Oblakoder, u kojem živim na 23. spratu, njihao se dvadesetak sekundi, pa sam se osjećao kao da plovim na nekom kruzeru. Bočni zidovi kratera urušili su se na dno vulkana Kilauea i začepili grotlo, što je ubrzo izazvalo strahovitu eksploziju, pa su komadi užarenog kamenja, neki čak veličine frižidera lećeli u vaduh do stotinu metara. Oštećene su brojne saobraćajnice, što je izolovalo čitava naselja.
Blizu hiljadu kuća progutala je užarena stihija. Postradalima su hitno podijeljene drvene montažne kućice veličine deset kvadrata - više od šatora manje od kuće - kako kažu. Uvijek prisutni povjetarac raspršio je vulkanski pepeo, pa smo dobili “vog” - što je mješavina izduvnih gasova iz kola i vukanskog pepela. Taj pepeo nije kao od sagorjelog drveta, već ima kristale pijeska i iritira oči.
Naučna ispitivanja: Dok vulkanolozi nastavljaju naučna ispitivanja i prate seizmičke aktivnosti, za domoroce je ta vatrena užarena rijeka krv koja teče zemljom. Za njih erupcija vulkana nije prirodna nepogoda već nužnost, jer bi bez toga - kako kažu - planeta eksplodirala!
Lava je destruktivna, uništava sve na svom putu, ali je istovremeno i kreativna, jer uvirom u more stvara nove površine i ostrva. Predviđa se da bi u dalekoj budućnosti Veliko ostrvo moglo da nestati, odnosno da se postepeno pretvori u nova ostrva.
“Danas žeže što jučer njivljaše” - po Njegošu.
Domorodci su imali brojna božanstva, ali je najpoznatija i danas jos veoma popularna Pele, boginja vatre. Narodno predanje kaže da je slijedila svoju zvijezdu neđe iz Polinezije, slično prvim “nomadima mora,” koji su naselili Havajska ostrva oko petog vijeka naše ere.
To se još i danas smatra epskim podvigom navigacije u vremenu kad je Evropa bila utonula u mrak srednjevijekovlja. Nautičko društvo Polinezije napravilo je repliku jedrenjaka “HOKULE” bez i jednog eksera i 1976. godine i uspješno ponovilo istorijski put od Havaja do Tahita, bez kompasa, radija, ili bilo kakvih savremenih komunikacionih sredstava.
Posada od dvije žene, deset muškaraca i jednog psa, poslije trideset i jedan dan stigla je na Tahitiju. Cilj im je bio da dokažu da su njhovi preci bili dobri moreplovci i astronomi i da Havaji nijesu slučajno pronađeni. Ovo je doprinijelo velikoj obnovi duha domorodaca.
Pele – boginja vatre: Navodno je boginja Pele pretraživala sva ostrva da nađe mjesto za svoju kuću i odredila baš užareno grotlo vulkana. Domicilno stanovništvo često dolazi na piknik oko širokog kratera vulkana Kilauea. Razne vrsta cvijeća upletenog u vijence bacaju u grotlo, kao i druge darove i ponude boginji. Uz bubnjeve i svirale od trske izvode hula ples kao dio ceremonije i molitve. Hula je kompleksni performans, integralna forma poezije, ritma, melodije i pokreta, koji imaju različito značenje i ulogu u njihovoj tradiciji slavljenja ljudi i događaja.
Bubnjevima, posebnim morskim školjkama i frulama od trske kasnije se pridružila “ukulele”, vrsta male gitare, koju su donijeli portugalski farmeri iz koje se kasnije razvila havajska gitara. Hula je preživjela sve do danas, uprkos upornog nastojanja, prvo misionara, a kasnije i drugih da je unište.
