Ranije ovog ljeta, predsjednik Tramp opisao je Crnogorce kao „vrlo agresivne“. Autorka teksta koja je upoznata sa zemljom nije mogla osim da izrazi svoje veliko protivljenje, piše Njujork Tajms.
Prilikom planiranja porodičnog putovanja u Crnu Goru, prošlog proljeća, zatekla sam sebe da pričam nezadovoljnim prijateljima koji nisu ništa znali o toj balkanskoj zemlji: „Zamislite sebe u Veneciji, plovite niz jadransku obalu, pogledate ka istoku i zaustavite se prije nego što stignete do Albanije.“
Ali pošto je predsjednik Tramp, u intervjuu za Foks Njuz u julu, rekao kako bi Crna Gora mogla da pokrene treći svjetski rat i opisao Crnogorce kao „veoma agresivne“, pitanja su se kretala od „Gdje je to?“ do „Šta je tamo?“.
Za početak, postoje dramatične prirodne ljepote, uključujući impozantne planine koje pregrađuju obalu i koje su inspirisale Venecijance iz 15. vijeka da je imenuju Monte Negro, ili Crna Gora.
Investirajući više u turizam – koji čini više od 20 posto privrede – nego u rat, Crna Gora je prošle godine privukla dva miliona posjetilaca, što je, prema podacima Nacionalne turističke organizacije, preko triput više od njenog broja stanovnika.
U izjavi Vlade Crne Gore povodom reakcije na karakterizaciju gospodina Trampa, citira se „mirna politika“ Crne Gore i naglašava da je tokom balkanskih ratova devedesetih zemlja bila „jedina država u kojoj se rat nije rasplamsao tokom dezintegracije bivše Jugoslavije“, čiji je Crna Gora bila dio.
Kao unuka imigranata iz Crne Gore i ponovni putnik kroz region, moje iskustvo crnogorske agresije je ograničeno na primanje velikih porcija hrane i opomene kako bih pojela sve iz tanjira.
Tokom sedamdesetih godina, poznate ličnosti kao što su Elizabet Tejlor i Sofija Loren, odmarale su na Svetom Stefanu, poluostrvu okruženom luksuznim gradskim kompleksom kojim sada upravlja hotel Aman i koji je još uvijek omiljen kod ljudi iz džet-seta.
Međutim, gospodin Tramp nije pogriješio u pogledu veličine zemlje. Najnoviji član NATO-a, koji je proglasio nezavisnost od Srbije 2006. godine, zaista je mali. Nešto manja od Konektikata, pravi je izbor za tipično vremenski tempiran američki odmor, koji je u našem slučaju bio osam dana u maju.
„Ne možete da zamislite kako tako mala zemlja ima sve: nacionalne parkove, planine, plaže, noćni život, istoriju, pravoslavne manastire“, rekla je Nina Batlak, menadžer agencije Super Luxury Travel iz Dubrovnika, koja nudi putovanja u Crnu Goru.
„Sve se uklapa u tako male granice.“
Mnogi putnici dolaze iz Dubrovnika, popularnog grada na jugu Hrvatske, koji se nalazi na oko sat vremena vožnje od granice s Crnom Gorom. No, otkrili smo da nas letenje u glavni grad Podgoricu stavlja u upečatljivu poziciju posmatranja raznovrsnosti atrakcija: Dinarskih Alpa na sjeveru, Jadranske obale na jugu i kulturnog blaga u centralnom dijelu Crne Gore.
„Većina posjetilaca dolazi na more, a destinacija je istorijski bila popularna kod Rusa i Ukrajinaca koji traže toplo vrijeme. U poređenju sa susjedom preko Jadrana, to je ‘pristupačnija Italija’, rekla je Džoana Milik, direktorica prodaje i privatnih putovanja u MIR Corporation, koja nudi balkanske ture.
Drevni gradovi – od Herceg Novog na ivici Bokokotorskog zaliva, do Ulcinja u blizini granice s Albanijom – obilježavaju tačke za vožnju 70 milja dugom obalom. Izgradnja je goropadna, što ukazuje da i masovni turizam nije daleko udaljen. Pronašli smo stručnjake koji obnavljaju venecijanske palate na samoj obali mora, u Perastu.
