Na Rumiji nikada nije postojala crkva, Turci je nijesu mogli srušiti

Ponovo je aktuelna priča o crkvi na Rumiji. Prije nekoliko dana na Rumiji je bila ekipa iz nove političke partije, koja je osnovana u januaru ove godine. Na FB stranici ove partije učestalo se pojavljuju fotografije rukovodstva partije kako se sastaje sa mitropolitom Amfilohijem.

Srpska nacija u Crnoj Gori utemeljena je na etnobajkama: I tako, na vrhu Rumije, deklarisani marksista i od skoro Srbin Marko Milačić je ponovio ono što su ga naučili svještenici SPC, da je na Rumiji nekad bila crkva, rekao je - "od kada su je Turci, u 16. vijeku porušili..." (link za vijest)

Ovo isto, da je na Rumiji nekada bila crkva, pa su je navodno Turci porušili, godinama ponavlja i mitropolit Amfilohije i svještenstvo SPC u Crnoj Gori. 

Srbin je u Crnoj Gori prije i tokom 19. vijeka među običnim Crnogorcima bila oznaka za pravoslavca, ali su se stvari promijenile poslije dolaska Njegoševog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije 1827. godine u C. Goru, on je Njegošu usadio srpsku nacionalnu svijest i sve nacionalne mitove (koje je on zapravo i uobličio), prenio je na Njegoša: Kosovski mit, te mitove o Karađorđu, Dušanu i Obiliću...

Potom je te mitove Njegoš raširio među Crnogorcima. Npr kulta Kosovske bitke u običnom crnogorskom narodu prije Njegoša nije bilo i to je pokazao dr Živko Đurković, nekoliko puta sam predstavljao pisanje dr Živka Đurkovića. Na Crnogorce je Njegoš prenio i kult Karađorđa, iako njegov prethodnik Petar I Petrović Njegoš za 9 godina koliko je trajao I srpski ustanak nije htio Karađorđu da pomogne, da mu pošalje vojsku u pomoć, uzalud je Karađorđe Petra I nekoliko puta preklinjao. 

Kasnije je isfantazirano kako je većina Crnogorca porijeklom sa Kosova, a prema ovoj etno-skaski preci Crnogoraca su vitezovi koji su iz svojih dvorova na plodnom Kosovu poslije bitke 1389. utekli u krševitu i bezvodnu Crnu Goru, i plemićki život zamijenili čobanskim životom, i to najmučnijim mogućim. 

Tako je u Simovim fantazijama i Njegoševoj poeziji izmišljena istorija srpskog naroda u Crnoj Gori. I etnofantastična istorija Srba u Crnoj Gori se stalno nadograđuje novim bajkama; između dva svjetska rata izmišljen je Nemanjin grad na ušću Ribnice u Moraču, a evo, obnovljena je i literarna izmišljotina koja kaže da je nekada na Rumiji postojala crkva koju su Turci porušili. 

Bajka je nastala u 19. vijeku: Publicista Jovan Markuš je lijepo sakupio priloge za bajku o crkvi na Rumiji koju su srušili Turci, možete ih pročitati na linku. Markuš je prvo naveo pisanje nekog rimokatoličkog svještenika iz 1865. godine, potom pisanje Jastrebova iz 1880. godine, pa Pjetra Balana iz 1885. godine itd. Dakle, crkva je navodno porušena od strane Turaka 1571. godine, a prvi zapis da je ona postojala pojavljuje se 294 godine kasnije?!

Nema nikakvih zapisa o crkvi ni u srednjem vijeku, nijedan dokument je ne pominje prije druge polovine 19. vijeka?!

Naravno, ovo što je gospodin Markuš prikazao nije istorija, nijesu istorijski izvori, to je književnost. Jer, ne može se kao istorijski izvor smatrati nešto što je nastalo 300 godina poslije događaja. Zamislite da sada, 306 godine docnije, neko napiše priču kako je princ Eugen Savojski učestvovao u Bitki na Carevom Lazu, pa da za 100 godina to bude prihvaćeno kao istorijski izvor?! E to je moguće u istoriji koju pripovijeda Srpska crkva, čežnja za Velikom Srbijom ovu organizaciju ćera da istoriju, po potrebi, nadomješta bajkama. 

Turci su 1571. bez borbe zauzeli Bar: Doktor pravnih i doktor istorijskih nauka Savo Marković u knjizi "Stanovništvo srednjovjekovnog Bara" (Perast, 2014), piše o turskom zauzimanju Bara, 1571. godine: 

"Padom Nikozije pod tursku vlast, septembra 1570., prilike u Dalmaciji bile su krajnje nepovoljne po Mlečane, dok su Turci intenzivirali provokacije na tom području. Stanovništvo Kotora, Budve, Bara, Ulcinja i okoline prepušteno više sebi nego brizi Venecije, pokazalo je izuzetnu odlučnost u borbi protiv Turaka.

