Diplomirani inženjer poljoprivrede za voćarstvo i vinogradarstvo Marko Ćeklić iz Vrtnog centra Kalia, ocijenio je da bi organska vrsta uzgoja voća bila dobra i za naše uslove.
"Organska vrsta uzgoja voća bila bi dobra i za naše male rascjepkane posjede. Za nekog ko želi da se bavi uzgojem voća na organski način na prvo mjesto dolazi izbor sorte. Postoje određene sorte u okviru voćnih vrsta koje imaju već prirodno generisanu otpornost na neke glavne patogene", kaže Ćeklić u razgovoru za Portal Analitika, dodajući da je Crna Gora idealna za gajenje voća.
"Možemo biti ponosni jer nema na tako malom prostoru veće raznolikosti povoljnih faktora koje omogućuju da bez ograničenja možemo gajiti razne vrste mediteranskog i kontinentalnog voća, poručuje Ćeklić.
ANALITIKA: Iako ima dosta dostupnih informacija, za sadnju voćnjaka je važno iskustvo i savjeti stručnjaka. Za uspješno podizanje voćnjaka potrebno je dosta znanja, truda?
ĆEKLIĆ: Poznavanje osnovnih karakteristika biološke prirode svake voćne vrste čini jedan od glavnih preduslova za njihov razmještaj u prostoru. Svaki prostor se karakteriše određenim ekološkim činiocima kao što su zemljište položaj i klima. Samo pravilno odabrane voćne vrste na njima odgovarajućim lokalitetima, daju redovne i kvalitetne prinose.
Ako se pitate kada je najbolje saditi onda je to jesen iz par razloga – sadnice koje sada dolaze su neposredno izvađene iz rasadnika, praktično su sada izvađene iz zemlje, one se klasifikuju i pakuju i dolaze na tržište. Ako se sadnja vrši sada u jesen, voćke prelaze iz zemlje u zemlju i na taj način dobijate na vremenu, a za samu biljku je smanjen stresni uticaj koji može da nastane tokom čuvanja.
Naravno proces ukorjenjavanja je mnogo efikasniji kada su sadnice posađene u jesen. Biljka je u fazi jesenje-zimskog mirovanja, nadzemni dio miruje dok se korijen nalazi u fazi prilagođavanja na zemljišne uslove i njegov razvoj je kako vrijeme odmiče postepeno intenzivniji, naročito pred kraj zime. Suprotno, u slučajevima kasne proljećne sadnje proces ukorjenjavanja ne može da podrži tj. da isprati intenzivan porast mladara koji je praćen rastom srednjih dnevnih temperatura vazduha i u određenom momentu dolazi do neravnoteže između odavanja vode i usvajanja vode i hranjljivih materija što dovodi do naglog usporavanja u razvoju, a sam prijem sadnice je doveden u pitanje.
Kada se sadnica lijepo ukorijeni i ustabili prije nego krene vegetacija, sigurno je veći procenat prijema, što je kod sadnje najbitnije.
ANALITIKA: Klimatski uslovi ove godine još uvijek pogoduju sadnji? Još uvijek se u srednjem i centralnom dijelu Crne Gore može vršiti sadnja?
ĆEKLIĆ: Da, apsolutno ... kod sjevernih krajeva treba voditi računa da se sadnja ne vrši u periodu kada počne da smrzava gornji sloj zemljišta. Nije poželjno da se korijen nađe u sloju zemljišta koji smrzava, jer je osjetljiv na takve nagle promjene temperature, a i sama struktura smrznutog zemljišta je nepovoljna.
Opet ne smije se sadnica postavljati u zemlište ni previše duboko, svaka sadnica mora da se sadi do određene dubine – najbolje na onoj dubini na kojoj je već bila gajena u rastilu tj. u rasadniku. Ovdje ima odstupanja u zavisnosti od same tehnologije koja će se primjeniti i tipa sadnice.
ANALITIKA: Kako pristupiti izboru sadnica? Na šta treba obratiti pažnju kada se sade kontejnerske sadnice voća?
ĆEKLIĆ: Sadnice voća se uglavnom proizvode i prodaju kao upakovane sadnice tzv. golog korijena, to su uglavnom jednogodišnje sadnice. Postoje školovane ili kontejnerske sadnice – one dolaze sa već razvijenim korijenom u busenu – to su saksijske biljke stare 3 i više godina. Takve biljke se uvijek mogu saditi, tokom čitave godine opet favorizujemo jesenju sadnju jer u tom periodu zahtijevaju vrlo malo njege.
Često se dozvole propusti kod njegovanja tek posađenih kontejnerskih sadnica. Kod ovakvih sadnica, naročito kada se sade u toplijem dijelu godine vrlo često se dešava da ostaju bez vode, jer se u periodu prilagođavanja maltene moraju tretirati na isti način kao da su u saksiji.