One, s otomanskim utvrđenjima koja se prostiru duž obale, svjedoče o viševjekovnoj borbi velikih pomorskih sila za kontrolu nad ovim strateškim regionom od 14. vijeka do sredine 19. vijeka. (Crna Gora je počela da dobija svoju obalu od Osmanlija i Austrijanaca u kasnim 1800. godinama)
Novije strane investicije su podstakle ekspanziju turizma; luksuznim razvojem, poput Porto Montenegra u Tivtu, u kojem se nalazi hotel Regent i marina za jahte, kao i visokogradnjom nalik Majamiju koja okružuje zidano srce Budve, sada ispunjeno restoranima i kafićima.
Dok se pomjerate dalje na jug džamije počinju da se miješaju s manastirima, a vrijeme i turizam izgledaju daleko. U Starom Baru, gradu iz 11. vijeka koji je nekad bio centar trgovine između Venecijanaca i Turaka, šunjali smo se oko pustih ruševina i pronašli mačku koja njeguje leglo mačića u drevnoj ruini.
Kad smo stigli do Ulcinja na krajnjem jugu, imali smo zidani grad bukvalno za sebe, od arheološkog muzeja, ispunjenog keramikom, kovanicama i rezbarijama iz perioda Rimljana i Osmanlijskog carstva, do novog piratskog morskog restorana s pogledom na more.
Mnogi posjetioci stižu u Crnu Goru brodom, ploveći kroz fjordovima sličan kotorski zaliv do grada Kotora koji je dugo bio pod mletačkom vladavinom, s krilatim lavom Sv. Marka na njegovoj kapiji, s pogledom na more da to dokaže. Sajt cruisecritic.com je nedavno proglasio Kotor drugom najpopularnijom lukom na istočnom Mediteranu, odmah nakon Dubrovnika.
Našli smo se u Kotoru, s hiljadama putnika s broda Celebrity Cruises koji su fotografisali lutalice (ali očigledno dobro uhranjene) mačke koje se kreću plažama i drijemaju na kamenim stepeništima. Penjemo se planinom do tvrđave Sv. Jovana, srednjovjekovne tvrđave čuvane zidovima koji se spuštaju skoro 900 stopa. Prilično je iscrpljujuće doći do tog mjesta, ali vas ono nagrađuje pogledom na zalazak sunca preko planina koje se spuštaju.
Iza obalskih planina Crne Gore i ispresijecana vrtoglavim putevima leži sasvim druga, robusna zemlja, u velikoj mjeri nerazvijena i s veoma povoljnim cijenama, tako da šest inča visok sendvič s ćevapčićima i kobasicom u restoranu Kole na Cetinju košta dva eura ili oko 2,30 dolara.
Cetinje, bivši glavni grad crnogorskog kraljevstva, osnovan u 15. vijeku, ostao je kulturno srce zemlje. Niz pješačkih staza, na kojima rade studenti umjetnosti, okružuje nacionalne muzeje posvećene umjetnosti i istoriji. Zajednička karta (10 eura) obezbjeđuje ulaz u šest muzeja, uključujući i Biljardu, rezidenciju omiljenog crnogorskog vladara iz 19. vijeka, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njegoša, nazvanu po bilijarskom stolu, prvom u zemlji. Njegoš je umro 1851. godine i sahranjen je u monumentalnom mauzoleju na planini Lovćen van grada.
Njen posljednji kralj, Nikola Petrović Njegoš, živio je u skromnoj palati preko puta Biljarde sve dok nije pobjegao iz zemlje 1918. godine, koju su austrijske snage napadale tokom Prvog svjetskog rata. Sada poznato kao Muzej kralja Nikole, ovo mjesto je ispunjeno bogatstvom, uključujući starinske kineske urne, persijske tepihe, venecijanska ogledala, indonezijski namještaj i kraljevske portrete porodica širom Evrope. Čudesno je što je kraljevska zbirka preživjela okupaciju Crne Gore od strane italijanskih snaga u Drugom svjetskom ratu.
„Bio je poznat kao tast Evrope“, ponosno je rekao naš vodič, objašnjavajući da se pet kraljevih ćerki vjenčalo s pripadnicima kraljevskih porodica širom kontinenta, uključujući i princezu Jelenu koja se udala za italijanskog kralja i koja je zavrijedila poštovanje u Italiji.
„Zato što su bili porodica, Italijani su sačuvali njegov dom.“
Od primorskih ostrva do alpskih dolina pravoslavni manastiri su razasuti širom zemlje, a mnogi su pokriveni živopisnim freskama izduženih, velikodušnih svetaca koji prikazuju priče iz Biblije. Ali najimpresivniji su u centralnoj Crnoj Gori.
