Mitropolit Amfilohije je rođen kao Risto Radović, u Morači 7. januara 1938. godine. U intervjuu za slovenačku "Mladinu” Amfilohije je 1988. kazao: “Ja sam, eto Srbin, premda sam rođen u Crnoj Gori. Moj brat je u Crnoj Gori sekretar jedne osnovne škole, i on se piše Crnogorac! (link prema sajtu koji uređuju sveštenici SPC)
Mislim da je savim realno da bi se i Risto Radović kao zreo čoek izjašnjavao kao Crnogorac, da nije poslije osmoljetke odveden na školovanje u Beogradsku bogosloviju, koja se tada nalazila u Rakovici. Vjerovatno je Matija Bećković najbolji prijatelj mitropolita Amfilohija, van crkve. On je 30. decembra 1990. kazao: "Pričao mi je današnji crnogorski mitropolit kako je idući s ocem u Beograd molio Boga da ga u tu školu ne prime. . . A Ćira Radovića sam slušao kad govori: ‘Da imam devet sinova pa da su mi svi sveštenici bio bih najsrećniji’!” (Matija Bećković, List s Crne Gore, Riječ akademika Matije Bećkovića povodom ustoličenja Mitropolita Amfilohija u Tron cetinjskih mitropolita, Radio Svetigora, link)
Dakle, mitropolit Amfilohije je protiv svoje volje izveden na sveštenički put i to svi vidimo i danas, njemu prioritet nije širenje i jačanje hrišćanskog učenja, njemu je prioritet posrbljavanje Crnogoraca.
Tako je i na podgoričkim Sastavcima mitropolit nekanonske SPC u Crnoj Gori nadmašio srpske nacionaliste iz Srbije u želji da im pokaže koliko je vjeran projektu Velika Srbija, dośetio se kako da pojača emocije nekih Crnogoraca u vezi Kosova, pa je okupljenima na podgoričkim Sastavcima rekao kako treba da pjevaju da je Kosovo srce Crne Gore?!
Sarajlija je pjevao o Obiliću, pa i Njegoš: Naravno, mitropolit Amfilohije opravdava Kosovo kao "srce Crne Gore" kroz Njegoševe pjesničke fantazije, naš nenadmašni pjesnik je inspiraciju za fantazije o Kosovu i Obiliću dobio od svog učitelja Sime Sarajlije, i nije ga samo u tome inspirisao Sarajlija, Njegoš je prihvatio i druge nacional-političke i ideološke poglede na svijet svoga učitelja.
Dva centralna lika Kosovskog mita su Miloš Obilić i knez Lazar (Hrebeljanović). Miloša Obilića za koga istorija nije posigurno utvrdila da li je postojao i ko je zaista bio, Njegoš predstavlja kao najvećeg junaka, želeći na taj način da veže Crnogorce za Srbe, jer je junaštvo Crnogorima bilo na prvom mjestu među vrlinama, pa je tako u liku Obilića izmišljen srednjevjekovni uzor junaštva Crnogorcima.
A ko je Njegošu ulio ljubav prema Obiliću? I tu je odgovor lak i jasan. Sima Sarajlija je u jesen 1827. došao u Kotor i tražio dozvolu austrijskih vlasti da ide u Crnu Goru. Staniša Vojinović piše: "Ne sačekavši odgovor austrijskih vlasti, pobegao iz Kotora i uputio se na Cetinje. Putujući na Cetinje zalutao je u lovćenskoj magli. U ovčarskoj kolibi više "Škaljarah" proveo je nedelju dana i za to vreme završio dramu Tragedija Obilić. Iz kolibe je preko nekog namernika molio vladiku Petra da ga primi na Cetinje." (Sima Milutinović Sarajlija, Zbornik radova sa naučnog skupa održanog 15. i 16. oktobra 1991. godine, povodom dvestagodišnjice pesnikovog rođenja, Beograd, 1993, strana 20)
Crnojevići nijesu priznavali Lazara kao svetitelja: Ubrzo poslije bitke na Kosovu 1389. godine, Srpska crkva je kneza Lazara koga su Turci u bitki pogubili, proglasila za svetitelja, a za sami kler Srpske crkve on je danas jedan od najpoštovanijih svetaca. Srpska crkva nam danas priča bajke kako smo takozvani pokosovski zbijeg, kako su preci Crnogoraca vjekovima živjeli tzv "Kosovski zavjet". Ali, imamo sigurne dokaze koje nam je pružila istorijska nauka da to nije istina. Prije skoro 6 godina Analitika je objavila tekst "Bajke o crnogorskom učešću" u kom je iz pera srpskih akademika - Radojčića, Ćirkovića, Spremića, Mihaljčića, Božića pokazala da preci Crnogoraca nijesu učestvovali u Kosovskoj bitki 1389. godine.
