Ni u 2018. situacija se, bar zasad, ne popravlja. Za šest mjeseci, koliko je obuhvaćeno analizom, imamo svega 1.512 sklopljenih brakova, što je manje od prosjeka koji je ostvaren prošle godine. Za prvih šest mjeseci „razbijeno“ je 316 brakova, što ukazuje da trend rasta razvoda neće opasti ni u ovoj godini. Još više poražavajući može biti trend koji ne registruju statistike, a koji se i te kako može primijetiti u crnogorskom društvu: da se supružnicni razilaze bez zvaničnog razvoda, zbog nemogućnosti da snose troškove brakorazvodne parnice.
Zabrinjavajuće stanje u Šavniku: U 2018, prema podacima Monstata, u Šavniku nije sklopljen nijedan brak! Takođe nije bilo ni razvoda. Loša situacija je i u Kolašinu, gdje se samo šest parova odlučilo za brak, dok je iz bračne zajednice izašao par manje. Na Žabljaku je u ovoj godini bio jednak broj sklopljenih i razvedenih brakova – po četiri, a izjednačen „rezultat“ je i na Cetinju – po 26. Danilovgrad je u „minusu“ – svega 15 sklopljenih i 19 razvedenih brakova u 2018.
Najsrećniji brakovi u Budvi, najviše sklopljenih u Podgorici: Pozitivan trend statistika je registrovala u Budvi, gdje je sklopljen 71 brak i nije registrovan nijedan razvod. Bez razvoda je i Tivat, sa 29 sklopljenih brakova, u Plavu ih je sklopljeno 17, Andrijevici 10, a Gusinju tri. Pozitivno stanje je i u Ulcinju, sa 36 brakova i četiri razvoda, u Pljevljima je registrovano 70 brakova i 14 razvoda, u Baru 116 brakova i 26 razvoda, Herceg Novom 60 sklopljenih spram 16 razvedenih brakova, Kotoru 51 brak i tri razvoda, Nikšiću 160 brakova i 44 razvoda, u Mojkovcu je bilo devet brakova i jedan razvod, a Rožajama 95 brakova i 22 razvoda.
U ovoj godini najviše brakova je sklopljeno u Podgorici – 559, ali je bilo i najviše razvoda – 94.
Uprkos pozitivnim rezultatima, negativan prirodni priraštaj: Iako je u većini opština registrovan veći broj sklopljenih brakova, podaci govore da je prirodni priraštaj u tim gradovima – izuzev Nikšića i Podgorice – i dalje negativan. Tako u Andrijevici i Bijelom Polju iznosi -8, Beranama -16, Herceg Novom -45, Kolašinu -15, Mojkovcu -19, Kotoru -4, Pljevljima -144, Šavniku i Žabljaku -10, Ulcinju -36...
Ovo ukazuje na dva faktora. Prvo, problem može biti trend mlađih bračnih parova koji se odluče da odgode stvaranje porodice zbog finansijske situacije ili nedostatka posla jednog od supružnika, ili na prostu činjenicu da, iako su brakovi sklopljeni u matičnoj opštini bračnog para, njihov život se nastavlja u jednom od većih crnogorskih gradova.
Napušta se tradicionalno shvatanje porodice: O ovom problemu razgovarali smo s psihološkinjom, dr Bojanom Miletić, koja objašnjava da povećan broj razvoda može značiti promjenu sistema vrijednosti u društvu.
„Promjene u sistemu vrijednosti u društvu utiču i na promjenu porodičnih vrijednosti. Tradicionalno shvatanje porodice se napušta i ustupa mjesto liberalnijem shvatanju, i danas je sve veći broj jednoroditeljskih porodica, vanbračnih zajednica, ili proširenih porodica nastalih u novim brakovima razvedenih osoba. Stručnjaci iz socijalnih službi su opazili da se razvodi najčešće dešavaju u prvih nekoliko godina po sklapanju braka ili u situaciji kada se porodica suočava sa ‘sindromom praznog gnijezda’. To nam govori i da su ljudi danas sve manje spremni da se posvete izgradnji i održavanju partnerskog odnosa i da imaju iskrivljenu predstavu o ljubavnim odnosima. No, možda nas, pored razvoda, treba da zabrine i pojava ostajanja u disfunkcionalnim odnosima“, kaže Miletić.
Postoji razlika između zaljubljenosti i ljubavi: Miletić za Portal Analitika objašnjava da je predstava o romantičnoj ljubavi dijelom stvorena zahvaljujući tome što se zaljubljenost izjednačava sa ljubavlju, ili se, kaže, u najmanju ruku smatra njenom prvom fazom.
