Svega nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, žene su u Crnoj Gori dobile političku, zakonsku, ekonomsku i socijalnu jednakost. Ipak, rezultati ovih emancipatorskih procesa bili su ograničeni. Ispostaviće se da i pored ogromnog napretka u obrazovanju, zapošljavanju i uključivanju žena u društvene procese, socijalistički sistem nije mogao napraviti potpuni otklon od tradicionalne podjele rodnih uloga.
POLITIČKO IZJEDNAČAVANJE: Polazna tačka za razumijevanje novog društvenog položaja žene u crnogorskom društvu nakon 1945. godine, predstavlja njena uloga u oslobodilačkom pokretu. Prvi put u istoriji Crne Gore, žene su i formalno bile važan aktera svih vojnih i političkih procesa tokom Drugog svjetskog rata. U crnogorskim partizanskim jedinicama ratovalo je 2546 žena od kojih je skoro petina (483) poginulo. Kroz različite zatvore i logore prošlo je 12108 žena, dok je njih 1 754 strijeljano ili obješeno.
Nakon rata, u Jugoslaviji je 91 žena odlikovana za izvanrednu hrabrost i zasluge u oslobodilačkom ratu. Među njima, osam iz Crne Gore: Jelena Ćetković, Đina Vrbica, Ljubica Popović, Jelica Mašković, Milica Vučinić, Dobrila Ojdanić, Vukosava Mićunović i Vukica Mitrović.
Emancipacija žena u novom, socijalističkom društvu, definisana je kao segment političkog programa Komunističke partije. Na tezi da je žena u prethodnom periodu bila na margini društvenog života, afirmiše se njena nova uloga-ravnopravnog člana socijalističke Crne Gore. Prvi korak u tom pravcu, bilo je ustavno i političko izjednačavanje sa muškarcima.
Žene u Jugoslaviji, sredinom 1945. godine, prvi put su dobile pravo glasa čime je formalno ozvaničen jedan od „revolucionarnih ciljeva“ ženskog pokreta, definisan tokom rata 1942. godine. Simboličko pravo na politički stav, formalizovano je ustavnim rješenjima iz januara 1946. godine. U članovima 23. i 24. Ustava FNRJ, žene su izjednačene sa muškarcima u državnom, privrednom i društveno-političkom životu.
Po prvi put normira se i ekonomska jednakost žena. U članu 24. navedeno je „da su žene ravnopravne sa muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednak rad žene imaju istu platu i uživaju posebnu zaštitu na radu“.Ustavna rješenja, dopunjena su nizom zakona. U Zakonu o braku, izjednačena su sva prava muškaraca i žena, među kojima i pravo o jednakosti u slučaju raspodjele imovine i starateljstva nad djecom, a od 1946. godine žena je i u nasljednom pravu izjednačena sa muškarcima.
U Zakonu o socijalnom osiguranju, ženama je utvrđeno pravo o 12-nedjeljnom plaćenom porođajnom odsustvu, pravu na bolničku njegu, finansijsku pomoć za ishranu djeteta. Zakonom o ličnim imenima, žena je dobila pravo da zadrži ili doda svoje prezime prilikom udaje, dok je Zakon o državljanstvu, obezbjedio mogućnost da svaka žena udajom stiče pravo na državljanstvo.
U OBNOVI ZEMLJE: Započeti proces emancipacije, neće se ograničiti samo na pravnu tekovinu. Socijalistički sistem u Crnoj Gori imao je mnogo ozbiljnije planove. Nova vlast je među ženama prepoznala snažan ekonomski potencijal za rješavanje najvažnijeg poslijeratnog izazova-obnove porušene zemlje. Zbog ratnih stradanja žensko stanovništvo činilo je više od polovine stanovništva, a bez te podrške, nove vlasti nijesu mogle ostvariti ambiciozne planove obnove zemlje. U prvim godinama poslijeratne obnove, angažovano je preko 55.000 žena. Kroz različite organizacione modele, žene se pojavljuju kao podrška organima narodne vlasti u uspostavljanju i normalizaciji svakodnevnog života. Angažuju se kao pomoćna radna snaga na poslovima raščišćavanja porušenih objekata, izgradnje stambenih objekata, pripremi i raspodjeli hrane, kao i nizu drugih poslova.