I još, naši preci na čelu sa Crnojevićima kneza Lazara Hrebeljanovića nijesu priznavali za svetitelja. To nam dokazuje crkveni kalendar Đurđa Crnojevića za 1494. godinu. Kalendar je objavio Boško Mijanović u knjizi "Pashalni ciklus Đurđa Crnojevića" (Matica Crnogorska, Cetinje, 1994). U kalendaru za jun mjesec nema sv. Lazara, te prema tome, nikakav kult Kosova među Crnojevićima i Crnogorcima krajem 15. vijeka nije postojao, 100-tinak godina poslije Bitke na Kosovu.
Kulta Kosova nema u crnogorskom narodu prije dolaska Sarajlije: Kult Kosovske bitke i kosovskih junaka u crnogorskom narodu započet je dolaskom Sima Milutinovića Sarajlije, ali ga u određenoj mjeri jeste bilo među pravoslavnim sveštenstvom u Crnoj Gori i prije Sarajlije. Razlog tome je što su cetinjski mitropoliti bili u stalnom kontaktu sa srpskim klerom, hirotonisali su ih srpski patrijarsi, čitali su stare crkvene knjige koje su slavile Nemanjiće, čitali su stare srpske crkvene ljetopise u kojima su se susrijetali sa srpskim narodnim imenom, kaluđeri iz Srbije su nastanjivali crnogorske manastire i čitali su, što je vrlo bitno za znati - knjigu "Kraljevstvo Slovena" Dubrovčanina Mavra Orbina. Ali, sve u svemu, srpska nacionalna ideja u Crnoj Gori prije dolaska Sarajlije bila je beznačajna, nije imala nikakvog uticaja na crnogorski narod, jer niti jedan vladika crnogorski prije Njegoša nije sistematski širio srpsku nacionalnu misao. Ovo potvrđuje srpski istoričar Gligor Stanojević (rođen na Čevu), evo što on kaže: "Tako je tradicija o Crnojevićima bila narodna tradicija. Ali pored ove tradicije postojala je, tačnije razvijala se, i kosovska tradicija. Nosilac ove tradicije bila je cetinjska mitropolija." (Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, str 183)
Univerzitetski profesor, književni istoričar dr Živko Đurković, napisao je osam knjiga o Njegošu, među njima i knjigu "Sarajlija i Njegoš". Živko Đurković je dio crnogorskog srpstva, često je gost na promocijama knjiga i književnim večerima koje SPC organizuje, svakako da njegove riječi koje ću pokazati nijesu napisane da bi se ojačala neka suverenistička priča, već je on to napisao iz naučnih pobuda. Tako, dr Živko Đurković piše da je Obilića među Crnogorcima propagirao Njegošev učitelj Sarajlija: “Sarajlija je znao dosta junaka iz crnogorske istorije odnosno narodne poezije i o njima često razmjenjivao mišljenje sa vaspitanikom, ali je nastojao da među Crnogorce unese kult Miloša Obilića” (Živko Đurković, Sarajlija i Njegoš, Unireks, Nikšić, 1992. str 22).
U Gorskom vijencu Njegoš kroz lik Mustaj-Kadije pjeva o Crnogorcima "Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo? / . . . Krstu služiš, a Milošem živiš! / Krst je riječ jedna suhoparna, / Miloš baca u nesvijest ljude / al' u pjanstvo neko prećerano."