„Filmovi i romani dodatno podgrijavaju naša nadanja da ćemo jednog dana susresti ‘pravu osobu’ i da ćemo sa njom ‘živjeti srećno do kraja života’“, navodi ona i dodaje da je realnost drugačija i da je zbog toga važno da pravimo razliku između zaljubljenosti i ljubavi.
„Kada smo zaljubljeni, granica između nas i druge osobe se gubi i taj osjećaj ‘stopljenosti’ stvara osjećaj euforije. S druge strane, zaljubljenost često budi i veoma intenzivna neprijatna osjećanja, jer u nekim situacijama predstavlja pokušaj da prevaziđemo bolna iskustva iz prošlosti, pokušaj da ‘popravimo’ neki loš odnos s nama bliskim osobama. To je razlog zašto pojedine osobe uvijek biraju iste partnere i ponavljaju iste disfunkcionalne obrasce u vezama koje ostvaruju. Loša vijest je da je osnovi zaljubljenosti idealizacija, a idealizacija nužno vodi razočarenju, a kada se to desi, dešava se i prekid odnosa. Mislimo da nismo pronašli pravu osobu i nastavljamo s potragom, ili se razočaramo i pomislimo da prava ljubav ne postoji. Ipak, nije sve tako crno, jer osoba nakon zaljubljenosti može da razvija ljubav. Da, ljubav se razvija, ljubav se uči i za nju je potrebno uložiti trud. Većina ljudi će pomisliti da tu nema šta da se uči jer svi su u svom životu voljeli nekoga. Ali, ako nešto radimo cijelog života, ne znači da radimo kako treba“, naglašava Miletić.
Razvod – stres za cijelu porodicu: Naša sagovornica objašnjava da je period u kome se najčešće dešavaju razvodi, takođe period kada porodicu napuštaju djeca.
„To kod supružnika može izazvati osjećaj usamljenosti, tuge i praznine. Ako je partnerski odnos isključivo orijentisan oko roditeljske uloge, a djeca bila u funkciji smanjenja konflikata između njih, nakon odlaska djece dolazi do intenziviranja sukoba, pa često i do razvoda. Razvod predstavlja izvor stresa za cijelu porodicu – posebno za djecu, a od roditelja zavisi kakve će posljedice razvod ostaviti na dijete. Nakon odluke o razvodu dolazi do prekida životnog ciklusa porodice i njegovog usmjeravanja u drugom pravcu. Riječ je o jednom od najznačajnijih životnih stresora s kumulativnim efektom, koji ima višestruke socijalne, psihološke i ekonomske posljedice. Dotadašnje predstave o životu, kao i cjelokupan životni angažman, mijenja se za oba partnera. Kada su djeca u pitanju, situacija je još kompleksnija: kod djece su tada pojačani različiti strahovi, a posebno dovode u pitanje roditeljsku ljubav – jer ako se roditelji međusobno ne vole, kako mogu da vole njega ili nju, pitaju se djeca“, objašnjava Miletić.
Ona dodaje da se tokom višegodišnje prakse susretala sa sindromom otuđenja djeteta od roditelja.
„Do ovoga dolazi obično kada roditelji, preokupirani vlastitim osjećanjima vezanim za razvod, nisu u stanju da na odgovarajući način prepoznaju potrebe i dobrobit djece. Sindrom otuđenja se javlja kada jedan od roditelja (ili oba) djetetu kontinuirano šalju negativne verbalne ili neverbalne poruke o drugom roditelju, pokušavajući da ga na taj način uklone iz života djeteta. U takvim situacijama obično se vodi borba za starateljstvo, a dijete postaje centar roditeljskog sukoba, što neizbježno vodi konfliktu lojalnosti. Dodatni otežavajući faktor predstavljaju suviše dugačke sudske procedure i period između faktičkog i formalnog prekida zajednice, što ostavlja prostor za ovakvu vrstu manipulacija. U cijelom tom periodu partneri najčešće nemaju odgovarajuću psihološku podršku koja bi im omogućila da prevaziđu teškoće koje razvod sa sobom nosi“, ukazuje naša sagorvnica.
Formalnost bez podrške: Miletić, na kraju razgovora, ističe da je sistem u Crnoj Gori zasnovan na „previše formalnosti bez podrške“, te da se reaguje isključivo kada postane kasno.
„Interveniše se kada problem eskalira, a ne radi se, ili se veoma malo radi na prevenciji. Imajući sve navedeno u vidu, možemo reći da je porodica u današnjem vremenu u krizi, a ako je porodica u krizi, onda je i društvo. Zbog toga je potrebno da društvo vodi brigu o njoj, kako bi sebe sačuvalo. Uvođenje posebnih servisa koji bi pružali usluge savjetovjetovanja i terapije za parove i porodice, omogućilo bi adekvatnije djelovanje u rješavanju pomenutih problema i očuvanju porodice. Možda bismo tako očuvali i ljubav“, poručuje Miletić.