Domoroci su pretrpjeli zbacivanje njihovog kralja Kamehameha od strane Amerike, koje je imalo za cilj da zatre njihovu tradiciju, jezik i običaje, a koje su oni ipak dobrim dijelom očuvali da traju, posebno kult boginje Pele, za koji bi se moglo reći da se jos više utvrđuje sa svakom novom erupcijom vulkana.
Uprkos teških posljedica za neke, oni joj ostaju privrženi i na svoj način iskazuju dobrodošlicu erupciji, čak i ako je njihovu kuću progutala lava. Na nekim mjestima, tok lave se mogao preusmjeriti da bi se umanjila šteta, ali su se domoroci pobunili, jer se volji boginje Pele ne smije suprostavljati.
Voljena je uprkos rđavog temperamenta. Proklamovanje vjernosti, ushićenja i respekta prema boginji Pele sjedinjuje mnoge domoroce, ali i strance, mada na različite načine. Dopisnik Njujork tajmsa, Simon Romero, piše da su mu neki izjavili da osjećaju čudnu, gotovo senzualnu senzaciju, kada ih povjetarac, koji uvjek duva, obavije velom vrućeg vaduha iz neposredne blizine užarene lave, koja se kao ogromno ukvašeno tijesto giba i lijeno preliva na svom putu ka moru. Bude ih koji u fascinaciji sjede u joga položaju pokraj same lave i meditiraju.
Aneksija Havaja: Kad je Amerika 1898. godine aneksirala Havaje nije joj bio prioritet osjećanja domorodaca. General Paton, prije nego će stići do prominencije u Drugom svjetskom ratu, pokušao je da bombardovanjem iz vazduha preusmjeri proticanje lave, ali bez uspjeha.
Havajski arhipelag je formiran vulkanskom akcijom u posebnim vremenskim sekvencama. Otkrio ga je poznati engleski moreplovac kapetan Kuk 19. januara 1778. godine. Domoroci su mislili da ih je posjetio bog, ali su ga godinu dana kasnije ubili zbog jednog gotovo trivijalnog incidenta.
Od desetak većih Havajskih ostrva danas je šest naseljeno. Imaju posebna imena, a Havaji je bio naziv za najveće ostrvo “Big Island”. Međutim, kad je teritorija pripojena Americi i proglašena državom, njoj je dato ime Havaji, a Veliko ostrvo je zadržalo svoj, već udomaćeni nadimak.
Ono je geološki je najmlađe, a nešto je manje po površini od Crne Gore. Dvije visoke planine dominiraju i zahvataju veći dio njegove površine i uslovile su posebnu klimu i veliku raznolikosti i kontraste terena. Bujne prašume sa neprohodnim zelenilom zasićene vlagom, stotine vodopada, neki visine preko sedam stotina metara. Pašnjaci sa farmama ređaju se po ustalasalim brijegovima neke sa desetinama hiljada grla govedi, da bi vas uskoro iznenadila pustinja sa visokim dunama od crnog pijeska! Od 15 postojećih klimatskih zona, ovo ostrvo ima čak deset. Promjena temperature između noći i dana veća je nego između ljeta i zime!
Vulkani: Mauna loa (Duga planina) ima tri vulkana, visoka je 4,169 metara. Kilauea, jedan od najaktivnijih vulkana u svijetu, na visini 1.200 metara, niže erupcije od 1983. godine. Bilo ih je sedamdeset različitog intenziteta, na zadovoljstvo stotine hiljada posmatrača, koji ga posjećuju svake godine.
Drugi vulkan, koji nosi ime planine, pri samom je vrhu i zauzima ogromnu površinu. Aktivan je, ali nije mnogo agresivan. Treći vulkan Hualalai je na sjevernoj padini planine 2521 metara nad morem. Zadnja erupcija bla je 1801. godine, ali se još smatra aktivnim. U širem krugu oko ovih vulkana iz desetine otvora “fissures” izbijala je lava u toku erupcije, pa je planina izgledala noću kao okićena novogodišnja jelka.