Manastir Ostrog, na primjer, plitko je ugrađen u liticu na visini od skoro 3.000 stopa i do njega se stiže s autoputa između Podgorice i Nikšića tankim, krivudavim putem koji smo nervozno dijelili s neustrašivim vozačima autobusa. Bosi hodočasnici hodaju još vertikalnijom stazom da bi došli u mračnu, usku prostoriju u manastiru s moštima Sv. Vasilija, gdje je sveštenik blagoslovio svakog posjetioca pojedinačno. Vjernici su poljubili ikonu, darivali novčiće i izašli iz sobe unazad – kako ne bi okrenuli leđa svetom mjestu – prolazeći pored sjajnih mozaika uklesanih u zidove litice.
Na planinskom sjeveru sreli smo još manje posjetilaca, a više jače hrane, uključujući kačamak i žestoke porcije: u restoranu Konoba u Kolašinu, glavnom skijaškom gradu u državi, naručili smo domaće pastrmke.
„Planine Crne Gore zaista su neotkriveni dio Balkana za većinu Amerikanaca“, rekla je Dajana Poindekster, specijalista za Balkan u firmi Wilderness Travel, koja nudi obilaske prirode u Crnoj Gori.
„Pješačićete i nikoga nećete vidjeti.“
Mnogi putevi kroz ovu oblast su precizni, uski i odvlače pažnju prizorima, uključujući put od Podgorice, sjeverno duž kanjona Morače, do Kolašina. Novi auto-put, za koji se očekuje da će biti otvoren 2019. godine, trebalo bi da ubrza putovanje iz grada na obronke planina. Airbnb popunjava skijaške kolibe Kolašina i Žabljaka, drugog obližnjeg skijaškog grada, i kapije Nacionalnog parka Durmitor, najvećeg od pet crnogorskih nacionalnih parkova. Obezbjedili smo smještaj na štandovima koji prodaju domaće vino, med i sir.
Tirkizna rijeka Tara siječe ove Dinarske Alpe, stvarajući najdublji kanjon u Evropi na nekih 4.560 stopa. Izleti na noćni rafting završavaju u najdubljem dijelu kanjona Tare, dok se u okviru popularnih dnevnih putovanja prelazi preko brzaka III i IV klase, zavisno od vremena u godini.
Na predlog našeg domaćina u Žabljaku, prijavili smo se za rafting turu Tara–Triftar, kojom upravlja Goran Leković. Izgledalo je da se naša ekskurzija kroz Crnu Goru svela na mješavinu preduzetničkog kockanja i iskrenog gostoprimstva. Vozač kombija, vjerovatno ograničen jezičkom barijerom, distribuirao je iznošenu vlažnu odjeću i neuparene čizmice za nas i bekpekerski par iz Švajcarske.
Na izvoru rijeke, mišićavi vodiči-suparnici s radio-aparatima bili su u potpunom kontrastu s našim kapetanom, gospodinom Lekovićem, koji je pušio cigaretu za cigaretom i koji je ograničio svoje sigurnosne upute na „Ekipo, veslaj!“ prilikom približavanja brzacima. Uprkos varljivom izgledu on je kompetentno pomjerao turbulentne valjke na visokim vodama, dok smo se kretali u narednih nekoliko vlažnih sati.
Ručak koji je obećan u okviru ekskurzije od 45 eura pretvorio se u domaću gastronomsku gozbu s tri vrste jela, uključujući jagnjeće pečenje na obližnjoj farmi Leković, a potom i ponudu turske kafe i cigareta.
Rijeka krivuda kroz sjeverni dio nacionalnog parka Durmitor, dom s 50 vrhova iznad 6.000 stopa. Ovdje golemi krečnjački grebeni zasjenjuju snijeg i slijepim kosinama se spuštaju do jezera i livada s puno cvijeća. Za vrijeme majske proslave dvanaestogodišnjice nezavisnosti Crne Gore pješačili smo dobro obilježenim stazama zaokruženim potocima, prošli ispod vodopada i imali piknik na obali jezera u mirisnim borovim šumarcima.
„Nova zemlja“, nasmiješio se zaposleni na štandu na ulaznoj kabini parka. „Ali staro mjesto.“
Naseljeno, mogu da dodam, ljudima koji su radoznali prema strancima i koji nijesu agresivni prema njima.
(Preveo: Siniša Goranović)