Vjerujući da Njegoš prenosi istinu iz crnogorskog naroda, ne shvatajući da su ovi stihovi samo plod njegove i Simove političke mašte, mnogi veliki intelektualci pomislili su da Crnogorci zaista vjekovima "krstu služe, a Milošem žive". Povodom ovoga, Živko Đurković piše: "Ustaljeno i do dana današnjeg opšte važeće mišljenje, a to je: da Crnogorci vjekovima žive sa kultom Kosova i Obilića, koji su ih istrajno nadahnjivali u njihovoj oslobodilačkoj borbi. Ni blistavi umovi poput Jovana Cvijića i Iva Andrića, ni savremeni istraživači i interpretatori kosovske legende (npr R. Kovijanić, M. Pavlović, R. Mihaljčić i dr) ne mogu da se otmu tom utisku." (ista knjiga Đurkovića, strana 197).
Nasuprot mišljenju čak i velikih umova, koje je zavela Njegoševa poezija, Đurković pokazuje ono što je bila realnost u našim plemenima: "Kosovo i kosovska legenda, kao najdublji i najinspirativniji motivi cjelokupne naše narodne epike, pojavljuju se i prezentuju u "Pjevaniji" Sime Milutinovića Sarajlije na specifičan način. Naime, u pozamašnoj zbirci od 174 pjesme sa blizu 30.000 stihova, u koju je Sarajlija ugradio preko tri godine istrajnog skupljačkog rada po Staroj Crnoj Gori i pribrežnim plemenima i oblastima, nema ni jedne pjesme koja bi se neposredno, u detalju ili cjelini, odnosila na Kosovsku bitku iz 1389. godine." (ista knjiga str 196).
Ovo je Đurkovićev rad iz 1990. i još piše: "Simo Milutinović Sarajlija putujući prema Crnoj Gori u ljeto 1827. godine, nosio je u duši cjelovitu legendu o Kosovu. . . Dakle, uporedo sa produbljenim obradama legendarne kosovske stvarnosti, u svojim pjesničkim djelima, on se susrijeće sa iznenađujućom činjenicom da ne može naići ni na jednu pjesmu o kosovskoj bici na prostorima od Kotora do Ostroga i od Risna do Rovaca." (ista knjiga str 199).
Pa Đurković lijepo primjećuje: "Bez obzira na to što Njegošev "Gorski vijenac" u kome je nesumnjivo dostignuta najdublja sublimacija Kosovskog mita, dijeli od "Pjevanije" svega deset godina (1837-1847), kosovska legenda se u ovoj zbirci doima kao da je od Njegoševog djela dijeli ne decenija nego decenije ili čak vijekovi" (ista knjiga str 198).
Dakle, 1837. Milutinović objavljuje kompletnu "Pjevaniju", u kojoj nema Kosovske legende, a 10 godina kasnije Njegošev Gorski vijenac je sav ispunjen Kosovskom legendom?!?
Đurković uglavnom ovako objašnjava pojavu - da se misli da Crnogorci sa Kosovskom legendom žive vjekovima, a nasuprot toga Sarajlija nije našao nijednu jedinu pjesmu o Kosovskom boju:
"Društveni procesi u Crnoj Gori koji su se izražavali u težnjama za stvaranje potpune nezavisnosti i državnosti, kao da su tražili takvo oblikovanje i prihvatanje Kosova i njegovih slavnih vitezova. U svim tim procesima preokret je ipak učinio Njegoš koji je Kosovo i Obilića prihvatio onako kako su ga predočili Sarajlija i Vukova pjesma. (str 205, ista knjiga)
Prema tome, saznanja o Kosovu i Obiliću Njegoš je dobio od Sarajlije i Vuka, a ne iz crnogorske tradicije.
Neprestani ataci na identitet Crnogoraca: Svi ćemo se složiti da je SPC u Crnoj Gori najveći neprijatelj crnogorskog nacionalnog identiteta, ključni zadatak SPC je - razoriti crnogorsko sopstvo i razorene djelove tog sopstva ugraditi u novosrpske etno-bajke koje se potom predstavljaju kao istina.