Kod utoka lave u more, što je veoma spektakularno, stvaraju se zatrapljeni mjehuri akomulirane pare, koji mogu da eksplodiraju i izbace komade lave u vazduh. Ovo može da iznenadi one koji se brodom suviše približe da posmatraju stvaranje novog kopna. Ne stigne sva lava do mora. Posije ovogodišnje erupcije lava je pokrila 22 kvadratna kilometra, a u moru je stvorila tri nova kvadratna kilometra kopnene površine.
Postoje dvije vrste lave: “pahoehoe”, koja kad se ohladi ostavlja relativno ravne povrsine i “aa” lava, koju lako zapamtite ako gazite po njoj, jer je oštra kao škriljci. Ove havajske nazive su usvojili mnogi geolozi iz raznih država i predstavljaju poklon Havaja jeziku nauke. Temperatura usijane lave je oko 2.000 stepeni. Tek što se ohladi javljaju se oni koji imaju kolosalni apetit za rizik da kupe jeftinu zemlju, u čemu se i ovdje vidi američki duh i impuls Divljeg zapada. Zamišljaju kuću sa isključivo solarnom energijom, vodu od kišnice sa vlastitog krova, bezbroj vrsta tropskog voća sa svog velikog posjeda i frešku ribu, koju će loviti svakog dana.
Mauna kea (Bijela planina) veoma se strmo diže do 4.200 metara iznad mora. Sa visinom od morskog dna još 5.183. metara bila bi najvisočija u svijetu, viša i od Himalaja. Temperatura na vrhu je obično oko nule i snijeg se često zadrži preko cijele godine. Ima i skijanja, što zvuči čudno za Havaje.
Skijanje na Havajima i pejzaž kao na Mjesecu: Vozimo se strmim asfaltnim putem prema vrhu. Oblaci ostaju ispod nas. Na toj visini vazduh je razrijeđen i teško se diše. Niđe okolo ništa zeleno-ni stručak trave. Planina izgleda sasvim beživotno. Zadnja erupcije se desila prije skoro pet hiljada godina i vulkan se smatra “dormant”. Pejsaž kao na Mjesecu. Ovdje su se pripremali astronauti za Apolo let. Nebo, intezivno plave boje, bez prama oblaka, izgleda “živo”, kao da je od svile. Prisjetih se stiha pjesnika Oskara Daviča: “Iz prevrnute čaše svoda cedi se sirup plavetnila”.
Sa preko tri stotine kristalno jasnih zvjezdanih noći godišnje ovo je najbolje mjesto u svijetu za astronomska istraživanja. Desetak najsavremenije opremljenih opservatorija raznih zemalja izgrađeno je na vrhu, ne baš po nekom urbanom redu, đe radi oko pet stotina ljudi, uglavnom visoko stručnog osoblja, koji se bave posmatranjem objekata udaljenih čak do milijardu svjetlosnih godina! Ponos je naučnika cijelog svijeta, jer sve što je u zadnjih pedeset godina otkriveno u astronomiji, desilo se ovdje. Neki teleskopi su ogromne veličine teški preko stotinu tona, ali su tako dobro izbalansirani da se mogu pokretati jednom rukom! U pripremi je izgradnja još većeg teleskopa prečnika trideset metara (TMT) koji će biti sastavljen od nekoliko stotina individualnih ogledala, a koštati više od milijardu dolara.
Opis Marka Tvena: Mark Tven je pisao elokventno o Havajima kad ih je posjetio 1866.godine: Udaljena od svega u sredini ogromnog Pacifika leže u talasima uspavana ova vječno zelena divna ostrva. Samuju ozarena pod vrelim suncem i blagom klimom. Već prvi pogled otkriva scenu divlje jepote. Gusta magla nadnijela se nad kraterom kroz koju se probija narandžasta svjetlost iz grotla. Ni jedna strana zemlja nema tako duboko urezan šarm kao ova. Ni jedna druga zemlja ne može tako dugo da te poželjno i umiljato progoni.