Razlog za takav pristup je što se takva biljka formirala par godina u saksiji, njen korijen je razvijen u ograničenoj zoni u vidu gustog busena koji je poprimio oblik proizvodne saksije. Aktivna zona usvajanja vode i hranljivih materija je upravo taj ograničeni prostor i dok ne dođe do razvoja korijena u širinu, ovakvim sadnicama se bez obzira što su posađene u zemlji mora posvetiti više pažnje.
Naročito je bitno da odmah po sadnji budu dobro pričvršćene vezivanjem na neki od načina kako se već ankerišu ovakve sadnice.
Obično se ovo previdi i dolazi do razočarenja, pogotovo jer su ove sadnice dosta skuplje. Često se smatra – sada je biljka u zemlji, naliva se samo povremeno, ali čitav jedan ciklus kretanja vegetacije treba biti pažljiv prema ovakvim sadnicama.
ANALITIKA: Koje se vrste voća mogu gajiti na teritoriji cijele Crne Gore, a koje su vezane za određene regije?
ĆEKLIĆ: Koje sve vrste voćki se mogu gajiti ,uslovljeno je najviše klimatskim faktorima - prvenstveno mislim na ekstremne vrijednosti temperature vazduha i pojavu mrazeva. U velikom dijelu centralnog pojasa Crne Gore, zbog upliva mediteranske klime mogu se gajiti mediteranske voćke. Sve više se u Podgorici gaje masline, čak ima nekih hobista koji bi da pokušaju da uzgajaju maslinu u Nikšiću – vrijedi probati, danas ima raznih načina, ali mislim da je to ipak kratog daha.
Sjećate se kratkotrajne zime na primorju koja je prije par godina ugrozila osjetljivije vrste agruma poput limuna. Iako smo savremenici globalnih temperaturnih promjena ipak se treba voditi decenijskim iskustvom koje karakteriše neku mikrolokaciju, posebno ako se ima u planu podizanje nekog većeg zasada.
Cjelovit odgovor na ovo pitanje bi dala neka vrsta stručne regionalizacije koju izrađuju relevantne institucije poput poljoprivrednih fakulteta.
ANALITIKA: Šta se podrazumijeva pod organskim uzgojem voća?
ĆEKLIĆ: Za nekog ko želi da se bavi uzgojem voća na organski način na prvo mjesto dolazi izbor sorte. Postoje određene sorte u okviru voćnih vrsta koje imaju već prirodno generisanu otpornost na neke glavne patogene.
Neke odomaćene voćke poput kivija, zatim smokva, nar i dr. su veoma biološki vrijedne voćke, zatim postoje određene sorte jabuka kod kojih je selekcijom postignuta veća otpornost na glavne biljne bolesti npr. sorte prima, florina, topaz.
U dolini Lima imamo baš interesantne sorte jabuke koje su visoke otpornosti na gljivična oboljenja poput – krstovače, kožare, budimke, kolačare. Dakle, osnova organskog voćarstva je pravilno izabrana sorta.
Zaštitna sredstva kod organskog uzgajanja se ograničavaju na ona koja su na bazi bakra i sumpora. Danas je sve više bio preparata koji su neka vrsta da kažem folijarne prihrane, a mogu da imaju insekticidno i/ili fungicidno dejstvo.
Takođe za ometanje insekata koriste se feromonske klopke koje rade na principu seksualnog zbunjivanja. Za đubrenje se može koristiti stajnjak ili leguminoze koje se zaoravaju pa se koriste za tzv. zelenišno đubrenje.
Znači nema upotrebe klasičnih hemijskih preparata, nema upotrebe mineralnih đubriva, voćnjaci se održavaju košenjem bez upotrebe herbicida. Ova vrsta proizvodnje je u svijetu veoma cijenjena i popularna, a idealan spoj je ako je vezana sa preradom npr. za proizvodnju dječje hrane.
Ova vrsta uzgoja bila bi dobra i za naše male rascjepkane posjede.
ANALITIKA: Da li imate sadnica za organski uzgoj u ponudi?
ĆEKLIĆ: Imamo takvih sadnica, određenih sorti koje se mogu organski uzgajati. Što se tiče lokalnih, odomaćenih, starih sorti one postoje kao pojedinačna stabla, razmnožavaju ih sami proizvođači, jer je rasadnička prozvodnja kod nas slabo razvijena.
Ima individualne rasadničke proizvodnje, ali to nije sertifikovana proizvodnja – to nije sadnica koju mi možemo da ponudimo kupcu na legalan način. Volio bih da me ispravite ako griješim.
