Ne slučajno, malo kasnije je Tramp komentarisao Crnu Goru kao možda neznačajan faktor u NATO-u, a koja ima puno više beneficija nego što daje, te da su Crnogorci agresivan narod koji može izazvati treći svjetski rat.
Pretpostavka je da se pod tim misli na odnos Srbije prema Crnoj Gori i težnji za „srpskim morem“, đe će Rusija držati stranu Srbije po tom pitanju, i po automatizmu imamo sukob Rusije i NATO-a, koji čuva Crnu Goru. Crna Gora je Rusima bitna strateški, kao i Srbiji, a Srbija je Rusima samo izlika za dobivanje cilja, i u tome oba ta partnera misle dobiti ono što žele.
Unutrašnje pitanje Crne Gore: Kako bi doživljaj bio veći, u tom nacionalističkom naletu „opaski“ miješa se u crnogorsko unutrašnje pitanje i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, pa tvrdi da su umanjena prava Srba, da nijesu zadovoljni položajem Srba u Crnoj Gori.
Potpuna katarza četničkih emocija za velikom Srbijom su u njegovim riječima „da su neodgovorni ljudi pustili Crnu Goru da ode 2006. godine“. Ministar Vlade Srbije Nenad Popović je bio još radikalniji od Šešeljevog učenika, te u svom deliriju nagovještava „da Srbija mora snažno da podrži srpski narod u Crnoj Gori“. To je direktna prijetnja stabilnosti i suverenitetu Crne Gore, jer stvara tenziju i mišljenje da Srbija ima pravo miješanja u unutarnje pitanje države Crne Gore.
Retorika devedesetih: Ta retorika i propaganda koja se forsirala i 90-ih godina je nažalost dovela do onoga što se dogodilo u raspadu Jugoslavije.
Od 19. vijeka tadašnja srpska elita je shvatila da, ako žele stvarati veliku Srbiju, trebaju početi autohtone starosjedioce kao Dalmatince, Vlahe, Crnogorce, Ličane, Vojvođane (a koji nema nikakve genetske veze s tadašnjom Kraljevinom Srbijom, izuzev možda Vojvođana) „utapati“ u srpski nacionalni korpus prvenstveno jer su bili pravoslavni, a sve preko nacionalističke ideje crkve, koja i danas ne da graniči s filetizmom (što je najviši jeres) nego ona to jeste od Drugog svjetskog rata: klerofašistička organizacija koja kroz svoje parastose osvještava i prisjeća se ratnih zločinaca, a kroz „svetosavlje“ nacionalni srpski korpus poistovjećuje sa slavljenjem Sv. Save u nivou s Hristom (tu hrišanstva nema, da se odma razumijemo).
Filetizam je poimanje vjere u naciji i izdizanje vjere kao nacionalne osobine. U ovom slučaju: pravoslavci = nacionalni Srbi. Istu stvar zadnjih 150, a agresivno zadnjih 30 godina, radi SPC u autohtonom crnogorskom pravoslavnom narodu. Pa danas u Crnoj Gori imamo osam odsto etničkih Srba iz Srbije (dobrodošli i lijepo se snašli) i 19 odsto Crnogoraca koji se smatraju Srbima, a ne bi znali jednog pretka navesti, jer ga u Srbiji nemaju. Manipulacija, laž i izvrtanje činjenica državnog vrha Srbije, SPC i velikog dijela SANU dovode do konstantnih tenzija Srbije ne samo prema Crnoj Gori, već prema svim njenim susjedima.
Kada materijalizam prevlada duhovnost tu zasigurno više ne govorimo o crkvi, već o nekim drugim interesima ljudi koji se predstavljaju kao duhovnici skrivajući se iza crkve, dok zapravo brinu o ovozemaljskim dobrima umjesto nebeskim darovima zasluženima za života na zemlji. Otuda (iz straha) dolaze šovinističke uvrede iz SPC, da su Crnogorci volovi, nedostojni čovjeka, komunistička kopilad koje treba objesiti na Vezirov most itd. Zadnja uvreda da su Crnogorci nacisti koji proganjaju Srbe graniči sa zdravim razumom i to je pitanje za psihijatra. SPC zapravo koristi „obrnutu psihologiju“ i izvrtanje činjeničnog stanja. U traženju odgovora na tako nelogičan i izrazito agresivan pristup SPC prema jednoj naciji i narodu psiholog i psihoterapeut, Ranka Božović, koja je pratila situaciju, mi je u kratkim crtama objasnila da se radi o „zaštiti“ od izmišljenog i umišljenog neprijatelja, a koje podsjećaju na taktiku „držite lopova“ ili odavno poznati agresivni princip „napad je najbolja odbrana“.
U tom kontekstu izrečena optužba, na račun statusa Srba u Crnoj Gori i položaja crkve data je u funkciji alibija, za neka moguća djelovanja SPC, koje je njen patrijarh javno i saopštio: „Mi ćemo ako do toga dođe, angažovati ne samo sebe, nego ćemo alarmirati celi svet. Crkva i vernici brane crkvu...”
Da prevedemo dvije ključne riječi „angažovaćemo sebe“ (?) U prevodu: krenućemo u napad zvani odbrana, od izmišljenog neprijatelja – države Crne Gore – ako ona (država) krene u proceduru (pa i pravno legitimnu, skupštinsku), povraćaja svoje imovine.
Takvo djelovanje po tom principu podsjeća na klasičnu puškarnicu ili arsenal ratničke potrebe da se uništi protivnik. Hitler je takođe govorio da snaga ne leži u odbrani, već u napadu.Taj destruktivni princip je prepoznatljiv, a iza njega stoje nesigurnost, slabost i mržnja. Oni koji to rade, SPC, racionalizuju napad, predstavljaju ga kao ispravan, moralan i prihvatljiv, vjeruju da takav jeste i stoje iza njega. Ovakve agresivne ideje, kroz stvaranje fiktivne ugroženosti, imaju za cilj objedinjavanje i organizovanje svojih pristalica, karakteristično za fašističke ideje i ideologiju, koji na smrti i uništenja daju racionalan odgovor, zbog čega se to neminovno moralo desiti i zbog čega je to opravdano. U ovom slučaju sve je vrlo jasno: odbrana ekonomskih interesa SPC u Crnoj Gori.
Ako ništa, znamo da će ovakvo nasilničko ponašanje prema Crnoj Gori ubrzati uvrštavanje Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti na glasanje u Skupštinu, kako je najavio i predsjednik Vlade Marković, jer više je i vrijeme. Crna Gora je država svoga punog kapaciteta, a stavljanje nacrta u Skupštinu pomoći će i građanska peticija Amanet (demokratski ispunjeni građansko potraživanje pravde i prava), te će se znati mjesto SPC i crnogorske imovine, a i odnos Vlade i te organizacije, kako nam se ne bi ponovio već oprobani scenario: „Prvo su došli popovi, pa topovi, zatim lopovi“. Na našu sreću, SPC je baveći se politikom sebi zabila autogol u gostima i samo ubrzala neizbježno.
Vidite da Bog čuva Crnu Goru, a vjerujte čuva ju i NATO, što su potvrdile američke i europske adrese.
(Autor je član Savjeta peticije Amanet. Navodi i iznijeti u tekstu nužno ne predstavljaju stavove redakcije Portala Analitika)