Kroz aktivnosti masovnih organizacija, žene se uključuju i u izgradnju najvažnijih posleratnih infrastrukturnih projekata (pruga Titograd-Nikšić i izgradnja Titograda), a kroz radne akcije učestvuju i na najznačajnijim jugoslovenskim posleratnim projektima obnove(pruge Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo). Rezultati angažovanja ženske radne snage u obnovi zemlje bili su impresivni. Po podacima iz 1947. godine, žene Crne Gore obezbjedile su 1.022.000 besplatnih radnih sati na obnovi zemlje i još 925.280 besplatnih radnih sati u drugim dobrovoljnim akcijama.
OGRANIČENJA: Proces emancipacije žena u crnogorskom društvu nakon 1945. godine, imao je i svoja ozbiljna ograničenja, jer je bilo teško očekivati da će se viševjekovni problemi moći rješiti za svega nekoliko godina. Ključni problem u daljem razvoju ženskih prava bila je naglašena potreba političkih elita da usmjeravaju i oktroišu procese vezane za ulogu žene u novom socijalističkom društvu.
Već tokom 1948. godine čuju poruke da se pretjeruje sa „mobilizacijom žena za fizičke poslove, a zapostavlja njeno kulturno uzdizanje“. Termin „kulturno uzdizanje“ potrebno je posmatrati u ideološkom kontekstu, jer Partija kroz svoje organe definiše kako bi to trebalo da izgleda nova žena socijalističkog društva. U uproštenom tumačenju, Komunistička partija očekuje da socijalistička, odnosno „napredna žena“ kako je oni nazivaju, bude: radna, marljiva i posvećena vaspitanju svoje djece. Takve „napredne žene“, koje su tokom rata nosile pušku ili pomagale u pozadini, po ideološkim očekivanjima socijalističkih vlasti, treba da „požrtvovano rade u fabrikama, poljima, preduzećima“, da se posvete vaspitanju djecejer kako objašnjavaju, „ne smije se dozvoliti da nam neprijatelji truju i otuđuju djecu“.
U partijskim strukturama prepoznaju i onu drugu kategoriju žena-feministkinja, koje se ugledaju na žene iz kapitalističkih država. Po njihovim svjetonadzorima takve žene, „razne gospođe i gospođicene vole novu Jugoslaviju, ne shvataju novo društvo, već čeznu za laganim životom, životom bez briga i bez rada“.
Ipak i pored ozbiljnih ideoloških i tradicionalnih ograničenja, u vrijeme socijalističke Crne Gore, napravljeni su ogromni pomaci u procesu emancipacije žena. Ne treba zaboraviti da su se socijalističke vlasti nakon 1945. godine osim opšte zaostalosti i patrijarhalnog naslijeđa suočavali i sa drugim ograničenjima u ovom procesu. Ne treba zaboraviti da je najveći dio Crne Gore, neposredno nakon rata, bio najzaostaliji dio jugoslovenskog prostora.
Skoro polovina stanovništva nije bila pismena, a u nekim sredinama, među ženskom populacijom bilo je između 80-90% nepismenih. Samo kroz kurseve opismenjavanja, u Crnoj Gori je za manje od četiri godine preko 30 000 žena naučilo da čita i piše. Rezultati su bili još impresivniji u procesu uključivanja žena u društveni i ekonomski život Crne Gore. Neposredno pred početak rata žene su činile manje od 1% industrijske radne snage u Crnoj Gori, dok je najveći broj njih angažovan na sezonskim-fizičkim poslovima, gdje su dobijale od 45% do 75% manje nadnice od muškaraca.
U socijalističkoj Crnoj Gori, broj žena koji se zapošljavao bio je u konstantnom rastu. U periodu od 1954. do 1964. godine, stopa rasta zaposlenosti žena prosječno je iznosila 7,8% dok je kasnije ta stopa iznosila 3,8%. Konstantno se povećavao i procenat učešća žena u ukupnoj zaposlenosti: 1961. godine-21,1%, 1976. godine-38%, 1986. godine-41,5%. U tekstilnoj industriji žene su činile skoro 70% ukupnog broja radne snage, u duvanskoj industriji 48%, grafičkoj 44%, medicinskoj industriji 64% i elektro industriji 30%.
Svi ovi podaci ukazuju da je socijalistički sistem imao mehanizme da poboljša položaj žene u crnogorskom društvu, ali da su zbog ideoloških i tradicionalnih ograničenja, procesi emancipacije u jednom trenutku značajno usporeni. Bez obzira na ta ograničenja, za samo nekoliko godina rješeni su najvažniji problemi položaja žene u crnogorskom društvu i definisane osnovne vrijednosne kategorije koje će biti osnova za savremeno pozicioniranje uloge žene u crnogorskom društvu.