Početkom 1571. Mrkojevići su opet prišli mletačkom lavu, a još od proljeća 1570. Paštrovići su bili raspoređeni kao dio posade u Baru, gdje je, uslijed slijeganja izbjeglica sa turskog područja, postojala opasnost oko mogućeg snabdijevanja. Vjerovalo se da se slabe pozicije Bara mogu nadomjestiti akcijama koje bi se izazvale i vodile na turskom terenu. Od svega međutim nije bilo ništa, a Turcima je skrenuta pažnja na Bar i Ulcinj, odakle su se stalno mogle očekivati spletke i zavjere. 

Kada je turska flota u svojem punom sastavu prodrla u Jadran, prvi su joj se na udaru našli gradovi Ulcinj i Bar, najjužniji punktovi mletačkog gospodstva na Jadranu. Ulcinj se predao nakon osmog dana opsade. Poslije pada Ulcinja, izdajom mletačke vojske i predajom posade Ulcinja, turske kopnene snage pod vrhovnim zapovjedništvom generala Ahmed-paše i ratna mornarička eskadra pod admiralom Perhat-pašom, došla je do Bara 31. jula 1571. godine. 

Kod Bara međutim nije bilo borbe. Iako je bilo objektivnih uslova da grad pruži otpor, izgleda da je glavni cilj posade bio da izvuče žive glave, uz izvjesne formalne privide tzv. časnih privilegija.

Prema Izvještaju o opsadi Ulcinja i Bara iz 1571. g., Frana Gundulića, dubrovačkog poslanika u Rimu, saznaje se da je vrhovni vojni kapetan Bara Giovanni Vidaccioni tražio od turskog admirala Perhat-paše da sa svojom naoružanom vojskom i razvijenom mletačkom zastavom slobodno izađe iz Bara, a zatim da se sa još nekim Mlečanima ukrca na brodove i u pratnji turskih brodova prebaci u Dubrovnik. Mlečani su se predali Turcima preko dva tajna Vidaccionijeva izaslanika.

Perhat (Pertev) paša je iskrcao opsadne sprave na barskom pristaništu, a preko Orem-bega je uputio pismo protestatu Alessandru Donatu, tražeći da mu preda grad. Donato je pri sastavljanju odgovora konsultovao Vidaccionija.

Zatim je sa Orem-begom poveden razgovor o uslovima koje je ovaj trebao uglaviti sa Ahmed-pašom, kako bi se otklonila opasnost po grad i mletačku posadu. S tim se nije slagao barski nadbiskup Ivan Bruni, koji je pozivao narod na otpor, s obzirom da je bilo uslova da se grad brani. Donato je potpisao ugovor o kapitulaciji i sa vojnicima i nešto građana napustio grad. Narod je poslije izlaska Mlečana iz grada ostao nezaštićen i nenaoružan, prepušten na milost i nemilost Turaka. Evidentno je da se mletačka posada bez znanja stanovništva predala Turcima iz čistog straha, a ne zbog slabosti. Čak se u to vrijeme na moru nalazilo brodovlje Svete lige pod zapovjedništvom Don Juana od Austrije. 

U nedjelju 6. avgusta 1571., Turci su bez otpora ušli u grad, dok je narod bio po crkvama, a većina u katedrali sv. Đurđa, gdje je nadbiskup Bruni služio svečanu misu. 

Ušavši u grad, Turci su u katedrali sv. Đura uhvatili svojeg najvećeg neprijatelja u Baru, nadbiskupa Ivana Brunija, te ga u ornatu objesili (odnosno, prema nekim izvorima, vezali) pred katedralom. Dio žiteljstva je tom prilikom masakriran. Pred samostanom sv. Nikole izvan grada pogubljeni su mnogi Barani koji su odbili saradnju sa osvajačima. Među njima je bio i veći broj patricija, koji su, postojani u vjeri, bili posječeni. Još ranije su oba izaslanika koje su Mlečani poslali kao pregovarače Turcima prihvatili islam, a prišle su im neke siromašnije porodice iz grada, nezadovoljne mletačkom upravom. Jedan kasniji izvor vatikanskog porijekla zna da su Turci po osvajanju Ulcinja bili obaviješteni da u Baru vlada prava 'pučina nesloge' i razdora među stanovništvom." (strane 79, 80 i 81)

Tako je te 1571. godine Bar prešao u ruke Osmanlija i vidimo, nema izvještaja da je neka crkva bila srušena, a naročito ne crkva na Rumiji, jer je tamo nije ni bilo. 

Perfektan istorijski izvor iz 1571. godine: Baš te 1571. godine kada su Turci zauzeli Bar Venecijanci su izradili kartu grada Bara i okoline te tako imamo sačuvan taj izuzetan istorijski izvor. U gornjem dijelu karte s lijeva na desno ucrtan je Nechagia (Haj Nehaj), pa Spich (Spič), pa Monte Sosena (Sozina) pa Monte Cavallo, pa Monte Malicha (Rumija!), pa Monte Lisigno. Dakle saznajemo iz ove karte, staro ime planine Rumija je Mališa.

