško očekivati da roditelji mogu smanjiti svoje radno vrijeme i vrijeme provedeno u obavljanju drugih svakodnevnih obaveza, onda se akcenat mora staviti na kvalitet zajedničkog vremena koje imamo na raspolaganju.
Međutim, pitanje kvaliteta zajedničkog vremena se često javlja kao problem i kod roditelja koji provode puno vremena sa djecom, jer često nisu svjesni koje su to suštinske dječje potrebe. Najčešće samo deset minuta dnevno na pravi način provedenog vremena daje bolje rezultate nego nekada cijeli dan, ako nismo svjesni onog što je zaista bitno.
ANALITIKA: Koliki je problem što danas roditeljni pretežno „smire“ dijete time što mu daju telefon ili mu satima puštaju neki crtani film? Može li takav režim da dovede do nekog poremećaja kod djeteta?
PETOVIĆ BAMBUR: Nekontrolisana, nesavjesna upotreba ekrana potencijalno predstavlja ozbiljan problem i nama odraslima, i to može svako ko dovoljno obrati pažnju lako mjeriti po tome kako mu kvalitet života varira u zavisnosti od toga koliko jeste ili nije „konektovan“.
Kada kažem kvalitet života, prije svega mislim na najosnovnije stvari kao što je npr. kvalitet sna. Gotovo svakodnevno se objavljuju nova istraživanja koja potvrđuju štetne uticaje ekrana na cjelokupno zdravlje, ali ne moramo biti naučnici da bismo to i sami zaključili.
Kada govorimo o uticaju ekrana na djecu, mnogo je stvari koje treba uzeti u obzir: sadržaj kojem ih izlažemo, koji je najčešće vrlo problematičan sa mnogo aspekata; potom uticaj na fizičko zdravlje – jer dovodi do smanjenja fizičke aktivnosti, problema sa vidom, kičmom, gojaznošću itd. Tu je i činjenica da im ekranima oduzimamo vrijeme koje treba da provedu u slobodnoj, nestrukturiranoj igri koja je od presudnog značaja za razvoj i učenje. Gotovo svakodnevno smo u prilici da čitamo rezultate novih naučnih istraživanja koja potvrđuju da ekrani stvaraju zavisnost. Svega toga moramo biti svjesni prije nego što dijete sjednemo pred ekran.
ANALITIKA: Kako postaviti djetetu granice i kako se izboriti s tim da mu/joj ne uslišite svaku želju?
PETOVIĆ BAMBUR: Kada govorimo o tome „kako“ postaviti granice, moramo imati na umu da su načini brojni i variraju u zavisnosti od situacije, uzrasta djeteta i sl. U pogledu drugog dijela pitanja lakše je dati kratak odgovor: lako je da se izborimo s porivom da udovoljavamo svim djetetovim željama onda kada postanemo svjesni koliko je to štetno za njegovo formiranje i koliko mu problema potencijalno time pravimo u budućnosti. Nažalost, svjedoci smo da roditelji sve manje udovoljavaju djetetovim istinskim potrebama, a sve više željama, i to nije dobro.
ANALITIKA: Ne treba im ni pretjerano zabranjivati?
PETOVIĆ BAMBUR: U svemu što radimo jako je važno imati osjećaj za mjeru, a čini mi se da je to posebno važno u vaspitanju. Kao što je izuzetno važno da djetetu jasno postavimo granice, takođe je važno da mu u nekim segmentima dozvolimo slobodu, jer se i na takav način uči odgovornosti i ostalim stvarima koje su za pravilan razvoj važne. Rekla bih da je tu od ključnog značaja prije svega da roditelj odvoji bitno od nebitnog.
ANALITIKA: Da li je poželjno da dijete ide u vrtić, odnosno da li je problematično ako se roditelji ne odluče na takav korak?
PETOVIĆ BAMBUR: To je još jedno od pitanja za koje je važno uzeti u obzir cijelokupni porodični kontekst i stil života. Jedno je sigurno: stučnjaci se slažu da djecu ne bi trebalo slati u vrtić prije treće godine i niz je razvojnih razloga koji iza toga stoje. Nakon treće godine, za dijete socijalizacija postaje važna, ali ne mislim da je vrtić jedino mjesto gdje dijete može zadovoljiti te potrebe, samo što je tada puno veća odgovornost na roditelju. Kao što rekoh, sve zavisi od porodičnog konteksta. Puno je kultura u svijetu koje njeguju malo drugačiji pristup obrazovanju i vaspitanju koji izgleda daje malo bolje rezultate od ovih na koje smo mi navikli.
ANALITIKA: Da li su neki od roditelja koji su vam se javljali za savjet imali dilemu oko vakcinacije i čitave afere da dijete od vakcine može postati autistično? Kakav je Vaš stav povodom toga?
PETOVIĆ BAMBUR: Mislim da je jako opasno o bilo čemu donositi odluke iz straha, a naročito je opasno ako se radi o zdravlju i razvoju naše djece. Isto je i u slučaju vakcina. Ja ne dajem savjete o tome da li su vakcine štetne ili ne, već upućujem ljude na to da se informišu iz pouzdanih izvora i na osnvu pravih informacija donesu odluku, a ne iz straha.
ANALITIKA: Mnogi roditelji smatraju da je „batina iz raja izašla“. Kakvo je Vaše mišljenje o tom stavu i koja bi bila alternativa fizičkom kažnjavanju?
PETOVIĆ BAMBUR: Da, to čujem često, i to mišljenje uglavnom je praćeno izjavom: „I nas su tukli, pa nam ništa ne fali“. Praksa je pokazala da alternativa fizičkom kažnjavanju ima puno – u zavisnosti od problema i situacije. Mislim da istinski autoritativnom roditelju, roditelju koji ima snagu i moć, fizičko kažnjavanje nije potrebno kako bi uspostavili red, istrajali u granicama i visokim očekivanjima.