Početak rađanja ovih ostrva veoma je maštovito opisao i James Michener u knjizi “Hawaii”: Milionima godina prije nego se čovjek pojavio centralna oblast ovog silnog okeana, đe su sada ova ostrva, bila je prazna.
Ništa se nije pomaljalo iznad ovih skrdjenih talasa, koji su se uspinjali pod uticajem Mjeseca i vjetra, potiskivali jedan drugoga moćni i usamljeni. Onda se jednog dana na dubokom dnu pojavila veoma duga pukotina iz koje je počela da curi bijela usijana masa tečnog kamena. Oslobođena iz vječne tamnice dotakla se mokre i teške vodene mase okeana i ogromnom trenutnom eksplozijom stub pregrijane pare počeo se uspinjati, probijajući se kroz više od pet hiljada metara slane vode, da bi konačno izbio na površinu i oslobođen formirao oblak, kao najavu da okean sprema neko veliko iznenađenje. A za gotovo milion godina jedino je on znao šta se dešava u njegovim njedrima. Tokom vremena rastopljeni kamen, različite veličine i intenziteta, probijao je svoj put kroz prethodni sloj već ohlađene lave, dodajući novi sloj dnu okeana, sakriven ispod mračne vodene mase, koja će kasnije dobiti ime Pacifik, a za kojega je sve to bilo jedna beznačajna iritiacija, malo propinjanje pretenciozne stvari bez konsekvence.
Tako se sloj nad slojem propinjao praveći malu planinu sve dok se jednog dana erupcijom nije ukazao vrh i zadržao se, krunišući 40 miliona godina napora.
Grumen zemlje: Četiri hiljade kilometara nemirnog i ćudljivog okeana stajalo je kao prepreka svakoj pojavi života na ovom grumenu zemlje. Najprije su mu se približile ribe. Ptice bi se na kratko odmorile i nenašavši ništa odlećele razočarane.
Jednog dana valovi su izbacili kokosov orah na ovu usamljenu gomilu kamenja. Iz njegove ljuske ostaće u pukotinama kamena malo truleži za one koji će doći. Pod jakim suncem, kišom i vjetrovima u vazduhu su lebdjeli prvi znaci života. Koliko je samo prošlo vremena dok neka zalutala ptica nije u svojim crijevima donijela prvo sjeme neke biljke?
Koliko li je prošlo vremena, dok ženka nekog insekta nošena vjetrom nije ostavila jaja na kamenu? Koliko je prošlo vremena, dok se neko trulo stablo puno puževa i školjki nije nasukalo na ovaj kamen? U nasilju je ostrvo živjelo, jer su se erupcije nastavljale, i u nasilju se rađao život na jednom od najljepših mjesta naše planete. I tako ređaju se godine beskonačno i opet slučajno i jednako apsurdno, još jedna ptica, još jedno lutajuće trulo deblo, dok konačno ostrvo nije dobilo šume, ptice, insekte i cvijeće. Život je ustanovio sebe na ovo najudaljenije mjesto od bilo kojeg kopna na planeti.
U Honoluli, koja je na ostrvu Oahu, i u kojoj živi ogromna većina stanovnika Havaja, zadnja je erupcija, pretpostavlja se, bila prije milion godina, pa se vulkan Dijamantska glava smatra ugašenim. U krateru je podignuto naselje, ali je dobrim dijelom zadržao braon boju, bez bujne vegetacije u kontrastu sa plavom bojom Pacifika.
Ovaj vječni proces ispod mora i dalje se nastavlja. Na oko 35 kilometara od Velikog ostrva rađa se novo dijete nasilja, koje je već dobilo ime: vulkan Loihi. Još je 975 metara ispod mora. Pretpostavlja se da će mu trebati oko sto hiljada godina da “pomoli glavu” iznad vode.