Po nekim tumačenjima današnji naziv Rumija je arapsko-turski i znači Hrišćanka (planina hrišćana), jer su na planinu stari Zećani, naši preci, u litiji iznosili krst. Na samoj planini nije ucrtana nikakva crkva i to je savršen dokaz da crkve na Rumiji nije bilo. Kartu je digitalizovala Narodna biblioteke Srbije, možete je pogledati na linku.

Vidimo stari grad Bar prije pada pod Turke i brojne crkve i naselja u Barskom polju. Na karti su prikazane katedrale S. Micholo i S. Maria, crkve S. Lorenzo, S. Croce, S. Catarina, S. Vido, tu je i čuveni manastir Ratac, zatim tu je Vescouado (biskupija). Na karti je ucrtano i naselje/pleme Mrkojevići, a ispred naselja stražarnica plemena Mrkojevića.

Da je mitropolit Amfilohije zaista vjerovao da je tu nekada bila crkva on bi sigurno, kao što to radi na svim drugim sličnim mjestima, doveo arheologe da ispitaju to crkvište, bez tog istraživanja ne bi 18. juna 2005. poperio metalnu crkvu na Rumiju. Zašto SPC nije istražila crkvište na Rumiji, ako je tu bila crkva - da se vidi koje je veličine bila ta crkva, đe joj je bio okrenut oltar...??? 

Sv. Sava je naše more zvao - Dukljansko more:  Na karti je ispod brda Volujica, đe se danas dijelom prostire Luka Bar, ucrtan objekat koji ima naziv S. Pelegrin, ali na njemu nije nacrtan krst. Riječ pelegrin ima korijen u latinskom jeziku i znači - hodočasnik. Moje je mišljenje da je to - ili bila zgrada u koju su hodočasnici boravili i čekali brodove koji su plovili za Svetu zemlju i na druga sveta mjesta, ili je tu bila crkva (manastir?) u kojoj su se hodočasnici prije putovanja molili da se njihovo hodočašće srećno završi. Mišljenja sam da je tu boravio i Sv. Sava kada je brodom išao za Jerusalim. Domentijan, biograf i posljednji učenik Sv. Save polovinom 13. vijeka je završio Žitije (opis života) Sv. Save. Između ostalog opisuje drugo Savino putovanje u Jerusalim, ovako: 

"O putovanju Preosvećenoga po moru. I došavši na Dioklitijsko more, i otuda pošavši na put po moru, vodenoslanom grobu, i silom krepkom, krmanjen desnicom višnjega, pristade u grad zvani Brendič." (Život Svetog Save - od Domentijana, Stara srpska književnost, I, Novi Sad - Beograd, str 270, link)

Brendič je Brindizi, poslije je Sv. Sava nastavio putovanje za Jerusalim. 

Možda baš sa tog mjesta, neđe u neposrednoj blizini tog objekta koji je označen kao S. Pelegrin, Sv. Sava se ukrcao na brod za Brindizi, pa dalje za Jerusalim? Grad Bar je u srednjem vijeku bio vrlo značajan i razvijen grad, tu je Sv. Sava vjerovatno neke važne ličnosti Duklje i pośetio, snabdio se potrepštinama za put...

Pročitali smo, Domentijan, dakle samim tim i Sv. Sava - je Jadransko more zvao DUKLJANSKO MORE, a danas etnofantazeri iz SPC, gle komedije, naše primorje zovu Srpsko primorje, možete pročitati na sajtu radio Svetigora, na ovom linku, pa i na ovom linku itd.

Moram napomenuti da neki svještenici SPC sami sebe zovu Svetosavcima, ali njihovo svetosavlje nema nikakve veze sa učenjem Sv. Save, jer kod Sv. Save nema pomena o Srbima. Ono što današnji Svetosavci propagiraju nema nikakve veze sa učenjem Svetog Save, jer da su pravi Svetosavci, da se drže učenja Svetog Save, oni bi naše more zvali Dukljansko more "no će priđe more oslačati" nego što će oni tako nešto izustiti.

Kad bi oni zaista bili Svetosavci, oni bi naše more zvali onako kako ga je i Sava nazivao. Tako, kad današnji Svetosavci svoj nacionalizam vezuju za Sv. Savu to vam je isto kao kad Śevernokorejski zvaničnici kažu da žive u demokratiji, jer im se zemlja zvanično zove Demokratska Narodna Republika Koreja. Da li da vjerujemo da je Śeverna Koreja demokratska? 

"Pokosovski zbijeg", "srpska plemena", "Nemanjin grad", "Srpska vojska oslobodila Budvu 1918. godine", "Srpsko pomorje", "Lazar Hrebeljanović je Grbljanović iz Grblja", "crkva na Rumiji porušena 1571. godine"... Da bi se ojačao identitet nacije koja je u Crnoj Gori nastala u Njegoševoj poeziji, koja je etnobajka sljedeća?