Pogledajmo perfektan primjer. Mitropolit Amfilohije je u Gornjem Lipovu kod Kolašina 12. avgusta 2010. pričao okupljenima: "Eno, služio sam službu, u mnogim mjestima na Kosovu, ovih dana dokle tamo boravim, a služio sam i između Prištine i između Mitrovice, ono mjesto u kome još postoje prezimena Milića… pa gledam i onda se sjetim, odatle iz toga mjesta je Ozro i Ozrinići i Pavle Orlović. Iz tog mjesta su preci i Mila Đukanovića, predsjednika današnje Crne Gore, otuda je i Bijeli Pavle, jeste i na nesreću baš iz tog mjesta eto, došao potomak koji će se odreći Kosova i Metohije, tužna priča i čudna priča, velika nesreća, ništa gore i ništa teže za Crnu Goru, da ne kažem ništa sramnije, od toga, u istoriji Crne Gore, od Kosova odreći se. . . Krećemo iz Vučitrna i vraćemo se u Vučitrn, Vučitrn odakle su Đukanovići, Crnogorci pola Katunske nahije je iz Vučitrna, iz toga kraja...". (Možete preslušati na linku) http://arhiva.svetigora.com/node/7522 http://arhiva.svetigora.com/node/7522
Iako su današnji Srbi ništa drugo do konfesionalna grupa sastavljena od 10-tak etnija koja se u 19. vijeku proglasila za za narod (za grupu ljudi koje povezuje porijeklo i istorija), čelnici ove velike konfesionalne skupine i dalje pričaju svom stadu kako su Srbi rasno-krvna grupa sa zajedničkom istorijom, pa su eto prema ovoj priči koju je u Gornjem Lipovu ispričao vladika Amfilohije, preci predśednika Đukanovića prije 650 godina bili kosovski Srbi, te bi on trebao to biti i danas. Stvarno bih prihvatio da ova ideja mitropolita Amfilohija ima određenog smisla, kad bi ona sadržavala činjenice. Međutim, 100%-tna, cijela i homogena je NEistina da su preci Đukanovića i Čevljana živjeli na Kosovu prije Kosovske bitke 1389. godine, što potvrđuju arhivska dokumenta iz Kotora. Srpski istoričar književnosti Risto Kovijanić je u knjizi "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima XIV - XVI vijek" (Cetinje, 1963) predstavio ispise iz kotorskog arhiva u kojem se Ozrinići pominju 1335. god, ovako:
"Grubša Tolić (Grubscia Tolich) ugovorio je s Nucijem Gile iz Kotora, 3. juna 1335, da mu preda do Mitrova dne 80 ovaca s vunom i 30 jagnjadi. Za njega su jemčili: Mojan Miletić, Nenoje Ozrihnić i Pavle Kostić (Moyan Milletich, Nenoye Osdrichinich et Paulus Costich)..." (strana 220).
Kovijanić je u kotorskom arhivu takođe našao dokument iz 1396. godine, preci Čevljana su sebe deklarisali kao Vlahe: "Nos Nichola Grubsich, Cusich Manovich, Bacel Voanovich, Glava Hosrichnich, Cosan Osrichinich, Vochotta Tolich, Vithoye Popovich, Petan Priboyevich, Biladin Vladoyevich, Vlaci." (strane 188. i 189). Riječ nos na latinskom znači - mi. (knjiga Kovijanića: link)
Pored Ozrinića, po kojima je pleme dobilo naziv, u oba dokumenta se pojavljuju Tolići. Na Čevu i dan danas postoji selo Tolići! Branko L. Šoć u knjizi "Romanizmi i grecizmi u crnogorskom jeziku" pbako pojašnjava riječ TOLA: "tola ž - tola ven - od st. it. tabula, daska, ploča (Skok), stol (B. Kl.) - trpeza kod Vlaha ("k toli posijedati") koju čini jedna dugačka daska postavljena nasred kuće oko koje se posijeda i objeduje; otuda i prezime Tolić..."
Ozrinići se, dakle, u kotorskom arhivu pominju 54 godine prije boja na Kosovu, kasnije su definisani i kao kao Vlasi, i nije moguće da su bili niti Srbi niti "pokosovski zbijeg", tako kaže istorijska nauka a nju manifestuju istorijski izvori.
