Piše: Adnan Prekić – istoričar
Ideja da se u Podgorici podigne spomenik Josipu Brozu Titu, još jednom je podjelila crnogorsku javnost po pitanju naslijeđa socijalizma. Već po ustaljenoj matrici, uz crno-bijele doživljaje prošlosti, polemika se kretala iz jedne krajnosti u drugu. Kakav je naš odnos prema prošlosti, ilustruje i to što je ova tema postala otvoreno polje za političko djelovanje, pokušaj da se na istorijskim temama homogenizuje biračko tjelo. Ozbiljna rasprava o našem odnosu prema spomenicima, simbolima, kolektivnom pamćenju, izostala je. Sve to u društvu, koje ima problematičan odnos prema simbolima, društvu u kome je svaka generacija rušila spomenike i simbole prethodnih generacija.
Sadašnjost ne može afirmisati i opravdavati prošlost, ali nas kritički odnos prema njoj može navesti da iz nje nešto naučimo. U tom kontekstu treba posmatrati i inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici. Bez obzira kako će se inicijativa završiti, važno je podsjetiti da je u periodu socijalizma, Crna Gora kao društvo napravila najznačajnije civilizacijske iskorake u svojoj istoriji. U tom kontekstu je jako simbolična i uloga Josipa Broza Tita, ne samo zbog toga što je glavni grad Crne Gore 46 godina nosio njegovo ime, već zbog činjenice da je upravo Tito bio prvi čovjek koji je sa gradskog trga u Podgorici 1946. godine najavio obnovu i transformaciju Pogorice ali i cijele Crne Gore.
PODGORICA POSTAJE TITOGRAD
Podgorica je novi naziv - Titograd, dobila na osnovu zakona koji je 25. jula 1946. godine usvojilo Predsjedništvo Narodne skupštine Narodne Republike Crne Gore. U kratkom tekstu zakona od četiri člana navodi se da je na prijedlog Gradske narodne skupštine grada Podgorice, donešena oduka o promjeni naziva gradske opštine i sreza u kome se on nalazi. U obrazloženju je navedeno da je taj potez „izraz ljubavi crnogorskog naroda prema Vođi naših naroda“ i da se tim činom „odaje priznanje rukovodiocu narodnog ustanka, tvorcu i rukovodiocu naše nove države“. Na taj način, se po ocjeni predlagača, „ispunjava želja cjelokupnog naroda Crne Gore, posebno grada i sreza Podgorice“. Formalni povod za inicijativu koja je potekla iz podgoričke gradske skupštine bila je trodnevna posjeta Josipa Broza koji je stigao u Crnu Goru povodom obilježavanja dana ustanka. U Podgorici ga je 13. jula na glavnom gradskom trgu, po novinskim izvještajima, dočekalo preko 10 000 građana.
Pobjeda je pisala da je Tito stigao iz pravca Bioča i da su ga duž cijele trase njegovog prolaska pratile kolone oduševljenih građana. Iako su tragovi rata bili vidljivi na svakom koraku, čak i urušeni grad dočekao je Tita okićen cvijećem. Posljedice rata u svom govoru primjećuje i Tito, objašnjavajući da je u „veličanstvenoj borbi za oslobođenje, crnogorski narod dao velike žrtve na oltar slobode i nezavisnosti. Evo porušene Podgorice, evo porušenih drugih mjesta koja svjedoče da crnogorski narod nije žalio ništa kada je u pitanju njegova sloboda i čast. Ja vam ovde mogu reći da će savezna vlada voditi računa o vama, Crnogorcima, o teškoćama sa kojima se sukobljavate na svakom koraku“. Broz se osvrnuo i na tešku ekonomsku situaciju u kojoj se država nalazi, međutim i pored toga, najavio je da stiže neko novo vrijeme, vrijeme napretka, razvoja i pravde i da oni od tog cilja ne odustaju: „Nemamo namjeru da napustimo tekovine naše nadčovječanske borbe. Mi nikada nećemo odstupiti, makar svaku kuću i ruševinu obnavljali sami. Posebnu poruku, imao je za građane Podgorice jer im je u svoje, i ime savezne Vlade, obećao da će se na mjestu razrušene Podgorice izgraditi novi grad. Sa govornice je poručio: „Podgorica je porušena-gradićemo je ponovo svi, zajedno, jer je to naša dužnost, jer to zahtijevaju od nas žrtve koje je Podgorica dala“.SUSRET MAŠTE I STVARNOSTI
Obećanje Josipa Broza Tita da će na mjestu razrušene Podgorice nići novi grad, brzo je počelo da se ostvaruje. Prvim petogodišnjim planom razvoja usvojenim 10. jula 1947. godine, jedan od glavnih prioriteta bila je izgradnja Titograda kao novog političkog, privrednog, administrativnog i kulturnog centra Crne Gore.
