Raspakivanje kosovskog mita

Piše: Dr Adnan PREKIĆ - istoričar

U uproštenom tumačenju, njegova osnovna funkcija je da kroz motive nesloge i izdajstva objasni uzroke poraza na Kosovu, i da u tom porazu, odnosno vrijednostima za koje su se kosovski ratnici poginuli, pronađe izvor novog nadahnuća, koji će biti inspiracija za novu snagu, osvetu i povratak teritorija izgubljenih u 14. vijeku. Iako je upotrebna vrijednost Kosovskog mita potrošena još 1918. godine, šezdesetih godina 20. vijeka dolazi do njegove rehabilitacije. Od kraja osmdesetih, on postaje ključni element državne politike Srbije koje tek sada, nakon tri decenije šalje prve poruke da bi ovaj mit konačno trebalo arhivirati.

Nepune tri decenije nakon pojavljivanja Slobodana Miloševića na Kosovu, i istorijskog govora na Gazimestanu, njegov naslijednik u fotelji prvog čovjeka Srbije, pokušao je da odigra na sličnu kartu. Aleksandar Vučić poručio je sa Kosova da Srbi dugo nisu htjeli da čuju istinu i da je on stigao da im bez okolišanja tu istinu saopšti u oči. Između dva govora na Kosovu, stalo je previše istorije: Raspad Jugoslavije, četiri rata, na hiljade mrtvih, protjeranih i raseljenih, sankcije i tranzicija koja je iznova potvrđivala kako se mogu pomjerati granice dna. Došlo je vrijeme za podvlačenje crte, i suočavanje sa rezultatima političkih i strateških odluka, u kojima je Kosovski mit imao važno mjesto. Zbog toga i ne čudi, zašto je Vučić na Kosovu poručio da treba odustati od Nebeske Srbije, i sudbinu vezati za realne ciljeve i budućnost srpskog naroda.

Kosovski mit, i sve ono što on predstavlja, bio je ugaoni kamen politike koju su srpske političke elite sprovodile protekle tri decenije. Pažljivo usmjeravana svijest o nepravdi prema srpskom narodu, stvaranje osjećaja žrtve i ugroženosti, uz konstantno podgrijavanje straha i neprijateljstva prema svim susjednim narodima, ostavila je ozbiljne posljedice. Zbog toga i najava o odustajanju od Carstva Nebeskog, čak i da je iskrena, neće biti jednostavna. Dodatni razloga za to je i činjenica da Srpska pravoslavna crkva, kao ključna institucija u oblikovanju ovog mita, ne pomišlja da se odrekne kosovskog naslijeđa, što su demonstrirali i bojkotom Vučićeve posjete i oštrim stavovima na svaku njegovu poruku o kompromisu sa Albancima.

EVOLUCIJA KOSOVSKOG MITA

Kako bi razumjeli dubinu, slojevitost i obim indoktrinacije, podsjetićemo se osnovnih elemenata i evolucije Kosovskog mita od 14. vijeka do danas. Prvi zapisi o Kosovskoj bitki pojavili su se u pravoslavnim manastirima, neposredno nakon sukoba 1389. godine. U tim tekstovima, osim nekoliko detalja o vojnom sukobu, fokus je stavljen na veličanje kneza Lazara i njegove žene Milice. Bilo je potrebno utemeljiti kult kneza Lazara, pripremiti teren za njegovo proglašenje za sveca, kako bi Milica i njeni nasljednici obezbjedili legitimitet i političku težinu nakon Kosovske bitke. U tim prvim zapisima iz pravoslavnih manastira, uloga kneza Lazara i njegove vojske oblikuje se po motivima nadahnutim hrišćanskim sadržajima. Vojnici koji su se sa Lazarom borili na Kosovu, dobijaju ulogu Hristovih vojnika koji se žrtvuju, odriču svetovnog života, prinose žrtvu i biraju Carstvo Nebesko. Sam motiv o Carstvu Nebeskom, ima korjene u hrišćanskoj tradiciji, a u konkretnom slučaju, preuzet je iz tada popularnog srednjovjekovnog viteškog romana Aleksandrida.

Prvobitnu fabulu Kosovskog mita, vremenom će dopunjavati dvorski pjesnici i epski naratori koji će u priču uvoditi i nove likove. Prvo Miloša Obilića, a kasnije, dodavanjem priče o “kneževoj večeri”, i ostale vitezove i junake sa Kosova. Početkom 17. vijeka Mavro Orbin u djelu Il Regno de gli Slavi, kosovskoj fabuli priključuje jedan od ključnih elemenata – priču o izdaji Vuka Brankovića, koja se oslanja na hrišćanski motiv Judine izdaje. Tako Kosovski mit dobija strukturu zaokružene ideološke cjeline, sa elementima herojstva, žrtve, izdaje i nesloge.