Maslina žuticaANALITIKA: Smatrate li da treba poraditi na rasadničkoj proizvodnji?
ĆEKLIĆ: Da, veoma. Trenutno, gotovo je nemoguće nabaviti sertifikovane sadnice masline domaće sorte Žutica, zatim sadnice barskog nara: Slatki barski, Šerbetaš, smokve: Petrovača i dr. odomaćenih ili autohtonih sorti. Pokušavamo da ih nabavimo; nema ih na tržištu, a to su veoma ograničavajuće okolnosti.
ANALITIKA: Da li postoji mogućnost korišćenja samoniklih vrsta u oplemenjivanju voćki?
ĆEKLIĆ: Samonikle voćne vrste jesu genetski potencijal i od ogromne su važnosti za neke selekcione ciljeve u oplemenjivanju gajenih voćki. Možemo pretpostaviti da su voćne vrsta koje danas poznajemo imale svoj tajanstveni put od samoniklih do gajenih.
Samonikle vrste imaju izuzetnu hranjivu vrijednost – ima ih kod nas dosta: rogač, drenjina, borovnica, šumska jagoda (koja je dosta tražena), kupina. Na primorju ima jedna veoma interesantna vrsta, donekle zaboravljena – to je maginja ili planika (Arbutus unedo Lat.). Ona je izuzetna biljka, a malo je rađeno kod nas na njenoj selekciji, odnosno uvođenju u proizvodnju.
Prema dosadašnjim istraživanjima imamo par različitih biotipova, koji se karakterišu sa veoma velikim sadržajem voćnog šećera u odnosu na neke čak već sorte mediteranskih zemalja. Rasprostranjena je na poluostrvu Luštici gdje je sporadično i gajena, a takođe i u okolini Bara prema Ulcinju. Postoje napori da se uvede u rasadničku proizvodnju, ali je generalno jako zaboravljena i zanemarena vrsta.
MaginjaANALITIKA: Mogu se čuti priče kako nije preporučljivo pojesti previše maginja?
ĆEKLIĆ: U suštini plod maginje kako sazrijeva on fermentiše i plod je najukusniji kada je najzreliji. Njen latinski naziv vrste (Arbutus unedo) dolazi od fraze „unum edo“ što u prevodu glasi „jedan jedem“.
U narodu se kaže - ako se pojede više plodova može doći do stomačnih tegoba, u suštini mislim da ne dođe tu do nikakvih bolnih tegoba već zbog velike količine polifenola i vitamina kojim je bogat ovaj plod dodje do neke vrste „odbrambene“ reakcije organizma, jednako kao kada bi pojeli npr. kilogram kivija.
Zapravo ničega ne treba pojesti previše. Svježi plodovi maginje imaju veliku dijetoprofilaktičku i dijetoterapeutsku vrijednost.
ANALITIKA: Šta možete reći oko kalemljenja, da li se ovaj postupak često primjenjuje?
ĆEKLIĆ: Kalemljenje je tehnika u voćarkoj proizvodnji sadnog materijala, zanat koji zahtijeva vješte ruke. Primjenjuju ga rasadničari, ali i hobisti. Kalemljenje je vrsta posla koja svakog oduševljava na izvjestan način – posebno zbog iščekivanja koje je prisutno. Uradite sve što je do vas i onda ostaje da vam biljka potvrdi kako ste to uradili.
Hobisti uglavnom rade prekalemljivanje kada nijesu zadovoljni nekom voćkom ili kaleme par različitih sorti na jednom već postojećem drvetu kao na primjer kod trešnje. Nekad se ovo radi i u dekorativne svrhe.
Kod kalemljenja se gotovo vjerodostojno prenose osobine matične biljke sa koje se skida plemka na novu biljku koja se koristi kao podloga – to je vrsta kloniranja. Postoji više tehnika i načina kalemljenja.
ANALITIKA: Da li ima predrasuda prilikom izbora sadnica i uvođenja novih vrsta?
ĆEKLIĆ: Podijeljena su iskustva i zaista individualna, ima hobista i proizvođača koji su baš upućeni, neki traže čak egzotične vrste kao što su: Feđoja, Pasiflora, Asimina Triloba, Annona Cherimola i dr.
Koliko je u našoj moći mi se trudimo da izađemo u susret interesovanjima naših kupaca. Sa druge strane imate one koji su orijentisani na neke tradicionalne voćne vrste. Nema predrasuda, dosta su danas uzgajivači informisani i predrasude nijesu vezane za izbor voćne vrste koliko ponekad za samu tehnologiju gajenja. Postoje predrasude uglavnom oko primjene nekih novih đubriva ili sredstava za zaštitu bilja mada i to je kratkog daha jer nastojimo da nudimo samo kvalitetne proizvode sa kojima ste kao inženjer uvjek sigurni. Da bi se otklonila predrasuda treba biti pošten prema sebi i probati to što nudimo i savjetujemo i onda uporediti rezultate.