Tokom četiri ratne godine, po zvaničnim izvještajima, u Podgorici je srušeno preko 80% svih javnih i privatnih objekata. Ambiciozni planovi, nijesu predviđali samo obnavljanje porušenih građevina, cilj je bila izgradnja potpuno novog urbanog centra. Zbog toga ne čudi što je jedan od prvih grandioznih projekata u novom Titogradu bila izgradnja velikog mosta od armiranog betona preko Morače (danas most Blaža Jovanovića), koji je otvorio prostor za širenje gradske zone na desnoj obali rijeke. U prilog tezi da ambicije graditelja Titograda nijesu bile skromne, ukazuje početak izgradnje velike vodovodne mreže koja se napajala sa izvorišta Mareza. U tim godinama, prosječno se gradilo od 40 000 do 50 000 kvadratnih metara novogradnje, od čega oko 250 stanova godišnje.
Za tadašnje uslove i obim investicija to je bez sumnje ogroman poduhvat jer se kompletan posao završavao skromnom mehanizacijom, uz dnevno angažovanje između 2 500 i 3 000 ljudi koji su taj posao obavljali volonterski. Aktivnosti započete u prvom petogodišnjem planu nastavljene su i kasnije, pa već sredinom pedesetih godina Titograd dobija konture novog, savremenog, urbanog centra koje će postati središte državnih, ekonomskih i kulturnih institucija Crne Gore.
O obimu i razmjerama poduhvata izgradnje novog urbanog centra Crne Gore, slikovito govori tekst iz Pobjede u kome se izgradnja Titograda opisuje riječima: Susret mašte i stvarnosti. U pomalo romantičarskom tonu, autor članka zapisuje: „možda se nigdje sadašnjost nije toliko sjedinila sa budućnošću kao u ovom gradu. Sve ono što danas u svojoj veličini vaskrsava pred očima, tek je skica jedne velike kompozicije“. I zaista, posmatrano iz današnje perspektive, skica koju su prvi graditelji Titograda ostavili za sobom bila je samo skica za ono u šta će se ovaj grad transformisati u 21. vijeku.
U RETROVIZORU
Samo površan osvrt na socijalističku istoriju Crne Gore, ostvarene rezultate na svim poljima i konačno razvoj Titograda kao novog urbanog centra države, daje mnogo jasniju sliku u problematizovanju teme izgradnje spomenika Josipu Brozu Titu. Ne zaboravljajući sva ograničenja socijalističkog društva, teško je prećutati činjenice da se Crna Gora tokom komunističke vlasti, od države u kojoj je 85% stanovništva živjelo od poljoprivrede, transformisala u industrijalizovanu državu sa 150 000 zaposlenih.
U tom periodu prosječne stope rasta društvenog proizvoda iznosile su 5,5% dok je industrijska proizvodnja rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 12,6%. Ovi podaci izgledaju još zanimljiviji ukoliko bi ih uporedili sa današnjim ekonomskim parametrima. Naravno, svako vrijeme ima svoje prednosti i ograničenja, ali kada se kroz formu simbola i spomenika podsjećamo na period socijalističke istorije Crne Gore, uz činjenice stvari postaju mnogo jasnije.