Sa ovako postavljenom fabulom, jasnom crno-bijelom identifikacijom, Kosovski mit postaje idealno sredstvo za mobilzaciju u borbi protiv Osmanskog carstva. Ipak, tu funkciju, on će preuzeti tek od sredine 19. vijeka, o čemu svjedoči činjenica, da se ideološka podloga prvog srpskog ustanka 1804. godine, nije oslanjala na Kosovski mit, već na sjećanja o Stefanu Prvovjenčanom i caru Dušanu. Ključnu ulogu, u utemeljenju Kosovskog mita kao centralnog ideološkog obrasca borbe protiv Osmanskog carstva, obezbjediće Petar II Petrović Njegoš kroz svoje književno djelo. Njegoševa obrada Kosovskog mita postaće obrazac za dalju interpretaciju, i inspiracija svih oslobodilačkih pokreta protiv Osmanskog carstva. Pod nesumnjivim uticajem svog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije, Njegoš kroz književno djelo, Crnogorcima i njihovom otporu prema Osmanskom cartsvu dodjeljuje ulogu novih Obilića. Crnu Goru predstavlja kao centar antiosmanskog pokreta na Balkanu, nazivajući je Srpskom Spartom. U tom kontekstu, Njegoš ideološki prilagođava i modelira postojeći narativ o Kosovu, nudeći tezu da su se kosovski junaci i vitezovi koji nijesu htjeli da prihvate izdaju i osmansku okupaciju (što na vjeru pravu na pohuli/što se ne šće u lance vezati) sklonili u Crnu Goru da čuvaju amanet i da se u novim okolnostima osvete za poraz na Kosovu. Crnogorcima je tako kroz književno djelo Njegoša dodijeljena ekskluzivna uloga baštinika Kosovske misli. Njegoševo oblikovanje Kosovskog mita potpuno je prihvatio i Knjaz Nikola koji je u svojim političkim ciljevima koristio Njegoševu fabulu kako bi legitimisao sopstvene političke ambicije da on postane car svih pravoslavaca na Balkanu, i Osvetnik Kosova.

Kosovski mit je tako, krajem 19. vijeka, postao najznačajnije ideološko nadahnuće oslobodilačkog pokreta protiv Osmanskog carstva. U Srbiji je kroz ideje Ilije Garašanina, Kosovski mit postao osnov za definisanje političkih i državnih ciljeva. U takvom tumačenju, on je bio argument za legitimisanje istorijskog prava Srba na obnovu srednjovjekovnog srpskog carstva i svih teritorija koje je ono zauzimalo. Još zanimljivija je činjenica da je simbolika Kosovskog mita bila toliko snažna da se koristila i kao simbol oslobodilačkog pokreta i protiv Austro-ugarske monarhije. Pripadnici Mlade Bosne inspiraciju za svoje aktivnosti crpili su upravo iz sadržaja Kosovskog mita. Intelektualci okupljeni oko ideje ujedinjenja Južnih slovena u Hrvatskoj i Sloveniji, baštinili su tradicije Kosovskog mita a na tim pozicijama bili su i intelektualci okupljeni oko Ilirskog i Bošnjačkog nacionalnog pokreta. Svi oni su ukazivali da su se na strani hrišćanske vojske na Kosovu borili srednjovjekovni feudalci svih Južnoslovenskih naroda i da je Kosovo mjesto okupljanja svih Jugoslovena.

EPILOG

Balkanski a kasnije i Prvi svjetski rat, otvorili su prostor za konačnu realizaciju svih državnih i političkih ciljeva definisanih u Kosovskom mitu. Osmansko carstvo je protjerano iz Evrope, osveta za Kosovski poraz bila je potpuna, a nacionalno objedinjavanje iz 14. vijeka navodno je ostvareno formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Time su formalno stvoreni uslovi za arhiviranje Kosovskog mita i njegovo pakovanje u muzeje i biblioteke. Tako je zakratko i bilo: Vidovdan je proglašen jednim od tri državna praznika, započeta je ideja izgradnje grandioznog Vidovdanskog hrama a motivi kosovskog narativa postali su inspiracija književnicima i pjesnicima. Dolaskom komunista na vlast nakon Drugog svjetskog rata izgledalo je da će Kosovski mit pasti u zaborav. Komunisti nijesu imali ambiciju za novom interpretacijom, i pored činjenice da su neki intelektualci tvrdili da bi Kosovski mit mogao biti dobra podloga za afirmisanje ideje o bratstvu i jedinstvu i borbi protiv okupatora. Inspiraciju za svoje ratne mitove, komunisti su tražili u Narodnooslobodilačkoj borbi čime je Kosovski narativ ostavljen po strani.

Kosovski mit tako bi ostao zarobljen u kolektivnom sjećanju naroda da ga šezdesetih godina 20. vijeka, srpske intelektualne elite nijesu ponovo oživjele. Na talasu nacionalizma koji se pojavljuje u Jugoslaviji od 60-tih godina, Kosovski mit je stavljen u funkciju jačanja srpskog nacionalnog identieta. Stvaralačke slobode omogućile su srpskim intelektualcima da kroz književnost, likovnu umjetnost, pozorište, film, oživljavanju nacionalni identitet kroz sjećanje na Kosovo. To će doći do izražaja naručito nakon 1966. godine i smjene Aleksandra Rankovića, koji je u jugoslovenkim komunističkim strukturama, važio za zaštitnika srpskih nacionalnih interesa. Kosovski mit, ili kako su ga neki autori nazivali Kosovsko opredjeljenje postaje izvor novog srpskog nacionalizma. Vremenom će ovaj pokret dobiti i institucionalnu podršku Srpske pravoslavne crkve koja od 70-tih i 80-tih godine počinje da obnavlja svoj društveni uticaj. Konačno, demonstracije Albanaca na Kosovu otvoriće prostor da Kosovski mit na velika vrata uđe na politički scenu Srbije. U memorandumu SANU iz 1986. godine Kosovski mit i novi nacionalni program Srbije biće uobličen u jedinstven tekst čiji će glavni protagonista biti Slobodan Milošević koji će iste godine postati prvi čovjek Komunističke partije Srbije.

Protekle tri decenije pokazale su nefunkcionalnost Kosovskog mita sa savremenim političkim procesima. Iz tog razloga i uslovni otklon političkih elita u Beogradu od Kosovskog mita treba pažljivo tumačiti jer su njegovi korjeni duboko u unutrašnjem biću srpskog naroda. U tim okolnostima, teško je očekivati racionalne odluke, jer je sadržaj Kosovskog narativa postao sastavni dio identiteta.