Bajku o “pokosovskom zbijegu” izmislio je Sima Sarajlija, ko bi drugi: U posljednjih 50-tak godina nastale su desetine monografija o plemenima, koje pišu uglavnom dokoni penzioneri. Tu oni ubacuju novokomponovana predanja, koja glase otprilike ovako – “naš predak bio je srpski plemić u Vučitrnu (Banjskoj, Prizrenu, Metohiji…) a poslije Kosovske bitke 1389. pobjegao je u Crnu Goru“.
Zatim te dokonarije čitaju hiljade ljudi, a ljudi kod nas obično imaju strahopoštovanje prema knjizi, ne očekuju da će neko – bajke da predstavlja kao činjenice.
Tako danas pola Crne Gore priča da je porijeklom sa Kosova, iako na ovom svijetu, ne postoji nijedan jedini istorijski dokaz da je jedno jedino plemensko bratstvo u Crnoj Gori, porijeklom sa Kosova.
Naslućujete li ko je otac lažibajke o Crnoj Gori kao mjestu u kom su se zbježali Srbi? Nije teško, to je naravno otac srpske nacionalne ideologije u Crnoj Gori, Njegošev učitelj Simo Milutinović.
Još 1826. godine (izgleda da je prvi to primjetio Radoslav Rotković vijek i po kasnije), prije nego je i došao u Crnu Goru, u svom spjevu “Srbijanka”, Sima je pjevao:
I malo vas, al’ možete mnogo…
Crnogorci! Otci Serbov pravi…”
Kosovski mit, kult Karađorđa i Dušana, mit o Crnoj Gori kao o srpskom zbijegu, autor svega toga je - poslije Vuka najveći srpski nacionalista u istoriji - Simo Milutinović Sarajlija, za koga je trezveni Vuk jednom napisao da je "više od pola lud".
Ljudi koji imaju luđačku energiju kao što je imao Simo Sarajlija, mogu promijeniti istoriju, svi znamo kako je jedan luđak prije osamdesetak godina uticao na istoriju svijeta.
Da li su Crnoj Gori potrebni sveštenici koji nijesu njeni državljani? Nekanonska SPC u Crnoj Gori se u posljednje vrijeme žali kako je njenim sveštenicima koji nijesu crnogorski državljani dat rok da napuste Crnu Goru. Ne vidim u čemu je problem? Ako sveštenici SPC koji nijesu crnogorski državljani žele da šire etnobajke, zašto to moraju raditi u Crnoj Gori?
Ne zna se koliko Srpska crkva u Crnoj Gori ima lica u mantiji, neko kaže i 1000, ali svakako nijedan među njima koji nije državljanin Crne Gore ne bi trebao imati dozvolu stalnog boravka u Crnoj Gori, jer Crna Gora nema potrebu za njima, kao što Crna Gora npr nema potrebu da uvozi profesore maternjeg jezika ili kancelarijske radnike, jer ih imamo dovoljno i nijesu nam potrebni sa strane. Ako bi državni organi Crne Gore uskratili dozvolu boravka nekom činovniku ili profesoru srpskog jezika koji je došao da živi u C. Goru da li bi se ko oglasio?
Crna Gora nema nikakvu potrebu za sveštenicima nekanonske SPC jer u Crnoj Gori ima dovoljan broj sveštenika koji su crnogorski državljani.
Srpska narodnost u Crnoj Gori izmišljena je u drugoj četvrtini 19. vijeka, a sigurno je i prije toga bilo u C. Gori ljudi srpskog/slovenskog porijekla i danas ih ima.
Tvrdnja da su Crnogorci po nacionalnosti Srbi, nastala je tako što je etiketu SRBI preko crnogorskog narodnog bića nalijepio Sima Sarajlija, a to jr prihvatio njegov učenik neprevaziđenog pjesničkog talenta. Zatim se sa natpisom SRBI morao i izmaštariti i srpski sadržaj, sadržaj crnogorskog identiteta morao je biti usklađen sa natpisom SRBI.
Etnobajke koje je ispleo Simeon Milutinović i dan danas plete nekanonska SPC u Crnoj Gori, sa sve maštovitijim vezovima i šarama.