ANALITIKA: Zbog čega rasadnička proizvodnja nije kod nas razvijena? Da li je to isplativ posao?
ĆEKLIĆ: U poljoprivredi, kada upoređujete, na osnovu jednog hektara proizvodne površine, rasadnička proizvodnja je proizvodnja koja donosi najviše novca u odnosu na bilo koju drugu proizvodnju.
Postoji deficit domaćih sadnica. Danas je u svijetu sve više bolesti i štetočina koje se prenose upravo sadnim materijalom i pred rasadničare su postavljeni visoki standardi u proizvodnji kako bi zadovoljili uslove u pogledu zdravstvene ispravnosti sadnica. Rasadničku proizvodnju karakteriše tradicija, to je neka vrsta zanata koja se prenosi sa koljeno na koljeno.
Mi naravno nemamo tradiciju u ovom poslu kao npr. Italijani pa pretpostavljam da je pored visokih standarda kojima se teško prilagođavaju i najiskusniji, za one bez iskustva ovo jos veća prepreka. Kako god, tužno je da danas nemamo proizvodnju koja bi zadovoljavala sopstvene potrebe i to ako ništa a ono autohtonim sortama.
MušmuleANALITIKA: Koje sadnice voća se najviše traže?
ĆEKLIĆ: To zavisi dosta od namjene - da li se želi voćka kao dekor, zatim da pravi hladovinu kao pergola kivija ili vinove loze ili voćke koje želite da gajite, a volite da ih jedete za jelo.
Od jabučastih vrsta se najviše traže jabuka i kruška, jako je popularno koštičavo voće - trešnja, breskva, takođe lješnik postaje sve popularniji zatim kod oraha sorte lateralne rodnosti i td. Naravno agrumi i masline su ukras svakog dvorišta na primorju.
Dosta proizvođača se opredjeljuje da proizvodi one sorte voća koje imaju dobru cijenu i koje se mogu dobro plasirati u toku turističke sezone.
ANALITIKA: Da li ostanete u kontaktu sa kupcima sadnica, da li imate podatke kakve rezultate postižu?
Mi se trudimo da naši klijenti ne pogriješe kod samog opredjeljenja i izbora sadnice voćnih vrsta i sorti, upravo adekvatno njihovim potrebama – u smislu koliko će vremena izdvojiti za rad, šta im je cilj koji žele da postignu sa tom voćkom – zasad, okućnica ili dekoracija.
U startu je bitno da savjetodavno ispratimo postupak sadnje i formiranje voćnjaka. Sve zavisi koliko smo angažovani.
Kod uspješnih proizvođača koji savladaju tehnologiju i imaju kvalitetan proizvod nema problema. Mislim da je potrebno da se proizvođači udružuju kako bili konkurentni sa cijenom, kvalitetom i naravno količinom. Danas veliki trgovački lanci zahtjevaju za potrebe potršača određenu klasu plodova način pakovanja i sl. sve su to stvari koje utiču na rezultat.
Nedavno sam u Holandiji vidio da su cijene mandarina u supermarketu 3 do 4,00€, a kod nas su višestruko niže.
ANALITIKA: Razvoj voćarstva u Crnoj Gori je u usponu i ovaj proces prati osavremenjivanje i primjena najnovijih tehnologija. Koliko se brzo novi trendovi primjenjuju u Crnoj Gori?
ĆEKLIĆ: Savremenu voćarsku proizvodnju karakateriše intenzivan uzgoj, veći broj manje bujnih biljaka po jedinici površine, primjena kompleksne palete agro i pomotehničkih mjera uz korišćenje mreža za zaštitu od grada i pretjeranog osunčavanja kao i folija za zaštitu plodova od insekata i zaštitu od pucanja kao kod trešnje, primjena sistema za navodnjavanje i fertirigaciju i td. Sve ovo se postiže primjenom adekvatne mehanizacije koja je danas sve više usko profilisana za određene agroteničke operacije isključivo u voćnjacima. Takođe ovakve zasade prate i ULO hladnjače i postrojenja za klasiranje i pakovanje.
Radi se o jednoj kompleksnoj tehnologiji koja iziskuje ulaganje određenih novčanih sredstava, znanja i truda i kao takva mislim da nema karakter trenda. Ubjeđen sam kada se bolje uvide rezultati i prednosti ovog načina proizvodnje, da će on kao takav imati trend rasta mjeren u ha novopodignutih zasada.
